Rijeka Mrežnica, zeleni biser u kojem tijekom ljetnim mjeseci uživaju tisuće kupača, ponajviše onih iz Zagreba i Karlovca, za ljude koji žive na njezinim obalama je blagodat, ali i prepreka. To se ponajviše odnosi na mještane zaseoka Jankovo Selište, smještenog na desnoj obali rijeke na području Općine Generalski Stol, koji unatoč tome što smo poprilično zagazili u 21. stoljeće, još nemaju sređenu osnovnu infrastrukturu.
Čamac “na vitlo”
Da bi došla do vlaka koji je vozi u dvadesetak kilometara udaljeni Karlovac, Josipa prvo mora prijeći rijeku, ali ne može se prošetati preko mosta, već svakodnevno sjeda u čamac – skelu, a njezin otac, Josip Benić, okrećući vitlo “prebacuje” preko rijeke. Još kilometar uzbrdo “na noge” do željezničke stanice, pa treba pričekati vlak koji obično kasni, pa put do Karlovca, škola i tako nazad: Bez obzira bila kiša, snijeg, led ili jarko sunce. U Gornjem Zvečaju nema niti običnog ugibališta za autobus, pa putnici iz njega iskaču direktno na cestu, i to onoj magistralnoj koja vodi prema Senju.
– Već sto godina ovdje se rijeka prelazi na ovaj način, nekad je bila skela, sada čamac. Do rijeke vode cestice i završavaju na obalama, no umjesto da ih spaja most, ovdje toga nema, priča nam Ivan Magličić, nekadašnji načelnik Općine koji je i sada aktivan kao predsjednik Mjesnog odbora Gornji Zvečaj. Neki je dan, priča nam, imao i kupanje u Mrežnici ali naravno ne namjerno na temperaturi zraka blizu nule.
Kupanje u prosincu
– Čak ni prilaz čamcu nije uređen. U vodi su uglavljeni željeznički šliperi koji su skliski, pa je malo dovoljno da završiš u vodi. Ja sam se “otklizao” ispod čamca i završio u vodi do pasa, priča nam već vremešni Ivan. On je, kaže, “stara generacija”, i most i i prilaze ne treba uređivati zbog njega samog, ali zbog djece koja svakodnevno moraju ići u školu, ovo je više nego potrebno.
Na desnoj strani Mrežnice u Jankovom Selištu živi tridesetak obitelji, samo u kući Benićevih živi njih sedmero. Josipa je ove godine jedina srednjoškolka, no čamac je proteklih godina jedno od prijevoznih sredstava do škole bio za više njih, a bit će i ubuduće jer djeca rastu, a ništa od davno obećanog mosta. Alternativni put je duži od 15 kilometara.
– Bezbroj puta smo tražili, molili i pokušavali da se nešto učini za nas. Prije godinu i pol bilo je riječi da bi se mogao postaviti vojni pontonac, no onda je i ova ideja propala, a objašnjenje je bilo da se vojni objekt mora čuvati, kaže nam Josip Benić. Kako dodaje, već sljedeće godine šestero djece iz mjesta kreće u školu pa će ih trebati voziti 15 kilometara svakog radnog dana. Poruka je mještana nedvosmislena – učinite nešto ili se nemojte čuditi što ljudi odlaze iz sela ne samo u hrvatske gradove, nego i mnogo dalje.
KAportal.hr
