Nedavno je dr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, bio u posjetu Karlovcu kojom prigodom se susreo s predstavnicima lokalne vlasti. Bila je to zgodna prilika i snažan razlog za predbožićni razgovor za KAportal s biskupom, generalnim vikarom zaduženim za područje Karlovačko-goričkoga i Turopoljskoga arhiđakonata.
Predblagdansko je vrijeme. Što biste poručili vjernicima?
– Što se tiče Božića želim nam svima da zastanemo i čujemo Riječ, posebno onu koja plače plačem Djeteta i koja ljubi Božjom ljubavlju. Divno je biti služitelj te Riječi i diviti se Bogu koji je postao čovjekom, radi naše sreće, da bi nam vratio dostojanstvo vječnosti. Divno je biti kršćanin, pripadnik Crkve koja je otvorena svakoj spoznaji, koja promiče istinu klanjajući se Istini u krhkosti djeteta, pred događajem koji je razlomio povijest, da bi se u Kristu vidio obzor koji nadilazi tjeskobu zemlje. Divno je biti nezaslužni dionik nade novorođenoga Spasitelja.
PRISUTNOST U KARLOVCU POGLAVITO JE CRKVENA
Koja je bila svrha Vašeg posjeta Karlovcu? – U tome posjetu nema ničega izvanrednoga. Dakle, redovito sam, nekoliko dana prije svetkovine Kristova Rođenja, pozvan od strane gospodina župana Karlovačke županije, i gospodina gradonačelnika Grada Karlovca na predbožićno primanje.
Nazočni su bili i ostali crkveni dostojanstvenici? – U Županiju su pozvani biskupi biskupija i dekani dekanata koji se nalaze na području Županije, što Karlovačkoj županiji daje jedinstveno obilježje da surađuje sa: Zagrebačkom nadbiskupijom, sa Sisačkom biskupijom i Gospićko-senjskom biskupijom, ne zaboravljajući da su na poseban način prisutne i Križevačka eparhija i Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj. Karlovački gradonačelnik sa suradnicima na takav susret pozove i predstavnike drugih Crkava, odnosno vjerskih zajednica.
Posjeti nisu bili vezani uz pojedine osobe? – Kolikogod određene osobe daju značaj i pojedinoj službi, ti susreti nisu vezani uz pojedine osobe, nego uz njihovu službu i mjesto u društvu koje se tiče određenih ustanova i ljudi o kojima se te institucije brinu. Ne radi se ni o kakvom miješanju političke i crkvene razine, nego o suradnji na dobro istih ljudi. Tako je otkako sam biskup, a tako je bilo i prije mene. To su lijepi susreti u ozračju prepoznavanja prisutnosti, zajedničkih nastojanja, suradnje i zahvalnosti za ostvareno tijekom jedne godine. Blizina Božića omogućuje da se u svjetlu toga otajstva ne samo čestita nego i zastane kratkim pogledom nad onim što je učinjeno i što treba biti učinjeno da bi međusobni odnosi bili plodonosniji. Na tim se susretima vidi da nisu posrijedi samo neke protokolarne obveze nego otisci stvarnih života.
Generalni ste vikar posebno zadužen za područje Karlovačko-goričkoga i Turopoljskoga arhiđakonata? – Drago mi je ovaj razgovor započeti govorom o svetoj misi, odnosno euharistijskome slavlju, jer se u njemu – u konačnici – nalaze svi razlozi i svrha te cijela pozadina moje prisutnosti u Karlovcu, jer je ona poglavito crkvena, to jest proizlazi iz otajstva Crkve te je, i onda kada je u suodnosu s općedruštvenom zbiljom, upućena na euharistiju. Nadalje, već samo Vaše pitanje odražava činjenicu da Zagrebačka nadbiskupija ima svoj zanimljiv, povijesno utemeljen i u sadašnjosti opravdan ustroj, u kojemu su prisutne određene službe. Mi, pomoćni biskupi, pomažemo zagrebačkomu nadbiskupu, kardinalu Josipu Bozaniću, u vršenju njegove službe vođenja Nadbiskupije. Tako, uz ostale službe, svaki od nas ima i posebnu brigu za jedan dio Nadbiskupije, za jedno područje koje je, u mome slučaju, određeno dvama spomenutim arhiđakonatima.
Vrlo često Vas susrećemo na misama u Karlovcu? – Ipak, moja vidljivost u Karlovcu je manje važna od onoga što čini Crkva, to jest vjernici sa svojim svećenicima u župama, redovnici i redovnice u redovničkim zajednicama, svaki vjernik i vjernica u svojemu pozivu, počevši od zvanja roditelja do drugih odgovornosti u životu društva. Zbog svega toga je važno vidjeti narav Crkve koja – da bi bila istinska – odražava prisutnost Isusa Krista i temeljnu odliku služenja po određenim službama.
