(ulomak iz veće neobjavljene priče “Troje”, koja se događa kroz godine na 13. srpanj i 4. listopad, koji je i rođendan troje prijatelja – Darija, Maše i Gorana)
4. listopad 1990.
– Tko vas je dirao??? – dere se Tomo Vinković.
Iza njega su Beli, Kožar i Korejac, istovremeno gledaju sućutno i nabrijano, proviruju i Žana i Martina, Martina pilji u Darija suznim očima i pomalo ga živcira, njemu ionako nije ništa, više je najebao Dačo koji sjedi na narančastoj plastičnoj stolici kod kafeterije, drži led na oku, a drugom rukom maramicu na nosu iz kojeg ne prestaje teći krv. Goc se drži za rebra i pomalo teško diše, ali Goc pomalo teško diše i kad ga malo jače dodirneš.
Dario je, čini se, najbolje.
Sve to, uostalom, već je doživio.
Znao je miris meke zemlje pomiješan s mirisom trave, kao onda kada bi se bacio na prljavu loptu i izbio je prstima pored gola i onda tamo, na zemlji, ostajao ležati koji trenutak i gledati prema Grabriku i nebu koje je postajalo crveno.
Znao je i topli i slankasti okus krvi na jeziku i usnicama, naučio ga je na kupskom mostu kad se kao dječak vraćao od zubara, iz starog banijskog dispanzera, nakon vađenja kutnjaka.
I dok je ležao u mokroj travi i čekao da udarci prestanu zamišljao je kako se ne događa ništa drugo, samo se vratio od zubara, ušao u uličnu utakmicu i upravo obranio šut na gol. Ništa drugo.
U daljini, nebo je bilo crveno.
Bilo je crveno i sad, dok ih je Tomo Vinković postrojavao kao da su neka vojska. Njegova vojska.
Tomo Vinković zapravo se nije tako zvao, ali bio je iz Bjelovara i došao je u društvo u nezgodnom trenutku. Ili bolje rečeno, na nezgodnom mjestu, baš na tržnici, dok su sjedili na štandu u dugom ljetnom poslijepodnevu i dok je ispod njih bio šaht na kojem je pisalo “Tomo Vinković Bjelovar”.
Kafeterija je skoro prazna, vani je samo par stolova, listopad je, hladno je, malo je šetača, slap šumi iza njihovih leđa, na hotelskoj terasi zveckaju čaše i tanjuri, talijanski ribiči tamane ćevape (i nema sumnje da su talijanski ribiči, uvijek su isto obučeni, kao da su neka sekta, uopće se ne presvlače, dođu u grad u četvrtak-petak, ostanu do nedjelje i čovjek ima dojam da su uvijek u toj istoj odjeći za pecanje, i kad doista pecaju i kad šetaju gradom i kad, eto, sjede na hotelskoj terasi i tamane ćevape). Dario je volio kasno noću gledati u hotel, u upaljena svjetla u tim nekim sobama i zamišljati tko se nalazi iza prozora. Iz nekog razloga uvijek je zamišljao usamljenog čovjeka kako čita knjigu. Nije znao zašto i od kuda baš ta slika. Ali tako je mislio, iako je puno vjerojatnije bilo da neki Talijan čisti svoj ribički štap ili gleda u poster štuke u prirodnoj veličini.
– Tko vas je tukao??? – opet se dere bjelovarski šaht.
Nije bitno, mislio je Dario. Nije bitno.
Jednostavno se isključio, krenuo je, u sebi je vikao “la-la-la-la-la-la” da ne čuje dozivanje, krenuo je prema gradu, a kroz prorijeđene krošnje vidjeli su se tornjevi katoličke i pravoslavne crkve na nebu koje je već prekrivala crna, samo iza tih tornjeva nebo je plamtjelo narančastom i crvenom.
Pogledao je na sat.
Dobro je, stići će.
*****
trg nalikovao je na scenu iz nekog Fellinijevog filma, a jaki jesenski vjetar nosio je lišće, opuške i potrgane plakate. Činilo mu se kako i s ove daljine može vidjeti mokar asfalt oko zdenca, od plastične čaše pune piva nehotice ispuštene iz ruke i mislio je na to kako nedostaje samo neki dječak u bijeloj košulji i kratkim hlačicama na tregere, da po tom pustom trgu polako vozi maleni tricikl, pa da sve bude baš kao u filmu.
