“Darovani križ”, djelo karlovačkog slikara i kipara Željka Marekovića – Mareka, od nedavno krasi ulaz u Pastoralni centar – Hodočasnički dom “mons. Marijan Radanović” Nacionalnog svetišta svetog Josipa. Dar je to autora Nacionalnom svetištu u Karlovcu, na Dubovcu, povodom 438. rođendana grada Karlovca.
NATURALIZIRANI DUBOVČAK
Ovo je, zapravo, bio povod da za KAportal napravimo intervju s autorom “Darovanog križa” koji ove godine bilježi zanimljiv jubilej u znaku broja 40 – 40 godina braka i 40 godina bavljenja umjetničkim radom. Još nešto, bila mu je to jubilarna 25 samostalna izložba od 200-injak zajedničkih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu na kojima je do sada sudjelovao.
Iz ljubavi Marekovićevih rodila im se prije 39 godina njihova jedinica, kćerka Zrinka, koja nije ni umjetnica niti sportašica ali je zato samostalna istaknuta producentica i filmska djelatnica koja je življenje u Karlovcu zamijenila sa Zagrebom, no uvijek se rado vraća k roditeljima i svom rodnom Karlovcu. Tako smo je susreli i na očevoj 25. samostalnoj izložbi u Nacionalnom svetištu na Dubovcu gdje je tati došla dati podršku.
Onda, koja vam je 40-tica draža, ona 40 godina umjetničkog rada, ili ona od 40 godina braka?
– Draža mi je 40 godina braka jer sam za sve godine svog umjetničkog rada imao veliku potporu supruge. To se s ničem ne može mjeriti – diplomatski će nam odgovoriti naturalizirani Dubovčak koji od 40 godina 15 godine neprekidno živi na Dubovcu, rekli bi Dubovčaki ‘pod ženinim krovom’.
RUKOMETAŠICA I TEKVONDAŠ
Melita
iliti ‘Jagoda’ kako je oduvijek zovu, rođena Tomc, bila je talentirana za glazbu, svirala je harmoniku, ali je dubovačka sredina u kojoj se rodila i živjela odvukla u rukomet gdje je bila solidna igračica kvartovskog kluba RK Dubovac. Igrala je 1970-ih u sjajnoj generaciji dubovačkih rukometašica sa Slavicom Meštrović (Justament), Dubravkom Mejašić, Lidijom Lorković (Janković), Vesnom Katalenac (Čavlović), Mirjanom Zlonoga i drugima.
– Glazba mi je oduvijek bila najljepša umjetnost. Žao mi je što se nisam nastavila baviti njome – kaže ‘Jagoda’.
Nažalost, godine 1977/78. morala je prekinuti igračku karijeru zbog slomljenog kuka.
– U to vrijeme nisam bio s njom ali su mi njeni rukometni dana ostali u sjećanju po tome što sam kasnije njene trenirke koristio kao radnu odjeću ‘hrmbajući’ na obiteljskoj kući mojih roditelja na Jamadolu – dodaje ‘Marek’.
Shvatili smo to kao provokaciju prema rukometu i Dubovcu te ga odmah zapitali kojim se on sportom bavio u mladosti?
– Moje društvo iz mladosti koje se okupljalo kod “Kotara” (danas Ured za obranu op.a.) bili smo tekvondaši, a Dubovčaki su bili karataši, tako da smo se poneki put znali i “pohvatati” – prisjeća se “Marek” i nastavlja – Iako smo se kao klinci potukli lijepo su me primili kad sam se doselio na Dubovac tako da se danas osjećam pravim Dubovčakom. Jako volim taj kvart, to je najljepši dio Karlovca, odgovara mi i jer je blizu grada.
Napominje kako se zna družiti s prvim susjedima ‘Rusom‘ (Aleksej Ignaščenko), ‘Dokotom‘ (Zvonimir Kovačina) i ‘Mikom‘ (Nikola Sertić) te s kumom ‘Čučotom‘ (Ivan Majurec) koji odavno ne živi na Dubovcu ali zna da u njegovim žilama oduvijek teče ‘dubovačka krv’.
ZA SVE JE KRIV “JOŽA” LASLAVIĆ
Mareković izrađuje skulpture u drvu, reljefe u drvu i bakru, crteže u pastelu, tušu i različitim kombiniranim tehnikama. Bavi se dizajnom, uredio je interijer i eksterijer Tiskare Pečarić-Radočaj i interijer disko kluba u Hrvatskom domu…
Otkud vam sklonost prema umjetnosti?