BEZ SVEĆENIKA NEMA EUHARISTIJE
Iz Karlovca je mnogo mladih koji su se odlučili posvetiti svećeničkom pozivu (Pavlaković, Golek, Vuković, Crnković, Ivana Margarin, Lang, Škvorc, Ivana Perković …)? – Biti pozvan ne ovisi o našim nastojanjima, nego je ukoračaj pozivatelja u život pozvanog, te je poziv na nešto po svojoj definiciji dar, pri čemu je naročito važan odaziv u slobodi. Dar primamo, prinosimo, za njega molimo i na njemu smo zahvalni. No, u slobodi ga možemo i odbaciti. Kao osobit dar vidimo poziv upućen nekomu da u Crkvi krene prema svećeništvu ili redovništvu. To nije neko naše postignuće. Isus kaže: Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas. Naime, taj dar promatramo u svjetlu Božjega izabiranja i spremnosti da čovjek svoj život daruje u nesebičnome služenju Bogu i ljudima na izniman način, kao služitelj Radosne vijesti, kao vidljiva, utjelovljena prisutnost Kristove milosti koja otvara vječnomu životu. Redovništvo, a osobito svećeništvo danas ima i proročku snagu u svijetu u kojemu se promiče prevlast materijalnoga nad duhovnim, korisnoga nad milosnim. Poziv se u Crkvi ne može razumijevati bez povezanosti s Kristom, što je ujedno i kriterij našega življenja u duhu evanđelja.
Lijepo je vidjeti mlade ljude iz Karlovca koji su se odazvali Kristovu pozivu? – To ne govori samo o njihovoj spremnosti nego i o ozračju karlovačke molitve, vjerničkoga praćenja, ljepote blizine ljudi koji su im oslonac, a ponajprije svećenika i kršćana koji su im neposredan i privlačan uzor. U pozadini se uvijek nalazi i slutnja, čežnja koja govori: Da, dano mi je vidjeti; otkrio sam u Kristu najveće blago, a tu su i ljudi koji mi pokazuju što je – uz sve poteškoće – životno ispunjenje. Lijepo je vidjeti da Gospodin prolazi Karlovcom i karlovačkim krajem pozivajući i dobivajući odaziv otvorenih srca. Na nama je ne prestati moliti, jer bez svećenika ponajprije nema euharistije, a Crkva živi od njezine snage.
Župan Jelić je napisao i dvije knjige s vjerskom tematikom čijoj ste promociji i Vi bili nazočni? – Gospodin Damir Jelić, tada kao gradonačelnik, napisao je svoja razmatranja i objavio ih u dvije knjige: prva je, ostvarena zajedno s gospodinom Zvonimirom Gerberom, o Molitvi Gospodnjoj ‘Oče naš’, a druga o Deset zapovijedi. Za obje knjige rado sam napisao predgovor; sudjelovao sam u nekoliko predstavljanja tih knjiga, a posebno me obradovala činjenica da je sav prihod od tih knjiga namijenjen Caritasu i Nacionalnom svetištu sv. Josipa.
PREŽIVIO STAV KOJI JE PROMICAN U DOBA KOMUNISTIČKE VLADAVINE
Vjera je privatna stvar, zar ne? – Vjernik svoj vjernički život unosi u svoje djelovanje. Činjenicu da je netko kršćanin ili kršćanka, vrijednosti vlastite vjere, nemoguće je ostaviti izvan svojih razmišljanja, traženja, zauzimanja. U Hrvatskoj kao da je preživio stav koji je obilato promican u doba komunističke vladavine da je ‘vjera privatna stvar’, misleći pritom – s nekom čudnom pretpostavkom da je ona nepoželjna pa čak i opasna – da se ona može negdje odložiti, kada čovjek ulazi u javni prostor. Svakako da je vjera privatna stvar, ali s javnim posljedicama. Takvo je i nevjerovanje. I zauzet stav koji zastupaju ‘ateisti’ ima svoje posljedice. Kao da se promiče neka shizoidnost, to jest nepoželjnost onoga što je nekomu najvažnije u životu, vrijednosti za koje se živi i umire. Tako se dobiva dojam da su najuzvišenije vrijednosti takozvana, neutralnost ili pak indiferentnost., doslovno: nerazlikovanje ili ravnodušnost.