Izgledalo je baš kao kraj nekog filma. Kraj ljeta, umjesto kojeg dolazi duga, hladna i kišna jesen, kraj opuštenosti, jer prije samo nekoliko dana trg je bio prepun ljudi, trajali su još jedni Dani piva i svi su trošili dane isprobavajući razne vrste piva, slušajući koncerte i viseći u lunaparku, a sad je tu samo još jedna školska godina. Sve je postajalo nekako ozbiljnije, nismo više djeca, čak ni na školu više ne gledamo kao na običnu dosadu i napor.
Izgledalo je baš kao kraj nekog filma, mislio je Goran, ali svaki kraj zapravo je i početak.
Zato se okrenuo prema Danijeli, onaj isti vjetar igrao se njenom kosom, bila je naslonjena na blago popucalu žutu fasadu franjevačkog samostana, s rukama uvučenim u rukave malo preduge tankerice, s kosom boje noćnog neba koje je prekrivalo grad i s očima od vode.
Kad ga je zagrlila zamirisalo je na neko njemu nepoznato šumsko cvijeće, ljubio je njen vrat, a odmah nakon toga i usne, pripijajući je čvršće sebi, tako da na svojim prsima bolje osjeti njene grudi.
Desno od njih pružala se ulica kralja Tomislava, sve tamo do definicije daljine, pored dućana, slastičarnice, košarkaškog igrališta, zgrada, nadvožnjaka, pruge, tržnice…sve tamo do malih lijepih kuća na brdu.
Lijevo od njih, dijagonalno preko pustog trga, ispred pravoslavne crkve teturao je neobrijan čovjek s bocom u ruci. Za koji trenutak nestao je u tijesnim uličicama kineske četvrti, a neka noćna ptica zakreštala je s vrha crkvenog tornja i odlepršala tamo negdje prema Korani.
Dok je, nešto kasnije, prolazio kroz parkove, šuštajući starkama kroz lišće, poželio je da taj put prema Starom gradu potraje zauvijek.
Udisao je jesen punim plućima, gledao mutna ulična svjetla, zamračene prozore kazališta i zelenkasti krov osnovne škole “Ivo Lola Ribar”. Iz malog parkića pored kina čula se buka, jedva raspoznatljiv zvuk gitare i možda bi se i pridružio da nije čuo kako pjevaju Azru, koju iz nekih svojih razloga, nije mogao smisliti.
*****
Užasno sam glupa, mislila je Maša. Stari dvorac tonuo je u mrak, a tamo dolje, ulična rasvjeta polako se palila. Čudno, uvijek je mislila kako se svjetla upale u isti tren, ali sada, s visine, vidjela je da nije tako. Kao kad su pekli kukuruze i kad je žar izbijao na slučajnim mjestima u vrućem pepelu, baš tako palili su se i dijelovi grada.
Nije zbog toga mislila da je glupa. Problem je bio u tome što je zaboravila da se sa Starog grada vidi i dubovačko groblje i što je već pola sata piljila u svog starog, bila je sigurna da je to on mada je izgledao kao točkica. Gledala je u njega i u mamin grob i psovala samoj sebi sve po spisku.
A sada je tu i to vrijeme. Već je pola devet, a njih nema. Odlučila je napraviti nešto kao Dario prošle godine, pozvala ih je na Stari grad, sve je ovdje pripremila, ali njih nema. Goran je sigurno s Danijelom, ali Dario…mislila je da će barem on doći. Nikome ne bi priznala da plače, ali u njenim očima grad je postajao mutan i rasplinut. Kao ljeti, kada ga gledaš kroz sparinu.
Za to vrijeme Goran i Dario stajali su tek tridesetak metara dalje, naslonjeni na bočnu stranu branič-kule, u potpunom mraku, i promatrali je. Dario je ipak zakasnio, ali kada se približio Starom gradu ugledao je Gorana zalijepljenog za tvrđavu kao da su djeca i igraju se rata. Pokazivao mu je prstom da šuti i priđe i nije imao izbora. Ali sada mu je već bilo dosta. Stoje tu kao kreteni već petnaest minuta, znao je da Maša pizdi, znao je to i Goran i to ga je i zabavljalo, ali Dario se bojao i da je tužna, što Goran baš i nije mogao pojmiti.
– Daj idemo – prošaptao je.
– Ne seri jebote, sad će popizdit i otić doma i onda ćemo iskočit pred nju.
Dario je duboko uzdahnuo, ali baš u tom trenutku Maša se doista okrenula i krenula prema njima.
