Listajući karlovačke novine koje su izlazile u praskozorje
Domovinskog rata čovjek se teško može ne zapitati što bi bilo,
kad bi bilo? Da je živa demokratska rasprava koja se nakon godina
prakticiranja verbalnog delikta, odnosno zabrane javnog iznošenja
vlastitog političkog mišljenja, koja se rasplamsala u to doba,
ostala u okviru miroljubivog kohabitacije političkih ideja i
programa?
Da su glavni politički akteri s obje strane u to doba bili
glasovi razuma, a ne “Neroni” koji su mazohistički puhali u vatru
rata koji se valjao iza horizonta? Da sa srpske strane nije bilo
bolesno megalomanski raspoloženih političkih analfabeta, lutki na
koncu u igri Slobodna Miloševića kojem su – pokazalo se kasnije –
Srbi iz Hrvatske bili zadnja rupa na svirali?… Možda bi Kordun
ostao miran. U toj spirali ludosti razumu nije bilo puno mjesta,
svi koji nisu bili dovoljno na tvrdoj liniji, proglašavani su
izdajnicima na srpskoj i – svaka sličnost s današnjim danima
(ni)je slučajna – projugoslavenskim komunjarama na hrvatskoj
strani.
Čak su i fizički uklanjani, kao načelnik Općine Vrginmost Dmitar
Obradović koji se nije htio prikloniti ideji stvaranja SAO
Krajine i stvaranja autonomije, pa su ga srpske “crvene beretke”
smaknule u sačekuši na početku rata kod Topuskog. Jedan od takvih
tragičnih likova koji su zaslužni za stvaranje atmosfere u kojoj
je bilo sve više pištolja i pušaka, a sve manje pameti, je
svakako i Jovan Rašković. Jedan od duhovnih arhitekata srpske
pobune u Hrvatskoj, prvo je svojim govorima i djelovanjem
podgrijavao ratnu atmosferu, da bi kad je vidio da je zasijao
sjeme sukoba, ustuknuo i distancirao se od oružane pobune. Kratak
mu je bio put od junaka kojem narod Korduna kupuje luksuzni auto
kako je opisano u Karlovačkom tjedniku do otpadnika, marginalca i
mlakonje. Maknuli su ga “njegovi”, još radikalniji suradnici koji
su pošto-poto htjeli do države oružjem. Kao što znamo, nije
prošlo. Radikalni Raškovićevi nasljednici Babić i Martić završili
su u Haagu, a umjesto države hrvatski su Srbi doživjeli masovni
egzodus sa stoljetnih ognjišta. Rašković je u neku ruku imao
sreće, srce ga je strefilo na vrijeme, u Beogradu 1992., pa nije
morao gledati u što se pretvorila njegova priča o novoj državi
unutar jugoslavenske konfederacije koja je trebala “imati tri
milijuna stanovnika i po površini biti veća od Hrvatske”.
Odanost iskazana automobilom (!?), Karlovački tjednik,
20. rujna 1990.
U petak su predstavnici Regionalnog odbora Srpske demokratske
stranke Korduna uručili ključeve novog “Audija” dr. Jovanu
Raškoviću za potrebe Srpske demokratske stranke. Novac su za
kupnju automobila prikupili mještani Krnjaka, Karlovca, Vojnića,
Slunja i Plitvica.
Pred 2.000 mještana govorio je dr. Milan Babić, predsjednik
općine Knin, a potom i dr. Jovan Rašković, predsjednik SDS-a. On
je između ostalog rekao da će, dođe li do konfederacije, u
Jugoslaviji biti osnovana još jedna samostalna država. Ona će se
zvati Krajina i imat će više od tri milijuna stanovnika, a po
površini će biti veća od Hrvatske.
Odanost stranci izražena je kupnjom novog automobila. No, nije li
se taj, ne baš mali novac mogao i korisnije utrošiti za
rješavanje jednog od mnogobrojnih problema u ovom nerazvijenom
kraju, a da ta odanost ne bude ništa manja ili je (i) ovo još
jedno dolijevanje ulja na vatru?
Pripremio Tihomir Ivka