Jelićeve knjige, pisali ste predgovor …? – U svojim je knjigama gospodin Jelić, kao katolik, ostavio trag svojih misli, pitanja, doživljaja i osjećaja. To može pomoći drugima, a osobito ljudima u politici, da na drugoj razini izreknu i izlože sebe, svoju vjeru, nadanja, stavove. Mislim da to treba prepoznati i vrednovati. Još i više zbog toga, jer su te njegove knjige omogućile nove susrete, poveznice, pa i pitanja o tome kako se molimo, kako živimo i na koji način molitva i zapovijedi iz zatvorenosti u neku ‘intimnu duhovnost’, pa i u sebičnost, prelaze u djelotvornu pomoć bližnjima. Nedvojbeno je ta izloženost i zahtjevna, jer njome ljudi oštrije propituju podudarnost očitovanoga vjerovanja i osobnoga svjedočenja.
MISE ZA SPORTAŠE
U lipnju ove godine održana je osma po redu, sveta misa zahvalnicu za karlovačke sportaše, u župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova. Nazočni ste bili, čini mi se svim dosadašnjim misama za sportaše u Karlovcu?
– Kao što Vam je poznato, ti su susreti dio prisutnosti Nadbiskupije u svijetu športa, kako u svojoj redovitoj pastoralnoj brizi za djecu i mlade koji se rekreativno bave raznim športovima, tako i u povezanosti s onima kojima je to zanimanje, profesija, te – na nacionalnoj i na mjesnim razinama – s njihovim savezima, udrugama, klubovima, inicijativama.
Mise za sportaše održavaju se i u drugi župama diljem Hrvatske? – U Zagrebačkoj nadbiskupiji postoji godišnje više susreta na početku i na završetku natjecanja, a najčešće su se oni događali u: Sesvetskim Selima, Karlovcu, Velikoj Gorici, Samoboru i Loboru. Posebno je dojmljivo hodočašće športaša Majci Božjoj Bistričkoj. Karlovac ima svoju prepoznatljivu športsku tradiciju, a šport je dragocjeni prostor vjerničkoga svjedočenja i ima puno odlika koje su povezive naročito s kršćanstvom, u kojemu je središnja istina da je Bog u Isusu Kristu postao čovjekom, utjelovio se, dajući vrijednost ne samo duši i duhu, nego i tijelu. Kršćanski humanizam blagonaklono gleda na dobro koje se pomoću športa – ne zanemarujući ni opasnosti ideologiziranja zabave ni višeznačnosti športa u njegovim stranputicama – može razvijati u društvu koje cijeni iskustvo igre. Šport danas snažno utječe na ponašanje ljudi, osobito mladih, i može prenositi vrijednosti ispunjene ljudskosti, potičući zdravo takmičenje, solidarnost, plemenitu pripadnost i identitet, smisao slavljenja i darivanja.
Evanđelje je ispunjeno je pitanjem smisla, odnosa i dara koje je vrlo znakovito i karakteristično za sport i sportaše? – U svemu što radimo najvažnije je odgovoriti na pitanje: Zašto? Radi čega? U vremenu u kojemu mi živimo puno se toga čini da se izbjegne pitanje smisla, da se ne zastane, da se ne razmišlja. Tako se s pravom kaže da živimo kulturu površnosti. I šport može biti življen sasvim površno, bez ikakvih posebnih propitivanja. No, pozadina iz koje izvire, a to je igra, u sebi sadrži dragocjene sastavnice koje propituju našu suvremenost: o međuodnosima, o podvrgnutosti materijalnoj koristi, o uspjesima koji ne gledaju dalje od zemaljskoga, o pomaganju drugima i sl.
U SPORTU IMA PUNO ELEMENATA KOJI SU RELIGIJSKE NARAVI
Kako se religija očituje u sportu? – U športovima ima puno elemenata koji su religijske naravi, a očituju se izravno i u prigodnim poticajima. Valja reći da i najplemenitiji slogani, pa tako i onaj olimpijski (Brže, više, jače), mogu iskoristiti za nekršćanske ciljeve. Što je to brzo, visoko i jako? Danas, kada se sve ubrzava, važno je pronaći vrijeme za dublji uvid; važno je zastati i pitati se o smislu onoga što se čini. Danas, kada se promiče tehnološki napredak, pokušaji da se dođe do visokih postignuća ‘napretkom’ bez Boga, treba upozoriti da je to štetno i da ne vodi u visinu, nego u gubitak smisla. Danas, kada jaki vladaju nad slabima, isključuju ih iz društva, kao kršćani trebamo biti uz slabe, uz potrebne, uz one koji sami nisu dovoljno snaži da bi se oduprli vidljivom ili nevidljivome nasilju. Za nas vjernike važno je da sve što radimo radimo sa sviješću da nismo stvoreni i rođeni samo za zemlju. Isus nam je jasno rekao da nismo od svijeta, kao što ni on nije od svijeta. On moli svoga Oca da nas posveti u istini, a najveća je naša povezanost s Bogom. Ta istina nas ne sputava. Ona daje novu snagu, s tako lijepom Isusovom molitvom za nas: da imamo puninu radosti u sebi.