– Prepoznao me Josip ‘Joža’ Laslavić koji je u ono vrijeme bio istaknuti karlovački umjetnik amater. Radio je skulpture u drvetu pa sam tako i sam počeo. Godine 1976. prvi put sam izlagao s članovima ULAK-a u karlovačkom Šancu. S godinama sam se razvijao tako da sam kasnije počeo raditi motive u bakru, a i slikao sam i crtao.
Možda bi mogli izdvojiti neke svoje radove?
– Pa, najdraži su mi radovi u bakru ‘Svetoj obitelji’ nastalih krajem devedesetih godina. Na primjer, oltarne slike posvećene Alojziju Stepincu u crkvi svetoga Lovre na Vivodini. Zatim, četiri vitraja za koje sam radio predloške, bakreni reljef na vratima sakristije iste crkve, te veliki križ od četiri metra u Skradu u spomen žrtvama Domovinskog rata koji je postavljen uz pomoć Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Naravno i Darovani križ na Dubovcu…
Otkad se bavite sakralnom tematikom u vašim radovima?
– Počelo je u Domovinskom ratu kad sam napravio raspeće i križni put. Prvo raspeće još i danas čuvam u svom domu. Reljef u bakru ‘Raspeće’, predan je 1994. godine papi Ivanu Pavlu II za njegova posjeta Hrvatskoj i u vlasništvu je Svete stolice, a bakreni križ ‘Isus na križu’ nalazi se u kapelici hrvatskih hodočasnika ‘Dr. Ivan Merz’ u Rimu.
ZADOVOLJSTVO I MIR
Netko bi rekao da je lupkanje po bakru lagano, ali baš i nije tako, zar ne?
– Da, nije baš tako lako kako se čini ali ja u tome vidim zadovoljstvo i svoj mir. Radit ću toliko dugo dok me ruka ne bude izdala, dok budem imao mirnu, jaku i dobro istreniranu ruku. To je važno!
“Darovani križ” križ ste radili u svom ateljeu na tavanu kuće na Dubovcu, koliko dugo?
– Nakon što sam izvršio sve potrebne pripreme, nekih šest mjeseci – kaže i pokazuje nam mjesto gdje je radio križ dimenzija 3,5 x 3,5 metra.
Jeste ga Boškovićevom nosili na leđima do Nacionalnog svetišta?
– Ma ne ha, ha…pretežak bi bio za mene. No, ‘Mika’ i ‘Rus’ zamalo da ga nisu odnijeli – pošalio se i nastavio – Prije postavljanja u crkvi odvezli su ga u Zagreb gdje je rađena zaštita i natrag do Nacionalnog svetišta. Naravno da sam bio prisutan kad su ga postavljali.
NOVI UMJETNIČKI PROJEKT
Vaš novi umjetnički projekt je uređenja ulaznih vrata u Nacionalno svetište svetoga Josipa koja ćete “obući” u bakar?
– Da, definirani su motivi ulaznih vrata, skice su iscrtane. ‘Nacionalna vrata’ će prezentirati važnije događaje iz povijesti štovanja svetog Josipa u hrvatskom narodu, dok će ‘Dubovačka vrata’ prezentirati važnije datume nastanka Nacionalnog svetišta. Vjerujem da će ulazna vrata biti završena do ožujka 2018. godine kad završava ‘Josipovska Hrvatska’ –kaže Mareković.
“Nisam baš od nekih govornika, radije lupam čekićem po bakru”, rekao je prigodom svečanosti darivanja “Darovanog križa” crkvi pa smo se malo preplašili kako će na kraju ispasti taj razgovor. Na sreću ispao je jako dobro jer je demantirao samoga sebe, raspričao se. U ugodnom ćaskanju na terasi njihova doma na križanju Bulićeve i Boškovićeve ulice “Marek” nam se otvorio a “Jagoda” je u maniri dugogodišnje djelatnice Gradskoj muzeja pažljivo slušala svaku riječ i dopunjavala supruga. Eto tako je nastao ovaj “blic” intervju s nenametljivim i skromnim Karlovčaninom Željkom Marekovićem – Marekom, danas najpoznatijim karlovačkim sakralnim umjetnikom.
KAportal