Stupala je bijesno, cijela scena bila je i pomalo smiješna, a kad se približila gradini Goran je istupio iz mraka.
– Gdje ćeš ti? Šta nismo rekli kod branič-kule? – pitao je i cerekao se debilno.
Dario je stajao iza njega, s izrazom lica koji kao da se unaprijed ispričavao.
– Vas dvojica….ste najveći….idioti….koje sam ikada….upoznala – rekla je Maša ljutito naglašavajući po par riječi u komadu.
Stajala je pred njima i bilo je očito da kipi od bijesa. Njena duga kosa bila je svezana u konjski rep, a jedan čuperak odmetnuo se kontroli i padao joj preko čela, pod očima se vidjelo blago rumenilo, Dario je pratio liniju njenog vrata a onda i niže, tamo gdje su njenu košulju napinjale grudi, ispod raskopčane traper jakne. Između košulje i traperica izblijedjelo plave boje bio je crni remen s nekakvim malim brošićem ili kako se već zovu one gluposti po ženskim remenima…a crvene starke išarala je nekakvim samo njoj jasnim crtežima. Starke su, valjda, morale biti išarane, a kako je Maši bilo glupo da daje ljudima da se potpisuju, a još gluplje da piše imena bendova, tako je po njima crtala. Radila je to godinama, otkako se Dario sjeća, baš kao što je i otkako se sjeća nosila starke.
Goran se i dalje blesavo cerekao, Maša je i dalje bijesno gledala, a onda je između njih stao Dario, zagrlio je i rekao:
– Sretan rođendan mala
Poljubio ju je u desni obraz, možda sasvim malo izvan pristojnih granica, koji centimetar preblizu vratu.
Pogledala ga je očima punim očaja. Nije to bilo ništa dramatično, samo sekunda očaja i upita “zašto ste tako retardirani?”, već trenutak kasnije nasmiješila se i lupnula ga po glavi, nježno.
– I tebi veliki.
Onda je zamahnula nogom, udarila Gorana u koljeno i rekla.
– I tebi debilu.
– Jebote, uvijek sam samo ja kriv!
Dario mu se zajebantski izbeljio, a onda je prišao Maši, zagrlio je, ona je uzvratila zagrljaj i tako su krenuli prema klupama. Goran je išao za njima izigravajući da gunđa.
Osjetio se čudno kada je pustio Mašu iz zagrljaja. Kao da su napravili nešto zabranjeno, a tako se činilo i njoj, barem je tako izgledalo dok je sjedala na klupu na koju su bili privezani baloni – po jedan žute, crvene i plave boje. U sredini su bila tri komada torte, a u plastičnim čašama bila je natočena kokta.
– Dobro, a sad bi nam Rambo mogao ispričat šta mu je bilo – rekao je Goran kada su svi sjeli.
– Kaj se tako vidi – pitao je Dario.
– Ne, ti se vidiš, sav si natečen – nastavio je Goran, ali Dario je odmah shvatio da ga zeza, jer Maša je piljila u njega i tek sada istraživala njegovo lice da vidi o čemu to Goran priča.
Pogledala ga je upitno.
– Joj ništa nije bilo, Čegi i njegovi su bili, kaj bi bilo.
– Opet – tužno je pogledao Goran.
– Kaj opet? Kad su me još razbili?
– Pa ne mislim to, nego uvijek s njima neka sranja – rekao je Goran.
Čegi, Skuter i Džambo bili su gradski klošari, mlađa generacija. Narkomani, sitni kriminalci, ili kako bi Goran obično govorio kopirajući omiljenu riječ svoje bake – probisvjeti.
Voljeli su se ponekad zabavljati dijeleći čvrge klincima u prolazu, ali u pravilu nisu bili previše nasilni. No, kad su ljetos Dario i njegovi radili roštilj na kuli, ponestalo im je drva. Kratka potraga za granama bila je potpuno bezuspješna, a onda je Dačo došao na genijalnu ideju, odšuljao se do novog mosta i dok su Čegi i Skuter u “mutljišu” uz drugu obalu rijeke davili Džamba tonama blata i gušili se od smijeha, ukrao njihovu sjekiru. Subotu ranije prošetali su je po prvi puta Radićevom, visila je Čegiju oko pasa, a iste večeri nepoznat netko obio je lokot na Ledovoj škrinji sa sladoledima ispred rakovačkog dućana. Drugoga jutra Korana je bila puna žutih i narančastih loptica u kojima je nekada bio sladoled, a mališani na dječjem kupalištu taj su neočekivani poklon primili s vidnim oduševljenjem.
