Kad govorimo o projektu mini hidrocentrale na Koranskom slapu
nesporna je samo jedna činjenica: onaj kompleks izgrađen sredinom
19. stoljeća zapravo već jest neiskorištena hidroelektrana i bog
te pitaj koliko je megavata struje ostalo neiskorišteno u sto i
nešto godina koliko nam je struja dominantni oblik energije u
kućanstvima i industriji. No sve ostalo je sporno, na što je s
jučerašnjim prosvjedom ukazala i karlovačka politička oporba.
Dakle, prateća zgrada koja bi se gradila na platou iznad turbine
bila bi s današnje točke gledišta teška devastacija prostora i
potkopavanje karlovačke turističke perspektive za koju se i dalje
nadamo da je sjajna, iako malo toga činimo da tako i bude. Drugo,
najava da bi investitor gradu kao naknadu davao samo 15 tisuća
kune godišnje je bezobrazni atak na javni interes, pogodovanje
privatniku kakvo ne uživaju drugi privatnici. Primjerice,
ugostitelji samo za pravo da na javnu površinu postave stolce i
stolice plaćaju više, slično je i s gradskim haračem,
parafiskalnim nametom u vidu trošarine na alkoholna i gazirana
pića.
No, kad se okrenete uokolo s platoa iznad turbine jasno je kako
javni interes i gradska uprava nisu i inače u dosluhu. Par metara
dalje trebao je niknuti veliki hotel, a dobili smo prvu fazu u
obliku kafića, sale za svadbe i osebujnog parka s plastičnim
životinjama, s drugom fazom izgradnje hotela u neodređenom
futuru. S druge pak strane vidimo Aquatiku koja je ispala sjajno,
no ne zbog lokalne politike nego činjenice da je financirana EU
novcem, pa su onda i prateći natječaji bili transparentni,
gradnja tamo nije išla po babi, HDZ-u i stričevima i idejna
rješenja nisu smišljali selski političari i fiškali nego ugledna
imena iz područja arhitekture. No, ne treba zaboraviti da je zbog
loše politike na tom polju prije Aquatike gradski proračun
oštećen za oko milijun eura jer je toliko iznosila sudska nagodba
s poduzetnikom koji je imao valjane ugovore da tamo izvede
projekt “kampa” ako se tako može nazvati stanica za čuvanje i
servis kamper vozila.
Inače, tko god je gradio i ulagao na slapu otkad je podignut
1849.-e godine nije mu se baš posrećilo. Prvim investitorima iz
Trsta mlin na čigre izgorio je već tri godine kasnije, pa je
novim vlasnicima Pongratzu i Bleiweissu izgorio deset godina
kasnije. Sagradili su oni i novi moderni mlin kojeg je 1869.
posjetio čak i car Franjo Josip, no i to nije donijelo sreću.
Izgorio je opet godinu dana kasnije. Gorio je poslije još 1912.
godine. Ako je gorio kao mlin, nakon što je prenamijenjen u
tvornicu vune, bilo je samo pitanje vremena kada će planuti
zapaljiva vuna. Katastrofalni požar dogodio se 1953. godine i o
tome su lokalne novine donijele iscrpan izvještaj. Devastirana
tvornica uskoro je poravnata sa zemljom, a Karlovcu je kao
svojevrsna uspomena ostao naziv Vunskom polju i turistička
perspektiva. Naime, tadašnje su vlasti zaključile da je to
atraktivno mjesto idealno za gradnju velikog reprezentativnog
hotela. Kakvog danas nemamo.
“Požar u tvornici vune”, Karlovački tjednik, 13. rujna
1953.
