. Tada su u vježbama određeni letački parovi za uvježbavanje za
operaciju Bljesak na poligonu Gašinci pokraj Đakova, a bojnik
Mejaški je bio sparen s bojnikom Marijanom Batarilovićem. Leteći
na MiG-u 21 u jednom zaokretu je izgubio visinu i udario avionom
u zemlju te na mjestu poginuo.
Selakovo prisjećanje na taj dan prenosimo u cijelosti.
“Na današnji dan prije 23 godine na zadaći uvježbavanja za
operaciju Bljesak poginuo je moj kolega i prijatelj, hrvatski
vitez, pilot i junak Zlatko Mejaški. Nema njegove spomen sobe,
trga, ulice, ni sokaka nema, ni spomena kad je prigoda, a
zaslužio je jer je ovu zemlju itekako zadužio.
Pa tko je bio Meš?
Rođen u Bariloviću, nedaleko Karlovca, od prvog dana stao je u
obranu svog kraja, pilot, s kalašnjikovom u rukama tukao se u
rovovima oko Karlovca, Duge Rese i Barilovića, nije on bio u
Maksimirskoj dok su padale granate po njegovu kraju.
Nije letio do 93… dok nismo nabavili avione, imao je prekid
gotovo 4 godine jer njegov zadnji let bio je u Bihaću. Sjećam se
zima 89/90., letimo noću, aerodrom Željava, preko pola metra
snijega, hladno, Meš na slijetanju dodiruje predpolje 60 m prije
praga piste, udar je strahovit, dijelovi kotača ostaju na pisti,
a avion završava u dubokom snijegu 600 metara od praga i 60
metara pored piste, nema eksplozije, nema prevrtanja, snijeg u
usisniku zabetoniran, pilot koji je tu noć bio na startnoj nije
skužio da se čovjek rasuo, da je avion uništen, slijećemo još
trojica nakon njega na istu pistu punu ostataka Mešovog aviona, i
nitko ništa nije zakačio, što ti je sudbina. Parkiramo avione, a
Meša nema, dovozi ga kolega koji je bio na startu i koji se
vraćao pistom nazad, Meš ga stopirao, ovaj u šoku. Koliko je
volio taj avion rekao mi je još na stajanci ‘kad sam vidio što je
ostalo od aviona da sam imao pištolj ubio bih se’.
I sjeo je ponovo 93. i ja sam bio za to, trebali su nam takovi,
jer bilo nas je malo, bio je svjestan da puno više može za ovu
zemlju uraditi avionom, dao je sve od sebe, ponovo je bio
najbolji u poznavanju ZTUP, od svih nas garant najviše. Često smo
letjeli skupa. Ove fotke su iz zime 94./95., fotkao sam ga sa
nekim kršem od foto aparata. Dva i pol mjeseca kasnije zadnji put
sjeda i odlazi.
Odlazi i više se nikada ne vraća, pozvali su ga Žile, Vule,
Anton, Miroslav, poletio je s Batariletom (ni njega više nema) u
paru kao pratilac. U nekom jebenom zaokretu na maloj visini i
velikoj brzini dira krilom zemlju koju je toliko volio i nestaje,
odlazi i pridružuje se plejadi hrvatskih vitezova, kažu da duše
takovih idu u sazviježđe Coma Berenices, e tamo su moji heroji.
MEŠ, vječna ti slava, velika hvala, počivao u miru…”
KAportal.hr