Dačo je bio siguran da ga nisu vidjeli, ali njegova procjena pokazala se kao iznimno loša, pa su narednih nekoliko tjedana provodili noćne izlaske bježeći čim su u daljini ugledali nekog od zloglasnog trojca.
Danas bijeg nije dolazio u obzir, sjedili su na skakaoni kad su ih ugledali u daljini. Dario i Goc bi i uspjeli pobjeći, ali Dačo je s petice skočio na tlo taman u pravi čas da ga Čegi zgrabi s leđa i omota mu neko uže oko vrata. Možda bi i pobjegli da nije bilo tog užeta, ovako su stali…
– Koji ti je kurac? – vikao je Dario i približavao se nesigurno. Goc se sagnuo da uzme kamen, no dočekala ga je Džambova noga, koja ga je onako savijenog pogodila pravo u rebra. Skotrljao se prema pločama i to ga je vjerojatno i spasilo. Džambo je par sekundi gledao u strminu dugu vrtoglavih dva i pol metra i onda odustao od silaska.
– Kaj je klinac? Misliš da ću ti ubit frenda? – cerio se Čegi i pokazivao ono ponešto preostalih zuba.
– Neću, nismo mi takvi. Samo ćemo ubit Boga u vama – nasmijao se i onda je počelo.
– Stvarno su idioti – rekao je Goran, dok ga je Maša zabrinuto gledala.
– Okej je, ozbiljno. Sad bar više neću bježat – slegnuo je ramenima Dario.
– A gdje si ti bio? – upitala je Maša Gorana.
– S Danijelom, gdje bi bio.
– Dobro, bolje s njom nego u Svetom Savi – rekao je Dario i sekundu kasnije požalio.
Goran ga je gledao smrtno uvrijeđeno.
– A šta fali Svetom Savi gospon Hrvat?
Jebiga, sad nije bilo povratka…
– Kojem? Svecu ili vašoj maloj grupici?
– Svejedno.
– Svecu ništa, a za ovo…ma jebe mi se znaš, radi kaj hoćeš.
– Ali?
– Kaj ali?
– Nakon takve rečenice uvijek ima ali.
– Ali mislio sam da si pametniji od toga, eto.
Narednih desetak minuta gadili su se sami sebi. Nikada to ne bi priznali jedan drugome, ali bili su savršeno svjesni te slike. Dvojice šesnaestogodišnjaka koji sjede na klupi na Starom gradu, između njih potpuno odsutna djevojka, a oni pričaju o četnicima, HDZ-u, Velikoj Srbiji, Gazimestanu, Slobi i Tuđmanu, Srbima i Hrvatima, šahovnicama i ocilima.
– Dobro, jel tebe smeta da sam ja Srbin? – zaderao se Goran u jednom trenutku.
Dario je razrogačio oči i onda sasvim tiho i smireno rekao:
– Gubi se u tri pičke materine. I to baš u tri, digni tri prsta i nek svaki bude jedna pička materina – rekao je i ustao s klupe.
Goran je skočio i primio ga za rame.
– Koji kurac sad bježiš!? Jel ti ne vidiš šta se događa? Srbi dobijaju otkaze na sve strane…
– I moja stara je dobila otkaz – prekinuo ga je Dario.
– A jesu ti staru klali pod šahovnicom kojom sad mašete posvuda??
– Pa ti si totalni imbecil, jesu tebe klali pod šahovnicom? Nije im uspjelo jebote!
– Ništa ti ne shvaćaš jebote.
– Sve ja shvaćam, skupljate se tamo i kretenirate o ugroženosti zato jer ste o tome čuli na beogradskom dnevniku i odjednom ste postali ugrož… – vikao je Dario kada je odjednom osjetio šamarčinu.
Maša je stajala pred njim i gledala ga bijesno. Opet je zamahnula i ošamarila ga, a on je bio toliko zabezeknut da je samo stajao, nije čak ni dignuo ruke da se zaštiti. Udarila ga je i drugi…i treći put.
Onda se okrenula Goranu i ošamarila i njega.
Otišla je na klupu i okrenula im leđa, a Goran je sjeo na travu već poprilično mokru od rose. Trenutak kasnije sjeo je i Dario.
