Sad kad je ministar financija napokon našao sebi ravne
neprijatelje, pa počeo pečatiti cvjećarnice zbog iznuđenih
prekršaja neizdavanja računa za jednu margaretu, Hrvatska može
odahnuti. Zasigurno ćemo nakon ovakvog uvođenja reda ovo postati
bolja zemlja, Nema veze što je ministar nijemo promatrao kako
njegov gazda u Agrokoru grabi državne poticaje i ubija sitnu
poljoprivredu, mažnjava državna poduzeća za sitne pare, zadužuje
ih neodgovorno kreditima, zakida dobavljače i generira
nelikvidnosti u prehrambenoj industriji, uništava financijski
tisuće ljudi i tjera državu da spašava proračunskim milijunima
što se može. Nema veze što svakodnevno već četvrt stoljeća
političari nanose ogromnu izravnu financijsku štetu ovoj državi,
ne samo zbog svoje liderske ograničenosti nego prije svega iz
pohlepe. Oni nikad neće odgovarati i bit “zapečaćeni”. Treba
strogo udariti po onima koji krpaju kraj s krajem, cvjećarima,
postolarima, urarima, pekarima, sitnim trgovcima i ugostiteljima,
kažnjavati ih – kako je najavljeno – i za jednu kunu razlike u
kasi.
Ponekad si čovjek pomisli da je najbolje imati potpuno ilegalan
posao, ponekad se čini da je bolje imati posla s policijom nego s
poreznicima. Na ovo razmišljanje naveo je nas je tekst iz starih
novina o najstarijem zanatu na svijetu, koji je rijetko kad i
rijetko gdje kroz povijest bio u potpunosti legalan. Oglasi po
internetu pokazuju kako unatoč nezakonitosti, taj posao i danas
cvjeta. S obzirom da takav posao nije i ne može biti prijavljen,
to i ne može biti briga ministra financija, on se i dalje može
mirno baviti pečaćenjem cvjećarnica.
Prostitucije je bilo i u mrskom socijalizmu, u kojem je hrvatska
žena dobila pravo glasa, emancipirala se na svaki način, formalno
po prvi put izjednačena s muškarcem u obrazovanju, mogućnosti
zapošljavanja pa i u bavljenja visokom politikom. Sjetimo se samo
činjenice da je hrvatsku pobunu protiv beogradskog centralizma
1971. vodila upravo žena – Savka Dapčević Kučar.
U spomenutom socijalizmu – unatoč popularnom povijesnom
revizionizmu – se moglo otvoreno ukazivati na društvene probleme
do određene granice. Paradoksalno, Karlovački tjednik, tamo
negdje od 1965. do 1990.bio je kritičniji prema devijacijama u
vlasti negoli je to danas u demokraciji i slobodnije je otvarao
je škakljive društvene teme . Ne uvijek izravno, počesto između
redaka, a ponajčešće kroz polu-humorističke tekstove. Kao
ilustraciju prenosimo duhoviti tekst iz davne 1972. o
prostituciji u Karlovcu.
“Obrti, fušeri i konji”, Karlovački tjednik, 27. srpnja
1972.
Pa, ljudi kamo to idemo?! U građu jedva da nalazimo dvije-tri
predstavnice najstarijeg zanata na svijetu. Propast će nam
turizam. Jer izvjesno je da najveći broj naših dragih gostiju
dolazi u loš lov i na dobre cure. Što to ne priznati! Mislite da
ću valjda cijediti sada te dvije-tri posljednje Mohikanke,
karlovačke Amazonke. Čemu? Ne bih im jadnicama bio u koži. Nije
lake izdržati društvo tolikih glavonja, pijanaca i starih jaraca.
Samo moralisti (koji ih u duši žele) javno ih, kada su u društvu,
pljuju. Nije im lako i ostavljam ih na miru.
Zabilježio bih neke sitnije detalje o istom poslu na drugoj
strani. Primijetili ste možda: javnih cura je javno manje, a
“gostiju” čak i više, dakle javnih cura koje to ne rade javno je
više. Javlja se novi, daleko pokvareniji obrt u ovom našem gradu.
Zasada znam nekoliko mladih i starijih dama, sasvim već iskusnih
na tom poslu. Uvijek u novim ugodnim odorama, uvijek pune
zgražanja za nešto jezivo (podavanje za novac), a s lijepim
vezama u tom poslu. Sada u toj branši tajno imate: studentica,
nezaposlenih šiparica, starijih koka i čega sve ne. Nemojte
nikako misliti da je najstariji obrt prestao cvasti. Toliko ih to
radi recimo diskretno, da je broj curica i cura koje liježu za
lovu u ovom našem Karlovcu popriličan. Dobar im posao. Gospodo i
drugovi moralisti (možda su među vama i te dame), nemojte me sada
ščepati za vrat. Ovaj obrt je teško zabilježiti i oporezovati.
Samo da mi je znati koji nije.
Fušeraja i rada u slobodno vrijeme koliko hoćeš. Volio bih da se
“nadležni” jednog dana zalete i u naših zub-majstora. Da vide
koliko ih u kućama nema privatne ordinacije. Da ne bi postojanje
alata u kućama i zubarskih stolica, koje koriste u slobodno
vrijeme, pravdali velikom ljubavlju za posao, bez kojeg ne mogu?
Slično vam je i s AB majstorima. To su vam oni bez kojih
sadašnjica ne može. Koliko su djece ilegalno prije vremena
izvadi, ne zna ni sam đavo. U privatnim ordinacijama rade kao
veliki. Zašto sve ovo pišem, pitat ćete, kada ionako većinu
stvari znate. Tek toliko da vas podsjetim na jednu notornu istinu
pred kojom svi žmirimo. Valja se s time početi svađati. U
krajnjem, bolje je da i privatno rade, ali neka plate i bećarski
porez. Pri tome ne mislim na one curice iz prvog dijela današnjeg
pisanja. Njima je teško stati…
Pripremio Tihomir Ivka
