Luka Cindrić mogao je biti nogometna zvijezda. Mogao je biti i multitalentirani dečko, koji uživa u sportu, ali i druženju s prijateljima i nikada ne ostvari ono što je doista mogao. U nekim drugim okolnostima možda je mogao biti i košarkaš, tenisač… A, na kraju je – rukometna zvijezda.
Poziv iz Dinama
Ona druga odrednica ne znači da Cindrić nije želio iskoristiti svoj ogroman sportski talent. Naprotiv. Ali, nije ni bio od onih koji su željeli pod svaku cijenu postati poznati sportaši. Da danas nije u sastavu hrvatske rukometne reprezentacije u Francuskoj, bila bi to prava sportska šteta, ali Luki bi, vjerujemo, bilo dobro što god radio.
Jer, počelo je s nogometom. Imao je 14 godina kada je uvalio četiri gola Dinamu i kada je gotovo automatski stigao poziv iz Maksimira. Dok mnogi roditelji i bez poziva vuku veze kako bi ugurali klince u Dinamo, Luki se sa 14 godina baš i nije odlazilo iz roditeljskog doma, a i roditelji su mislili da je još prerano.
Igrao za NK Karlovac
Ubrzo se ukazala prilika i u Karlovcu koji je stekao prvoligaški status, malo je i najvećih sportskih fanatika u gradu na četiri rijeke koji znaju da je Luka Cindrić za Karlovac igrao i nogomet. No, karlovačka prvoligaška priča nije dugo trajala i nije se završila na sretan način i Luka se ubrzo opet vratio u rodni Ogulin.
Tek tada počinje rukometna priča. Isprva iz međužupanijske lige koju je igrao Ogulin, pa onda u drugoligaškom Senju, gdje je pokazao velik talent, ali još uvijek u sebe je vjerovao najviše sam. Karlovac mu je dao priliku, iako je bilo onih koji su prigovarali na račun visine, ili mislili da golovi u Senju i nisu tako značajni, jer drugoligaški rang ipak je znatno slabiji od Premijer lige. No, prvu veliku priliku je dobio i – primio ju je čvrsto i objeručke i iskoristio na najbolji mogući način. Od “klinca” za koji su mnogi domaći navijači pitali “tko je ovaj”, postao je prvo ime karlovačkog rukometa i doveo klub u hrvatskih Top 5.
Ponuda iz Katara
I opet nije jurio za novcem i slavom. Iako i sam kaže – “želim biti najbolji u onom čime se bavim”, to nikada nije značilo ići drugdje pod svaku cijenu. Imao je nevjerojatnu ponudu iz Katara, ali ostao je u Karlovcu, jer tamo mu se – nije dalo. Predaleko su bili prijatelji, predaleko je bio i ozbiljan rukomet. U Karlovcu mu je bilo lijepo i dobro i vagao je ponude, iako su stizale sa svih strana. Posljednju sezonu odigrao je na dogovor – ispisnica je bila u džepu, može otići kada god stigne ponuda koju ne može odbiti, a do tada će igrati za Karlovac. Bez čuvanja pred ozljedama, bez kalkuliranja, bez traženja veće plaće.
I ne samo da nije odjurio van na prvu ponudu – ne, dečko koji je mogao zarađivati milijune u Kataru, Karlovčane je paralelno oduševljavao na parketu ŠSD Mladost, ali i na Dubovcu, gdje je s ogulinskom ekipom haklao mali nogomet na betonu i podsjetio kakav je u njemu talent. U finalu su, naime, svladali ekipu sačinjenu najvećim dijelom od igrača hrvatskog prvaka MNK Nacionala, a Luka je proglašen za najboljeg igrača turnira.
Na Olimpijadi kao – rezerva
Vjerovao je u sebe i bila bi zaista tragedija da cijela priča nije imala sretan kraj. A, imala je. Dok je skeptični Zagreb smišljao i mudrovao, ukazao se na kraju Lino Červar. I Makedonija. Prvo Metalurg – pa Vardar, koji je danas jedan od top europskih klubova. Nije ga mogla zaobići ni reprezentacija, iako opet uz puno skepse.
Te premalo iskustva, te opet ta stalna priča o “visini”, na kraju je potpuno neopravdano propustio Olimpijske igre u Rio de Janeiru. Išao je u Rio, ali tek kao rezerva/navijač.
Onda je došlo Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Rukometna javnost naviknuta na velike uspjehe nije prezadovoljna, ne igramo zasad blistavo, ali korak po korak stigli smo do četvrtfinala. Po jedinstvenom mišljenju stručnjaka i navijača, možda i najzaslužniji za to je – Luka Cindrić. Pred Hrvatskom i Lukom stoji zasad najveći i najteži ispit – Španjolska. A, nakon toga, bez obzira na ishod, sigurni smo, napokon i potpuno povjerenje izbornika, koje je fenomenalni Ogulinac odavno zaslužio.
KAŠonline