Nažalost specifičnost sporta je u tome da slava brzo blijedi i sportski uspjesi se brzo zaboravljaju? – U Bibliji je život vjernika na više mjesta uspoređen sa športskim natjecanjem, s trčanjem i borbom u borilištima. Posebno se u tome ističe sveti Pavao. Svjestan da je potrebno puno toga izdržati, Apostol potiče kršćane da tako trče da dobiju. Što? Neraspadljiv vijenac; vijenac koji se ne suši, nagradu koja ne propada. Očito su njegovi suvremenici poznavali dodjelu lovorika, vijenca koji je značio pobjedu, ali i vijenca koji se sušio; nagradu koja je priznavala neko postignuće, ali ima svoju konačnost. Zato sveti Pavao upozorava da oni koji trče u vjeri, koji trče s Kristom dobivaju puno vrjedniju nagradu. Kršćanstvo je, promičući istinske vrijednosti, od početka Crkve upozoravalo i na neprimjerenosti i neprihvatljivosti koje su vezane uz šport: od idolopoklonstva do korupcije. Vjernički je cilj daleko od zemaljskoga probitka. U tome je smislu vrijedno zapamtiti riječi koje je prigodom otvaranja športskoga paviljona ‘Concordije’ izrekao blaženi Alojzije Stepinac: “Kao što naime sve stvari, tako i šport Crkva promatra sub specie aeternitatis (u svjetlu vječnosti). Po njezinoj nauci, sve stvoreno ima da služi proslavi Boga… Sport nije svrha ljudskog života, nego sredstvo… Tu je misao lijepo izrekla jedna njemačka poslovica: ‘Mach nie das Spiel zum Lebensziel’ – Nikad ne daj da ti igra postane životnim ciljem’.” (28. travnja 1936.)
NADAHNUĆE SVAKOMU ČOVJEKU
Godinu 2018. obilježila je hrvatska nogometna reprezentacija, posebice kapetan Luka Modrić, ali i Davis Cup reprezentacija u tenisu … – Lijepo je bilo biti dionicima radosti uspjeha koji su svojim zalaganjem i odgovornošću, nogometnim i teniskim umijećem i ljubavlju prema hrvatskoj domovini postigli i razveselili naš narod, kako u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tako i diljem svijeta.
Oni su primjer mnogima, naročito mladima? – U svojim su nastupima, ponašanju i izjavama očitovali stav koji može biti nadahnuće svakomu čovjeku; stav ozbiljnosti pripreme, gorljivosti i nesebičnosti u nastupu te zahvalne poniznosti pred postignutim, prepoznajući zasluge svih koji pomažu da živi snaga zajedništva. Nažalost, i u našemu hrvatskom društvu vidimo da oholost i sebičnost, nepostojanje nutarnje snage i dubljega smisla dovodi do razočaranja i razaranja jedinstva. A oni su svojim stavovima primjer, naročito mladima, da u svakome pozivu treba uložiti napor i spremnost na žrtvu, imati zanos iz kojega dolaze zadivljujući plodovi. Osobito je pak lijepo vidjeti da članovi reprezentacije koji su vjernici, od izbornika do igrača, prepoznaju Božju blizinu i u trenucima pobjede i u poteškoćama. Toliko smo puta od njih čuli zahvalnost Bogu, vidjeli znakove iskrene pobožnosti i osjetili molitvu u njima. A Bog je uz ponizne ljude koji se pouzdaju u njega i u zemaljskim pobjedama i u prividnim porazima, jer mi vjernici znamo da je čovjek koji je s Gospodinom uvijek pobjednik!
DEKANAT ŽIVI CRKVENOST U SVIM PODRUČJIMA SVOG DJELOVANJA
Kako vidite Karlovački dekanat i suradnju s lokalnom zajednicom? – Svaki dekanat, pa tako i Karlovački, ima svoje posebnosti koje obilježuju život vjernika u određenoj sredini. Dobro je polazište i motrište smjestiti u darovanost, u ono što resi vjerničku zajednicu. Karlovački dekanat ima svoju duhovnu raznolikost, ali i oblikovanost, vjerničku snagu, ukorijenjenu predaju, prostornu zaokruženost.