U utorak u 12 i 45 sati izbio je u Tvornici vune na Korani veliki
požar uslijed kojega je izgorjela čitava zgrada. Prema prvim
procjenama posebne komisije koja je izašla na lice mjesta šteta
iznosi 80 milijuna dinara. Uništeni su gotovo svi strojevi,
kojima je tvornica radila. Osim strojeva izgorjelo je i 3000
kilograma sirovine i nešto gotovih proizvoda. Požar je planuo i
razbuktao se od jedne male iskrice. Prema pričanju očevidaca
čitav slučaj se dogodio ovako: oko 12 sati u tvornicu je došao
radnik ljevaonice željeza Drago Seljan da popravi vodovodne
instalacije. On je popravljao vodovod u prizemlju za predenje
pamuka. U jednom momentu, kad je vršio zavarivanje voda,
zahvativši prašinu od prediva, iskra je pala točno na stroj za
čupanje pamuka. Pamuk, što se nalazio u stroju odmah je planuo od
te male užarene pahuljice. Radnici su odmah skočili da spriječe
požar. U roku od nekoliko trenutaka u vatri se nalazio čitavi
stroj. Ali plamen je dostigao strop prije nego što su radnici
uspjeli Išta učiniti. Zahvativši strop, koji je obložen krovnom
ljepenkom, što je požar veoma pospješilo, vatra je zahvatila
čitavo prizemlje šireći se svom žestinom okolnim prostorijama i u
visinu. U roku od nekoliko minuta požar je nezadrživom snagom
izbio u prvi, drugi i treći kat sve do potkrovlja. Točno u 13
sati vatrogasci su bili obaviješteni o požaru.
Njihov prvi kamion stigao je za četiri minute Tvornica je bila
gotovo sva u plamenu. Automobili vatrogasaca i vojske jurili su u
pomoć. Ali sve što se moglo učiniti bilo je da se lokalizira
požar kako bi se spasile susjedne stambene zgrade, radiona
automehaničkog poduzeća u kojoj su se nalazili strojevi i
nekoliko desetaka kamiona kao i susjedno skladište trgovačkog
poduzeća “Dubovac” u kome se nalazilo robe u vrijednosti preko 20
milijuna dinara. Kakvom se brzinom požar rasplamsao, najbolje nam
govori slučaj trojice radnika koji su radili u prvom katu. Oni
nisu dospjeli da po stepenicama izađu iz zgrade, nego su bili
prisiljeni da sa prvog kata jednostavno skoče ili se spuste
pomoćnim ljestvama. Dvojica radnika učila su se za skok što na
sreću nije završilo težim posljedicama. Jedna radnica spuštala se
pomoćnim ljestvama i tom prilikom zadobila lakše ozljede od
opeklina. Jačina vatre bila je gotovo neizdržljiva. Vrućina
plamena osjećala se čak na nekoliko stotina metara od tvornice.
Pa ipak naši vatrogasci sa štrcaljkama u ruci sa smionošću koja
zaslužuje samo riječi pohvale, opsjeli su rasplamsalu tvornicu i
gasili požar. Andrija Briški, zamjenik komandira i Stjepan
Markulin popeli su se na krov susjednih kuća pod veoma teškim
uslovima i dali sve od sebe da požar bude spriječen. Potrebno je
istaći i požrtvovnost Franje Posa, Slave Butale, Mihajla Vrbanca,
Rudolfa Sama i svih ostalih 160 vatrogasaca koji su učestvovali
na gašenju požara.
Osim DVD Karlovac, u pomoć su ubrzo pritekla i ostala vatrogasna
društva i gašenje požara trajalo je četiri sata a lokaliziranje
je izvršeno za jedan sat. Za gašenje požara bila su angažirana
sva raspoloživa sredstva naših vatrogasaca. Vode se potrošilo
blizu milijun litara, ali i unatoč velike požrtvovnosti i
zalaganja vatrogasaca i pripadnika JNA tvornica nije mogla biti
spašena. Poslije požara koji je zadesio ovu tvornicu opet se
potvrdila činjenica da su u industrijskim poduzećima našeg grada
prilično slabo uvedene preventivne mjere. Osim toga ponovno se
moglo vidjeti da su našim vatrogascima neophodno potrebni
auto-cisterna većeg kapaciteta, moderniji strojevi i nove cijevi
jer su stare gotovo dotrajale. Novčana sredstva bi trebalo
pronaći za nabavku novih stvari, jer su one potrebne za
spašavanje narodne imovine milionskih vrijednosti.
Pripremio Tihomir Ivka
