“Dok ležimo na leđima,
I gledamo bele oblake na nebu…”
Šetaju koranskim nasipom, Dario, Maša i Goran. Polako piju žuti Polo iz velike boce, ne pričaju ništa, samo gledaju svijet, gledaju u to ljeto, ljeto teniskog igrališta nacrtanog na asfaltu, nogometnih utakmica protiv susjednih kvartova na livadi između Korane i ulice, ljeto jutarnjeg pecanja na kuli, prvih noćnih izlazaka, prvog pijanstva, prvih povučenih dimova cigarete, prvih poljubaca…ljeto slanih kifli u jedan ujutro, ljeto ležanja na toplom asfaltu mosta i gledanja u nebo, ljeto koje miriše na travu, izlizanu kožnu loptu, vino, trešnje, riječno bilje, usijanu sitnu prašinu u podne, na vrelom asfaltu…ljeto narančastih tendi, lunaparka kod tržnice, Nule, Hrvatskog, Feferona, Radićeve, Foginovog, taverne hotela Korana, kafeterije, klupice pod izlogom galerije…ljeto dlanova ljepljivih od Gringa, sladoleda “jednu kuglicu od svega po malo” kod Veselog Trovača, hrenovki u pecivu i sladoleda iz automata kod Džafera, ljeto pomfrita u crvenom kiosku preko puta Gradske kavane, ljeto kukuruza nataknutih na dugačke štapove i pečenih na žaru, na onoj istoj livadi između rijeke i ulice.
– Danas smo ostavili potpise na autoputu – kaže Goran ponosno.
– Uuuuu. Bit ćete na dnevniku stoposto – smije se Maša.
– Rekli su nam radnici da će sigurno ostati.
Bilo je još jutro, Goran i Dario biciklima su došli do kraja asfaltiranog puta, gledali su radnike kako lijevaju užarenu crnu masu, udisali taj opori, a tako privlačni miris, sunce je blještalo u pivskim bocama ostavljenim na zidiću između dvije trake.
– Jel se možemo potpisat? – pitao je Goran.
– Zaleti se po gajbu pive i mo’š prepisat Glembajeve ako ti se hoće – odgovorio je najbliži radnik.
Po najvećoj vrućini, teglili su tu gajbu od dućana na autobusnom kolodvoru gotovo do kraja dionice brze ceste, koju su nazivali “autoputom”, iako baš i nije bila riječ o pravom autoputu.
– Opa, vidi ih – zapljeskao je radnik i dodao – ajd pišite, al brzo.
Dario se prvi sagnuo, upisao svoje ime pisanim slovima i ispod podvukao dvije lelujave crte. Goran je preuzeo grančicu, čučnuo i ispisao GORAN velikim štampanim slovima, onakvim kao kod metal bendova.
– E jesi pizda, sad za sto godina kad ovo netko vidi ja ću ispast neki štreber, a ti opaki metalac.
– Pa k’o da nije tako? – nasmijao se Goran.
*
– Uglavnom, naši potpisi su tamo, a tvoj nije, njenjenjenjenje – podjebavao je Goran Mašu.
– Ne znam kako ću to preživit. Možda mi bude bolje kad odete jednom tamo pa vidite da nema ni vaših – odgovorila je Maša.
– Aha nema!
– Pa nema, otišli ste i izravnali su.
– A kako ti to znaš molit ću?
– Imam mozak – odbrusila mu je Maša.
– To nije mozak, to su sise – rekao je Goran, a Dario se zagrcnuo i ispljunuo poveći gutljaj žutog Pola.
– Haha, jebote, koji si ti kreten – smijao se Dario, dok je Maša rumenila pod sve crvenijim nebom.
Idilu ljetnog predvečerja, tamo dolje u dvorištu, kvarile su vijesti s radija. Brijunska deklaracija, Slavonija, Baranja, Tenja…
– Jebale ih vijesti da ih jebale – kazao je Goran i glavom mahnuo prema dolje, prema odraslima…
– Ma neće bit nikad rata u Karlovcu – rekao je Dario.
– I ja kažem – složio se Goran.
– Svi to kažete, svi to jebeno kažete – promrmljala je Maša i odmah dodala malo glasnije – samo zavežite, molim vas, neću čut ništa. Idemo šetat dalje i gotovo.
Bila je kasna večer kada su sjeli na rubni kamen, kod benzinske, odmah prije početka autoputa. Promatrali su još uvijek crn i još uvijek topao asfalt, blještave bijele linije koje su još uvijek mirisale na boju i nove putokaze s imenima gradova na moru. I kao da je negdje s juga, lagani ljetni povjetarac nosio miris soli.
***
“Zar je sve samo laž? Zar je sve prevara?”
Dario je pomalo živčano čekao zeleno svjetlo za pješake, tamo kod Komande, pogledavajući u sat i grčevito stišćući zdravstvenu knjižicu u ruci, kao da će ti sitni potezi napraviti da vrijeme ide brže. Boljelo ga je grlo, prejako sunce za ovo doba godine orosilo mu je čelo, disao je pomalo teško. U glavi mu se pojavila slika kuhinje, sudopera i čaše hladne vode, gotovo je osjetio tu vodu na usnama, nepcima, u grlu… Zeleno svjetlo napokon se upalilo i zakoračio je na pješački prijelaz, osvrnuvši se samo na trenutak, tako da ugleda mladića u raskopčanoj traper jakni kako trči prema prijelazu i stupa na njega, u jednakoj žurbi kao i on. Tamo desno, u daljini, kod Zelenog nebodera, skretao je ogromni žuti kamion, zrak je treperio kao da je sredina ljeta, čuo se gradski žamor, trubljenje automobila, brujali su motori autobusa, kao kad žlicom udariš po staklenoj čaši čula se vika djece.