Kako se prepoznaju ta obilježja? – Ta se obilježja lako prepoznaju i na njima se može graditi. Dekanat živi crkvenost u svim područjima djelovanja. Ne radi se o dekanatu koji bi ima samo jedno sidrište, nego – kako gradu i priliči – više težišta koja su spojena u prepoznatljivu cjelinu. Ona odražava svoja izvorišta koja otkrivaju odakle dolazimo i prema čemu težimo. U Karlovcu to volim promatrati na temelju naslovnika pojedinih crkava. Početak je u crkvi Presvetoga Trojstva u starome središtu, Zvijezdi’. Od toga se središta može prepoznati, zanimljivo, šest ‘krakova’ (Banija, Rečica, Kamensko, Švarča, Dubovac, Mahićno, Novi centar) u kojima se čitaju: navještaj Kristova dolaska (sv. Ivan Krstitelj, Rečica), teme iz ciklusa Kristova utjelovljenja, s naglaskom na: Blaženoj Djevici Mariji i sv. Josipu (Kamensko, Dubovac), zatim Sveta Tri kralja (Banija), te svjedočanstvo u svetima, u njihovu navještaju i svjedočenju (sv. Martin, sv. Franjo Ksaverski), da bi sve bilo nošeno milosrđem Presvetoga Srca Isusova (Novi centar).
Karlovac ima puno istinskih svjedoka? – Da, duhovnih velikana, koji su obilježili dalju i bližu prošlost. On u sebi nosi snažne pilastre kulture koju valja upoznati i na nju se nadovezati. Svakako da u suradnji za opće dobro u društvenoj zbilji vjernici pronalaze svoje mjesto. Najširi temelj te suradnje je kultura. Ona iz prošlosti u sadašnjost nosi jasan pečat kršćanske kulture i njenih vrjednota, ponajprije otajstva života, vrjednote ljudskoga dostojanstva, slobode, milosrđa, poštivanja bližnjih. U uzajamnoj kulturološkoj razmjeni te vrjednote imaju svoja posebna očitovanja u svjetlu biblijske antropologije i Kristove Radosne vijesti. Na tim temeljima je Crkva uvijek razvijala svoje djelovanje, bez obzira o kojemu se vremenu radilo i možemo biti zahvalni što to mjesne vlasti i institucije prepoznaju.
NACIONALNO SVETIŠTE SV. JOSIPA ZAŽIVJELO JE POSEBNOM SNAGOM
Nacionalno svetište svetoga Josipa godišnje posjećuje na desetke tisuća hodočasnika iz Hrvatske te je na neki način “top” turistička destinacija Karlovca?
– Premda se danas nerijetko miješaju pojmovi hodočašća i turizma, valja ih ipak brižno razlikovati, da nerazlikovanje ne odvede u nesporazume. Turizam je već dugo važna gospodarska, politička i kulturološka kategorija. Hodočašće je jedan od vidika pastoralnoga djelovanja Crkve i ne može se ni u kojemu slučaju poistovjetiti s turizmom. Nažalost, ponegdje se može naći i sintagma ‘vjerski turizam’, gotovo kao istoznačnica ili kao zamjena za one zbilje koju obuhvaća hodočašće. Drago nam je što je, naročito zadnjih godina, Nacionalno svetište sv. Josipa zaživjelo posebnom snagom i postaje sve bližim vjernicima u našoj domovini te drago odredište, duhovno odmorište i svratište hodočasnicima, kao mjesto molitvenoga susreta sa svetim Josipom.
Vjernici se uvijek rado sjećaju pokojnog mons. Marijana Radanovića? – Naš je nadbiskup, kardinal Bozanić, odgovorio na poticaj da se prigodom jubileja, 330. obljetnice proglašenja sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske, upravo naš Zaštitnik i Nacionalno svetište ponudi kao novi izvor one duhovnosti koju je proročki zasijao i promicao izniman svećenik, mons. Marijan Radanović, duboko ugrađen i u svetište i u Karlovac. On je živio ‘josipovsku duhovnost’ u vremenima kada je bila napadana, osporavana, gurana iz javnosti religija, a naročito Katolička Crkva; kada je hrvatski narod prolazio iskušenja i trpljenja.
