Nema dugo kako smo pisali o sličnosti prakse javnih natječaja za
zapošljavanje kao pukom zadovoljavanju zakonske norme, no ta je
praksa toliko zloćudna za ovo društvo da bi je trebalo ponavljati
svaki dan. Iz jednostavnog razloga što smo u stanju mediokritete
pa i potpune neznalice forsirati na štetu pametnijih i
obrazovanijih samo zato jer su ovi prvi ili podobniji ili po babi
i stričevima bliži strukturama koje o zapošljavanju odlučuju.
Pisali smo o tome kako su se i ondašnje socijalističke strukture
kao i ove naše demokratske danas iščuđavale kako malo kandidata
se javlja za najviše funkcije u poduzećima, dakle direktore. I
danas i prije bilo je gotovo isto: uglavnom se unaprijed znalo
tko će gdje biti direktor neovisno o tome tko se prijavio na
natječaj.
Ovaj put smo pronašli komentar star pola stoljeća koji kao da je
napisan danas. Dapače, da ga se stavi u novi broj Karlovačkog
tjednika uz malu promjenu institucija i titula, savršeno bi
ocrtavao trenutnu situaciju i stanje svijesti u lokalnoj
politici. No, takav ton bi danas u novinama pod kontrolom gradske
vlasti bio prvorazredni politički skandal, akt pobune. Ako nas
tužnima može činiti to da se borimo s istim anomalijama kao i
prije 50 godina, očajnim nas s pravom može činiti činjenica da su
u vrijeme komunističkog mraka urednici i novinari u službenim
gradskim novinama mogli biti ono što u ovoj nazovi demokraciji ne
mogu: korektiv vlasti i upozoravati na procese pogubne za
zdravlje društvenog tkiva.
“Nepovjerenje”, urednički komentar, Karlovački tjednik,
10. veljače 1966.
Izvinjavamo se čitaocima što smo izabrali primjer iz vlastite
kuće ali om nam je nekako najbliži: na raspisani natječaj za
daktilografa naše redakcije do ponedjeljka je pisanu ponudu
poslalo 11 kandidata, a gotovo toliko građana je prethodno
telefonom pitalo je li mjesto za koga već rezervirano i ima li
uopće smisla da se natječu. Odmah da kažemo: zaista nemamo “svog
kandidata”. Odlučili smo da od ponuda izaberemo onu koja će
najbolje odgovarali uvjetima posla i zadataka.
Riječ je naravno o nepovjerenju koje je u javnosti dovelo
natječaje gotovo na nivo diskreditiranosti. Oni koji su se jednom
natjecali znaju najbolje o čemu se radi. Neke od takvih pojava
koje su izbile u javnost ili do kojih su novinari došli
individualno, bile su svojevremeno predmet ozbiljne intervencije
ovog lista. Karlovac uostalom nije bio jedini grad u kojem poneki
od natjecatelja nisu zatražili i zaštitu suda.
Natječaji su najmanje krivi što stvari tako stoje. Njih je praksa
naučila da se izigrava ono što je u javnosti objelodanjeno kao
zakon, ili su za takvu praksu čuli od onih koji su imali prilike
da je osjete na svojim leđima.
Na onima kojima se povjerava realizacija natječaja jest da se
stara praksa izbriše i vrati poljuljano povjerenje u
demokratičnost jednog sistema upošljavanja ljudi. Ti “oni” smo,
mogli bismo reći, svi – jer nije isključeno da ćemo danas-sutra
biti u poziciji da o tome neposredno odlučujemo…
Takve stvari se ne lome preko koljena, proces će sigurno biti dug
jer je duga bila i jer je dubokog korijenja uhvatila naopaka
praksa, ali bi zaista porazno bilo kad bi stvari poprimile
drugačiji obrat.
Pripremio Tihomir Ivka