Od izvještaja o planovima za iskorištavanje rezervi prirodnog plina na karlovačkom području u siječnju 1947. godine pa sve do iscrpne analize potencijalnih smjerova kojim će se kretati daljnji sukob Hrvatske i tzv. “Republike Srpske Krajine” iz srpnja 1993. godine, među dokumentima koje je CIA nakon sudske presude učinila potpuno dostupnima javnosti nalazi se i nekoliko stotina dokumenata u kojima se spominje Karlovac.
Špijunirali Jugoturbinu
Mnogi od njih izravno su i pisani o Karlovcu, pogotovo o Jugoturbini i Inžinjerijskom školskom centru JNA. Jugoturbinu strogo povjerljiva izvješća prate u nekoliko navrata, još od njene preteče, Tvornice parnih turbina i izvješća o izgradnji iz 1950. godine, s detaljnim podacima o radovima, veličini pojedinih hala, čak i namještaju. Spominje se tako i da je većinu strojeva za pokretanje ove tvornice Jugoslavija dobila od Njemačke kao dio ratnih reparacija, ali i da su na putu za Karlovac gotovo svi oštećeni te su pored tvornice hitno izgrađene tri radionice za popravke.
Izvještaj o samom gradu CIA je naručila i dobila 1953. godine. Ističe se da je Karlovac grad koji je sposoban sam se uzdržavati, opisuje se mnoštvo detalja, od zatrpavanja šančeva koji se pretvaraju u javne parkove pa do lokacija stanovništva po nacionalnosti – tako se ističe da su Hrvati homogeno locirani oko “stare tvrđave”, dok je u drugim dijelovima grada izmiješano hrvatsko, srpsko i crnogorsko stanovništvo. Svi su stranci, pak, govori izvješće – milom ili silom napustili grad tijekom Drugog svjetskog rata ili odmah nakon njega.
Previše zlatarni buni autora
Saznajemo i kakav je vozni park tadašnje karlovačke vlasti – riječ je o dva Chevroleta iz 1951. godine. Autora izvješća buni, pak, samo jedna stvar – poručuje da grad ima puno više zlatarni nego što bi se moglo očekivati od grada takve veličine.
Opširan izvještaj poslan je i o međuetničkoj situaciji. Autor ističe kako unatoč oštrim kaznama i državnom forsiranju “bratstva i jedinstva”, antagonizmi postoje i na karlovačkom području. Hrvati u Karlovcu, ističe se u izvješću, nemaju izražen antagonizam prema Srbima iz Srbije, ali ga osjećaju prema Srbima s područja Like i Korduna, koji su dovedeni u grad i postavljeni na većinu rukovodećih pozicija. Autor CIA-inog izvješća ističe kako je to učinjeno da bi Partija i Vlada “uzvratili Hrvatima za zločine ustaškog režima”. Hrvati zato te Srbe smatraju kolonizatorima i “stranim tijelom”, ali dok je u Karlovcu problem uglavnom verbalnog karaktera, prema podacima CIA-e, u razdoblju od 1945. do 1953. godine na seoskom području Like i Korduna više je srpskih rukovoditelja ubijeno od strane nepoznatih počinitelja.
Većina Hrvata, naglašava se u izvješću, nije sklona Jugoslaviji, a pogotovo ne komunizmu, za čiju prevlast optužuju Srbe. Postoje i tajne organizacije kao “Crna ruka” ili TOHO (“Tajna organizacija hrvatske omladine”), koja je 1951. i 1952. razbijena u Zagrebu i Karlovcu, a sudbina uhićenih se ne zna – autor pretpostavlja da su likvidirani.
I dok među Hrvatima i Srbima Karlovca u globalu postoje antagonizmi, Slovence izvješće ističe kao potpuno izolirane, vlastitom odlukom. Slovenci se, navodi se, druže isključivo međusobno i potpuno ignoriraju druge nacije, čak i u vojnoj službi.
Špijun u IŠC-u?
Velik broj vojske smješten u Karlovcu razumljivo je bio pod stalnom prismotrom američke obavještajne agencije, a posebnu pozornost CIA je posvećivala Inžinjerijskom školskom centru JNA, u kojem je očito bilo i duboko infiltriranih špijuna, koji šalju iscrpna izvješća. U prosincu 1955. godine tako u sjedište CIA-e stiže dokument koji opširno govori o sastavu IŠC-a i tamošnje partijske ćelije, uz detaljan osvrt na razmišljanja o Americi, SSSR-u, komunizmu… Zanimljivo je da autor dokumenta procjenjuje da je samo 20% zaposlenih iskreno ideološki sklono komunizmu, još 20% procjenjuje se kao karijeristi, dok je prema procjeni autora čak 60% prema komunizmu potpuno indiferentno i članovi Partije su tek da ne bi izgubili posao. Odnos prema SSSR-u je krajnje neprijateljski – za kadar karlovačkog IŠC-a Sovjetski Savez predstavlja konstantnu opasnost za Jugoslaviju, dok SAD smatraju dekadentnom državom koju republikanci guraju prema fašizmu. Ipak, odnos prema američkoj kulturi već je tada dvojak – dok se na partijskim sastancima raspravlja o jazzu i američkoj književnosti kao nepoćudnim američkim dekadentnim pojavama, u stvarnosti, ističe autor, knjižare su prepune djela američkih autora, u neusporedivo većem broju nego što ima knjiga marksističkih i lenjinističkih autora.
Buna u Glini
Veliku pozornost CIA je posvetila i seljačkim bunama 1950. godine. Ona cazinska danas je poznata i u široj javnosti zbog svog krvavog kraja, ali možda ne i podatak da su je ugušili policajci iz Karlovca. Strogo povjerljivi dokumenti CIA-e opisuju i veliku bunu u Glini, gdje se protiv državnih nameta pobunilo oko 200 seljaka srpske nacionalnosti, od kojih je oko 150, ističe se, završilo u karlovačkom zatvoru. Ipak, za razliku od cazinskog područja, nije bilo smrtnih kazni.
Posljednje veliko izvješće (od dokumenata, dakako, s kojih je zbog protoka vremena skinuta oznaka tajnosti) iz srpnja je 1993. godine. Riječ je o opširnoj analizi ratne situacije u Hrvatskoj i procjeni mogućeg razvoja sukoba, posebno u kontekstu mogućih hrvatskih vojnih akcija. CIA, pokazalo se točno, pretpostavlja kako Hrvatska još neće pokrenuti širi oružani sukob, jer se procjenjuje da nije sposobna osloboditi kninsko područje i istočnu Slavoniju. Izvješće ipak pretpostavlja mogućnost nekih skorih akcija, koje se ipak nije dogodilo – prije svega akcije u zapadnoj Slavoniji (Bljesak je uslijedio tek u svibnju 1995.), ali i oslobađanje šireg karlovačkog područja, odnosno odbacivanje srpskih snaga na udaljenost s koje neće više ugrožavati Karlovac (što smo dočekali tek u kolovozu 1995. u sklopu Oluje) te oslobađanje cijelog područja kojim se kreće jadranski naftovod. CIA pretpostavlja da je Hrvatska u tom trenutku sposobna za uspješno odrađivanje jedne od tih dvaju akcija, ali ne i obje odjednom.
KAportal.hr