Živjeti od rente, to je san mnogih što u osmosatnom radnom
vremenu pet dana tjedno pokušavaju zaraditi plaću za pristojan
život. Sve više ljudi i živi tako, bez obzira jesu li ono što
rentaju zaradili vlastitim radom, denacionalizacijom ili zaslugom
ambicioznih predaka što su u “mračno” doba socijalizma gradili
kuće za odmor na moru, popularne vikendice koje su bile dio
socijalističkog stila života. Moglo se, svi koji su radili su
zapravo bili srednji sloj, parcele uz more su bile bagatelne
cijene, a vrijednost većine tih kuća – kao što nam i tekst u
nastavku sugerira – na razini narodnog auta “fiće”. No, vremena
su se promijenila, parcele uz more plaćaju se suhim zlatom, a
sretnici koji su na ovaj način stekli tu nekretninu uz more danas
mogu fino živjeti od iznajmljivanja u ljetnim mjesecima. I nitko
to danas ne osporava, to je samo posao, a raspolaganje privatnom
imovinom zagarantirana ustavna kategorija.
Vikendice nisu bile “siva zona” u socijalizmu, dapače, njihova
gradnja poticana je kao jedan od načina da se radnom narodu
osigura zasluženi odmor, računajući tu i radnike i direktore (s
tim da je ovim potonjima ipak bilo lakše doći do nekretnine na
moru unatoč proklamiranoj uravnilovki). Ali, u drugačijem
ideološkom okruženju i s drugačijim mentalnim sklopom,
iznajmljivanje ili rentijerstvo je bilo etketirano kao
neprihvatljivo društveno ponašanje, kao zlouporaba, pa čak i
kršenje Ustava, kao što to tekst iz davne 1968. sugerira. Ali,
kao i u nizu drugih primjera, i u slučaju socijalističkih
vikendica, vidimo da je “poduzetnički” duh ljudi bio i ostao
neuništiv i da nema tog propisa i autoriteta kojeg se naš čovjek
ne usudi i ne domisli zaobići.
Rentijeri, Karlovački tjednik, 11. srpnja 1968.
Proklamirani ustavni princip da svaki čovjek zarađuje prema svom
doprinosu u radu iznevjeren je, pa čak i grubo povrijeđen.
Iznijet ćemo nekoliko primjera kako bi pokazali da se kod nas
počeo razvijati i jedan oblik rentijerstva. Riječ rentijer pišemo
bez navodnika, jer nam se čini da ima zaista pravi smisao,
napisana ovako bez navodnika. Niz građana Karlovca izgradilo je
duž Primorja velik broj takozvanih vikendica. Dio vlasnika
vikendica uložio je i veća sredstva u te građevine, pa su
sagradili više soba, računajući unaprijed s mogućnošću izdavanja
soba domaćim i stranim turistima. Mala kućica za odmor na morskoj
obali ne bi trebala biti bauk-pojava u našem društvu, jer mnoge
vikendice nisu vrednije od “fiće”.
Međutim, one s većim brojem soba sračunate su na to da vraćaju
dohodak. Njihovi vlasnici su gotovo čitavog ljeta u Karlovcu, ali
ne zaboravljaju jedino pobrati “stanarine” za svoje vikendice
koje izdaju turistima. Takva “kućica” nosi svakog mjeseca (kroz
cijelu sezonu) lijepu rentu. Za tu vrstu prihoda nemamo drugog
imena, već renta. Vikendica nije jedini oblik rentijerstva. Neki
su nabavili kamione na tuđa imena. Drugi voze kamione, a pravi
(prikriveni!) vlasnik bere rentu. Treći su tako otvorili
gostionice, četvrti kupili neki od strojeva na kojima rade i
isplaćuju vlasniku dio profita. Peti su se dovinuli na neki drugi
način. Istraživanje na ovom području je vrlo teško, pa će se
poreznici namučiti dok dođu do pravih rezultata.
Povrh svega, veći broj rentijera je zaposlen i plaćen je za svoj
rad na drugom mjestu, a dobar dio poslova vezan za rentijerstvo
obavlja se i u radnom vremenu. Nadamo se da ćemo u toku borbe za
sprovođenje Smjernica biti u prilici da dođemo do mnogo bližih
podataka, koji će pokazati koliki su financijski efekti od
rentijerstva.
Pripremio Tihomir Ivka