Duboko su disali, zajapureni od vike i rasprave, bridjeli su im obrazi. Dario je zažmirio, još jednom udahnuo zrak iz sve snage, otpustio ga polako iz pluća i kada je otvorio oči vidio je Goranovu ruku, ispruženu prema njegovoj. Prihvatio je ruku, osmjehnuli su se jedan drugom i krenuli prema Maši.
Ne bi imalo smisla da se pokušavaju ispričati ili objašnjavati.
– Mašo…
Nije odgovorila, nije se okrenula.
– Ej, Mašenka – opet je pokušao Dario i prstom lagano zatresao njen konjski rep.
– Gubi se – rekla je tiho.
– Ma ne…samo sam mislio…znaš, Goran je Srbin, trebala si njega tri puta, a ne mene.
Okrenula se i gledala ga s nevjericom.
U tom trenutku prasnuo je Goran. Smijao se na sav glas, držao se za trbuh, suze su mu išle na oči, previjao se i napokon legao na travu i nastavio sa smijehom. Trenutak kasnije pridružio mu se i Dario, a Maša je samo vrtjela glavom, ali uskoro ni ona više nije mogla izdržati. Ležali su na mokroj travi i smijali se, glasno. Njihovi glasovi odzvanjali su u listopadskoj noći.
*****
– Znaš, bojim se.
– Čega?
Bili su pred željeznom ogradom ispred njenog dvorišta. S Goranom su se rastali još prije pola sata.
– Ne znam. Svega ovoga šta se sprema.
– Rata? Neće bit rata nikad u Karlovcu. Previše smo izmiješani, ne može nitko pucat po gradu gdje su toliki njihovi.
– Evo vidiš, i to. “Njihovi”. Koji njihovi? Toga se bojim. Ne želim naše i njihove, nije normalno da o tome razmišljamo Dario, kako to ne vidiš? Bio rat ili ne.
– Znaš da nisam tako mislio jebiga.
– Znam da ti nisi, ali znam da ih puno tako misli.
– Smirit će se to.
Maša nije ništa rekla. Gledala je u stranu, tamo gdje je vjetar povijao grane višanja i murvi.
– Ej, jel ti stari spava? – pitao je Dario.
– Spava sigurno, zašto?
– Mogu telefonirat – palo mu je napamet nešto, a znao je da Maša ima telefon odmah u hodniku uz ulazna vrata, dok on više ne bi mogao izaći iz kuće kada bi jednom ušao.
– Ajde – rekla je naizgled nezainteresirano i uputili su se prema njenim ulaznim vratima – samo budi tih.
Trenutak kasnije, imao je slušalicu u rukama i okrenuo je prvo devetku pa dvojku. Maša je stajala par metara dalje.
– Halo, milicija? Kod koranskog mosta gori kontejner. Da, kod novog – čula je kako izgovara. Spustio je slušalicu.
– Jesi ti lud?
Namignuo joj je, dodirnuo vrh njenog nosa prstom i izašao. Dok je trčao prema mostu, uz svo uzbuđenje i adrenalin koji je osjećao imao je vremena i da razmišlja o tom vrhunski kretenskom potezu. Osjećao je kako rumeni od srama. Da prstom po nosu, jebem ti…kakav kreten.
Imao je sreće. Čegi i Skuter sjedili su na lukovima ispod mosta i duvali travu. Izvadio je paketić papirnatih maramica, napravio dva smotuljka, kresnuo upaljačem, pričekao da se malo razgori i onda ubacio prvi u kontejner, a drugi ostavio na vrhu.
Nije ga vidio nitko. Za razliku od Dačota, on je bio zaista siguran u to.
*****
Kad je Goran ušao u stan, u polumračnoj kuhinji oko stola su sjedili stari i neki mračni tipovi. Stara je kuhala kavu, a boca rakije bila je ispijena gotovo do kraja, dok je stari pričao o Jugoslaviji, Srbima i Hrvatima, koji su povilenili, ali će sve to doći na svoje, samo, eto, moraju biti odlučni i ne dopustiti reakcionarskim snagama da zavade narod.
Ušuškao se u poplune koji su mirisali na kamilicu i stavio slušalice na uši.
“Zgodne cure se spuštaju kroz grad,
Kaži tko, kaži tko može htjeti nešto drugo?” pjevali su Animatori, a njemu se, pred san, učinilo kako osjeća Danijelin miris i kako se zidovi njegove sobe pretvaraju u blago oljuštenu žutu fasadu franjevačkog samostana, na trgu pustom kao u nekom starom crno-bijelom filmu.