Koja je duhovna poruka Sv. Josipa danas? – U više sam navrata pokušao ocrtati smjernice koje pokazuje sv. Josip našemu vremenu te obilježja koja bismo trebali ugraditi u hrvatsku stvarnost. Na općoj razini to su ponajprije odlike došašća: 1. osluškivanje Božje riječi, prihvaćanje Božjega plana pouzdanje u Boga i življenje Božje blizine, što je u suprotnosti s današnjim umišljenostima, zatvorenostima za ono što nadilazi čovjeka, nepovjerenjima i udaljavanjima od obzora vječnosti; 2. poniznost, skrovitost i ljepota istine da Bog u svemu vodi prema dobru one koji ga ljube, u suprotnosti s ohološću i pokušaju da čovjek sve razumije i sve nadzire; 3. samozatajnost, daleko od težnje za ugledom i popularnošću; nepoznatost koja svima daje da upoznaju Isusa, u suprotnosti s današnjim građenjem dojmova, širenje privida koji se boji priznati ljudsku ograničenost. Vrijednost čovjeka nije u njegovoj uznositosti, u nastojanju da stvori dojam veličine, nego u služenju Gospodinu. Josip je pravedan; pravedan u biblijskome smislu, što je podudarno s ljubavlju. Ta pravednost nije izvan čovjeka, niti je neovisna o njegovu srcu; to je pravednost koja iz ljubavi razlučuje, traži dobro, muči se i trpi zbog zla. Ime ‘Josip’ znači: Bog će nadodati. Iz te nade svi mi smijemo živjeti, jer svakomu tko se trudi ispuniti Božju volju, Bog daruje novu snagu i nove vidike. Josipova pravednost leži u njegovoj spremnosti vidjeti svijet i ljude Božjim pogledom.
PRAVEDNA, A NE PONIŽAVAJUĆA
Što je ‘Josipovska Hrvatska’? – Prošle godine, u homiliji euharistijskoga slavlja otvaranja Jubilejske godine, pokušao sam ocrtati ‘josipovsku Hrvatsku’ koja je pravedna, a ne ponižavajuća, izrabljivačka, neosjetljiva; ona se ravna pravednošću koja je prožeta ljubavlju; ne izvrgavah sramoti, osobito ne one koji su se za nju žrtvovali. Napomenuo sam da se iz ‘josipovske Hrvatske’ ne odlazi lako; ne napušta ju se, da bi ju se zauvijek ostavilo. Uz sve teškoće, takva se Hrvatska usudi sanjati, biti uz voljeno i vrijedno! Ako treba – poput Josipa – sklonit će se, ali sa čežnjom povratka, ponovnoga dolaska koji mijenja prisutnošću. Zar to nije čujan vapaj sa šutljivih usana sveca Zaštitnika koji ne prekoravah, nego savjetuje za naše dobro: Ne napuštajte Hrvatsku! Posebno mladi. U ‘josipovskoj Hrvatskoj’ se koriste riječi i jezik koji znači, jezik pročišćen i osvijetljen istinom; ne jezik prijetvornosti, dodvoravanja, nejasnoća, besplodne diplomatičnosti; ne jezik grubosti, nepoštivanja i psovke. U takvoj se Hrvatskoj provjerava imaju li riječi smisla pred puninom Božje riječi i Isusova imena. A pred tim imenom i svjetlom neistina ne može vladati; neistina o našoj prošlosti, a posebno ne neistina o komunističkim zločinima, neistina o narodu i ljudima koji su namjerno blaćeni i zaboravljeni, da bi se lažnim imenima pokrile neljudske ideologije i štitile nečije povlastice. U ‘josipovskoj Hrvatskoj’ se dobro čini, a ne samo o njemu govori. Iz dubokoga odnosa s Bogom dižu se razlozi naših djela. Iz ljubavi prema Bogu i bližnjima rad dobiva svoj smisao i postaje radostan. Ako toga nema čovjek postaje predmetom izrabljivanja, a nacija se pretvara u mnoštvo ogorčenih nezadovoljnika, u život bez oduševljenja. A oduševljenost se ne nalazi na tržištu rada, nego jedino u susretu s ljubavlju, u susretu s Bogom.
Kako u današnje vrijeme prenijeti Kristovu poruku? – Odgovor je i složen i jednostavan. Jednostavan po tome što treba vidjeti kako je ta poruka prenošenja od apostola stoljećima do naših dana. Prenošena je svjedočanstvom života. U tome postoji i složenost, a ona se tiče životnih okolnosti. Istodobno, dok je Kristovo evanđelje življeno, ono je i prenošeni unutar složenih kulturalnih procesa. Dakle, i u tome su kršćani bili vođeni Božjim Duhom, poučljivi, strpljivi, mudri i odlučni. Kristova se poruka ne može prenijeti bez svjedoka i njihova svjedočanstva. Sjetimo se samo prvih desetljeća nakon Kristove smrti. Učenici su imali spomen na njegove riječi, susrete s njim. Još nije bilo tekstova po kojima bi mogli kodificirati nauk. Usmeno su prenosili iskustva, upamćene i dragocjeno prenošenje njegove molitve i upute, prispodobe i tumačenja; sve to oblikovano u izričaje koji su postali molitvama, hvalospjevima; u obrede koji su jasno očitovali da predaju ono što su primili, što im je povjereno da u ljubavi daruju drugima.
