Neboder u Šebetićevoj ulici pripada redu jednoj od
najzanimljivijih karlovačkih urbanističkih priča koja govori
poprilično o naravi sustava u kojem je nastala. S jedne strane,
poslijeratni Karlovac je građen i proširivan strogo planski,
prema potrebama, a s druge strane bilo je preambicioznih odluka,
odnosno megalomanije iza koje osim volje nije stajala racionalna
financijska konstrukcija. Skloniji praznovjerju bi rekli da je
neboder možda imao i lošu karmu jer je podizan na mjestu gdje je
netom prije njegove gradnje – negdje na prijelazu iz 50-ih u 60-e
godine 20. stoljeća – srušena sinagoga. Nažalost, nakon ustaškog
zločinačkog režima koji je uspio izbrisati s lica zemlje većinu
karlovačke židovske zajednice (od četristotinjak kraj rata je
doživjela tek desetina uglavnom bijegom na partizanski slobodni
teritorij ili područja pod vlašću talijanskog okupatora koji nije
eksterminirao Židove), ni komunistička diktatura nije imala puno
obzira prema židovskoj ostavštini.
Uglavnom, zgradu je gradio tadašnji SUP za svoje potrebe iako je
i danas nejasno što na bi 11 katova radila policija. Kad je već
kostur od armiranog betona podignut došlo je do tako zvane
“restrikcije sredstava”. “Plan B” je bio već racionalniji;
neboder je trebao postati centar pravosuđa, karlovačka palača
pravde, no došlo je do nove restrikcije sredstava pa su se
gradski oci domislili da bi tamo najbolje bilo smjestiti cijelu
gradsku upravu. I to se izjalovilo, između ostalog jer je cijeli
Karlovac bio veliko gradilište, a neboder u Šebetićevoj nije bio
prioritet. Na kraju, nekoliko godina nakon početka gradnje,
armirano betonski kostur je 1965. je konzerviran od propadanja i
napušten do boljih vremena. Bolja vremena su došla 1968. godine
kad ga od Grada kupuje građevinsko poduzeće “Tempo” i godinu
kasnije nastavlja uređenje u stambeno-poslovni kompleks. No, i u
vrijeme “konzerviranja” kostura zgrade nije nedostajalo ideja:
Jedna od najintrigantnijih je bila ona da neko od hotelskih
poduzeća preuzme zgradu. Hotelsko-ugostiteljsko poduzeće “Korana”
nije bilo posebno raspoloženo za tako nešto jer je netom otvorilo
veliki hotel na Korani, pa je u igri bila i zagrebačka
“Esplanada”, ali i planovi da se obala Kupe u tome slučaju
preuredi i podredi turističkim potrebama. Šteta što se nije
dogodilo, tko zna taj kvart izgledao i imao ulogu za Karlovac da
nije pretvoren u veliku spavaonicu, a obala Kupe ostavljena
onakvom kakva je i bila prije tih ambicioznih turističkih
planova.
“Traži se investitor”, Karlovački tjednik, 22. studenoga
1966.
Jednu od najvećih boljki gradskim ocima predstavlja neboder u
Šebetićevoj ulici. Već nekoliko puta bio je namjenjivan za razne
ustanove. Najnoviji planovi predviđaju da neboder bude hotel. Već
je poslano desetak ponuda raznim ugostiteljskim poduzećima u
zemlji, koji bi mogli biti investitori za ostvarenje ove zamisli.
Ponuda je dostavljena i domaćem ugostiteljskom poduzeću “Korana”.
Raspoloženje u kolektivu su takva da ostavljaju utisak
nezainteresiranosti za taj poduhvat. O tome će radna zajednica
još raspravljati nakon čega će se i donijeti konačna odluka.
Ponude iz Karlovca upućene su i nekim najpoznatijim hotelima u
zemlji. Između ostalih i zagrebačka “Esplanada” je stavljena u
priliku da se izjasni hoće li preuzeti neboder ili ne. Točna
procjena vrijednosti radova koje treba izvršiti nije utvrđena.
Prema informacijama iz Odjela za privredu Općinske skupštine
stoji da bi takav objekt stajao 850 milijuna starih dinara s time
da vrijednost dosadašnjih radova iznosi 350 milijuna. Ostaje
dakle pola milijarde, što treba osigurati da se zamisao sprovede
u djelo. Sada je teško prognozirati hoće li sredstva biti
nabavljena odnosno hoće li ponuda biti prihvaćena. Hotel bi imao
oko 220 ležaja. S njegovom gradnjom, međutim, vezano je uređenje
obale Kupe i rušenje nekih stambenih zgrada u susjedstvu.
Urbanisti upravo rade na razradi ove ideje, pa će nakon njihovih
proračuna informacije o ovom pothvatu biti određenije.
Pripremio Tihomir Ivka