NAŠA POTEŠKOĆA LEŽI U TOME ŠTO SE OSJEĆA DUH ‘POGANSTVA’
Gdje je najvidljivija Kristova novost? – Kristova novost je uvijek novost, bez obzira što se danas čini da već poznajemo evanđelje. Naša poteškoća leži u tome što se osjeća duh ‘poganstva’, ali ovaj puta provučeno kroz kršćansku matricu. Stoga je teže predstaviti tu novost. Ipak, ona je vidljiva u suočavanju s temeljnim pitanjima čovjeka i svijeta. Mislim da je danas čak i važnije usuditi se postaviti ta pitanja svima koji prebrzo daju odgovore. Tada se može osjetiti snaga Evanđelja i snaga kršćanstva. Jer, rijetko se u javnome prostoru može čuti pitanje o podrijetlu života i o njegovu smislu; o čovjekovoj smrti i njezinu značenju. U kulturološkoj i vjerskoj pluralnosti čini se da su svi odgovori slični i jednako vrijedni. Međutim, ako zavirimo u dubinu svoga bića, otkrivamo da nije tako. Zato potičem naročito mlade da se usude svima postaviti ta pitanja i u slobodi čuju kako ti odgovori u njima odjekuju uspoređujući ih s onim što je nauk Crkve.
Recimo tako da je Isus bio žrtva složenih političkih okolnosti u Palestini. Pilatu kao predstavniku Rima bilo je važno održati bilo kakav mir. Iako je znao da narod osuđuje nevinog, dao im je da biraju između kriminalca Barabe i Isusa. Je li to bio politički pragmatizam? – Vjerojatno bi se takav stav mogao nazvati imenom ‘političkoga pragmatizma’ u smislu u kojemu se danas koristi taj pojam. No, riječ ‘pragma’ je zapravo povezana s riječju ‘praksa’, doslovno: djelovanje. ‘Pragmatika’ je i tehnički pojam u rimskoj vladavini, pa bih radije rekao da je to jednostavno pokušaj očuvanja vlasti koji je očito vidio da čini nepravdu, ali se nije mogao nositi s vlastitom željom za vladanjem. Pilat je shvatio da se on našao pred optuženikom Isusom, a ne Isus pred njim. Shvatio je da nad njim nema vlast, a ipak je htio ostaviti takav dojam.
Nije li to kušnja? – To je česta kušnja i danas pred ljudima kojima je povjerena politička vlast. Može se privremeno zadržati vlast, ali uz ustupak gušenja savjesti i uz nijekanje istine. Možda smo mislili da će nakon komunističkoga totalitarizma ta kušnja nestati u Hrvatskoj, ali nije tako, jer čovjek je uvijek čovjek. Kao kršćani to trebamo prepoznati i zalagati se za istinu. Cijena je redovito visoka.
‘POLITIČKI PRAGMATIZAM’ TRAŽI DA ZABORAVIMO BRANITELJE
Kakav je mir želio Pilat održati? – To jest vrijeme poznato pod imenom ‘pax Romana’, ali taj mir se razlikuje od onoga mira koji donosi Isus, mira za koji umire, mir Duha Svetoga koji svakoga dana molimo. Sjetimo se Isusova uhićenja. On se postavlja između onih koji su naoružani došli po njega i svojih učenika i sebe daje da ne stradaju drugi. Mirotvorstvo i u izvanjskome smislu kršćanstvo ne unosi gurajući druge pred cijevi, nego sebe stavljajući pred nasilje. Tu snagu molimo, dok istodobno imamo i u Karlovcu toliki broj hrvatskih branitelja koji su sebe izložili za naš mir. Vidimo da ‘politički pragmatizam’ traži gotovo da i njih zaboravimo, da ih ne ističemo, da ih se odreknemo. To je tužno…
Petar nakon Isusove smrti postaje pravi misionar koji biva razapet u Rimu. Na takvom je Petru utemeljena i Crkva. Zašto? – U riječi ‘slab’ dali ste i odgovor. Isus Krist povjerio je Crkvu ljudima koji su, s jedne strane, pokazali svoju slabost, a s druge prepoznali Božju snagu i njegovu milost. Crkva je djelo Božje ljubavi i njezino je poslanje naviještati i ispovijedati tu često zahtjevnu istinu, koja donosi plodove neba. Nitko od nas ne poznaje dovoljno svoju vjeru, sve dok nije stavljena na kušnju. Tako Petar koji je sebe smatrao dovoljno zrelim i čvrstih uvjerenja treba upoznati svoj strah i suze. Petra nakon golgotske muke nalazimo pored Tiberijadskoga jezera, suočena s Uskrsnulim koji ga pita o ljubavi. Spušta pogled, osjeća ranu koja peče u njemu; pa ipak, vjeruje i voli. Za njega je to bio čas istine, poniznosti i najvećega čišćenja srca. Božji izbor temeljnoga kamena Crkve pao je na njegovu oduševljenost, ali i na njegove slabosti. Na Posljednjoj večeri, dok naviješta Petrovu zataju, Isus mu veli: “Ja sam molio za tebe, da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.” Morao je doći k sebi teškim putem koji ga je posvema promijenio. I dana mu je zadaća da od učenika stvori zajednicu koja živi u jedinstvu izraslu iz vjere. To je ono što i nas raduje: svetac u istinitosti svoje ljudskosti, sposoban prepoznati i oplakati svoj grijeh. Isus Petru povjerava poziv i službu da svima širom otvara vrata Kristove blizine. Sam Petar i njegova vjera otvaraju vrata ljudske sreće u Kristu. U tu je sreću pozvan svaki čovjek. To smo pozvani svjedočiti kao Crkva, koja živi od malenosti i ljubavi, kao stablo koje ima korijenje u nebu, a plodove na zemlji; u vremenu koje nameće drukčiju sliku, sliku stabla koje raste iz zemlje, kojemu neba ne treba, i koje daje ‘plodove’ samo onima koji ih nasilno ubiru trgajući grane.
Uz Isusa su do kraja njegova Marija, Marija Magdalena, Marija Kleofina. Tri postaje Križnog puta posvećene su ženama. Danas mediji vrlo često pišu i govore o ravnopravnosti žena i muškaraca. Koja je bila uloga žena u Isusovu hodu prema uskrsnuću?
– Vrijedno je upoznati povijest Crkve, od početaka kršćanstva, da bi se vidjelo predivno mjesto žena u tome povijesnom hodu. Od svojih početaka, dok se ženama u društvu nije davala vrijednost niti se poštivalo njihovo dostojanstvo, Crkva je od svoga učitelja Isusa naučila prepoznavati snagu ženskoga genija, vrijednost ženske odvažnosti, ustrajnosti, vjernosti i ljubavi. Isus im daje posebno mjesto zacijelo i zbog toga što su one najdublje povezane s otajstvom rađanja života, ali i zbog toga što nisu imale izvanjski utjecaj u društvu, te je i samo Evanđelje govor milosti, a ne ljudskoga utjecaja.
ULOGA ŽENA U KRŠČANSKOJ ZAJEDNICI
Gdje se još govori o ulozi žena u kršćanskoj zajednici? – Predivno je upoznati prve spise koji, osim Novoga zavjeta, govore o ulozi žena u kršćanskoj zajednici, o poštovanju koje su vjernici imali prema njima. Danas se čini da je to samo po sebi razumljivo, ali je svaku tvrdnju potrebno usporediti s onim što je bilo izvan Crkve u određenome vremenu. Zato je istinska perverzija – što doslovno znači izokrenutost, izopačenost – kada se Crkvu optužuje za nepoštivanje dostojanstva žene. Dovoljno je vidjeti kako se u određenome razdoblju povijesti, od robovlasničkoga sustava nadalje, postupalo sa ženama izvan Crkve i u Crkvi. U spomen i molitvu Crkve ulazi ne samo Blažena Djevica Marija, svete žene iz Biblije, pratiteljice na Kristovu putu prema muci i smrti, prve svjedokinje uskrsnuća, nego i mučenice, kao što su: Cecilija, Agata, Lucija, Anastazija, Katarina; svete djevice kao: Rozalija, Skolastika, Ruža Limska Marija Goretti; utemeljiteljice redovničkih zajednica: Klara Asiška, Brigita Švedska; obnoviteljice Katarina Sijenska, Terezija Avilska. U našemu kalendaru su: svete majke, naučiteljice, supruge, kraljice, prognanice, mističarke… Žene raznih poziva i putova. Sve su dio naše vjerničke obitelji koja živi od svjedočanstva Kristove ljubavi.
Razgovarao Marijan Bakić/KAportal.hr