Kada je prešao na drugu stranu ulice, pogledao je u nebo…i zastao.
Preko modrog neba prelijevali su se golemi šareni cvjetovi. Izgledalo je kao vatromet, samo bez zvuka…
Svijetom je zavladala tišina, pogledi su bili upereni u nebo i kada se minutu kasnije začula potmula grmljavina grad je proživio posljednju sekundu jedne duge, nevine i čiste faze. Onu sekundu u kojoj su svi pomislili kako je, eto, samo došao kraj babljem ljetu 1991. godine, kako će kiša oprati lišće s drveća u još uvijek zelenim parkovima i kako će već sutra doći prava jesen. Samo trenutak kasnije u očima se pojavio strah, još i prije nego je asfalt dodirnula prva granata.
***
“Mislim na prvi i poslednji dan. Mislim na prvi i poslednji odgovor, Koji ću dobiti ako se potrudim…”
Punih 25 godina prošlo je od sekunde u kojoj su nestale iluzije da rat nikada neće doći u ovaj grad. Negdje među nama, a možda i negdje u Njemačkoj ili Irskoj, ono je posljednje dijete rođeno u svijetu kojeg više nema, sada već mladić ili djevojka. Svugdje među nama, na promenadi, Korani, u Radićevoj, na asfaltu Grabrika, Banije ili Novog centra, spuštaju se sa Švarče…dvadesetogodišnjaci koji su rođeni nakon rata. Za njih, rat je fusnota koja je završila u kolovozu 1995. godine. Ratovi zauvijek završavaju samo za one koji su poginuli i za one koji su nakon njih rođeni.
Fotografija na početku ovog teksta nije nastala 4. listopada. Nastala je nekoliko dana kasnije, ali nakon 25 godina, meni se čini da je na njoj ona sekunda u kojoj se rat počeo širiti gradom. Kad zađeš u Smičiklasovu, od Dragojle, Hrvatskog ili Džafera, možda kraj Leda i burze, možda od gimnazije i Miloša, vidiš taj sunčani dan, u daljini zeleni neboder, nad prugom treperi zrak, vidiš autobuse, automobile, srednjoškolce, pa tako dalje, skroz do crvenog kioska na skretanju za Grabrik, sve do Senjske i VTŠ-a.
I lako je na ovoj fotografiji zamisliti da je to ona sekunda u kojoj je rat već počeo s ove strane pruge. Iza tebe je Komanda, na krovu su snajperisti, mrtvi ljudi leže na cesti, sunce blijedi i dolazi siva jesen, dolazi sve ono što nikada neće proći – ti zvukovi, to rovanje po trbuhu, mrtva sedmogodišnja djevojčica preko puta autobusnog deset minuta nakon što si dolje u gimnazijskoj desetki slušao o hiperbolama i parabolama, krov Šmrca koji gori dok ležiš kod ograde, ljudi koji trče, uplakana djevojčica na biciklu, prijatelj s krvavim mrljama na leđima bijele majice, prestrašeni psi, polomljeno drveće preko ceste, trepereće žuto posvuda u gradu na pustim ulicama dok granate padaju na grad, opet i opet i opet i čini ti se da više ne možeš, crveno blato Jamadola i njegovo raskomadano tijelo koje spuštaju u grob, tupilo u trbuhu i u očima, dok roditelji plaču zato jer mi ne možemo, pa opet zvukovi, granata koju gledaš kako putuje i putuje i zabija se negdje u Držićevoj, onaj lijep san u rujnu 1993. kada se probudiš i sretan si i onda čuješ te potmule eksplozije i sirenu i želiš da te nema, opet misliš da više ne možeš, ali možeš, jebiga, nekako možeš, svi uništeni rođendani, svi uništeni poljupci, svi uništeni izlasci, to što nikada nećeš imati sedamnaest, ali imat ćeš, barem, neke druge godine, i samo ti zvukovi koji nikada ne prođu potpuno, do kraja života bit će dovoljno da si posve opušten i da netko jako zalupi vrata na petom katu i da pomisliš kako je opet počelo, pomisliš na samo pola sekunde, ali onda još dugo misliš o tih pola sekunde.
A tamo…tamo iza pruge, kao da je još posljednji trenutak mira. Zeleni neboder blješti pod suncem i lako je zamisliti i sve ostalo. Dečka koji se frajerski drži, a u sebi drhti od nervoze dok čeka da se ona spusti sa Švarče, djecu na parkiralištima, s loptom, s lastišem, s biciklima, lunapark kod tržnice, uspavan u ranom sunčanom poslijepodnevu, štandove na tržnici, ljude i djecu i smijeh i svađe i ljubav i pogled sa Starog grada i ribiče na Kupi, radnice koje izlaze iz Velebita i stan u kojem zvecka posuđe, čuje se televizija, a ljudi koje voliš se spremaju za ručak. Ne gledam ovu fotografiju zato da se sjetim rata, nego zato da se sjetim svega onog prije, što možda postoji samo još na ovoj fotografiji, skriveno, zaustavljeno, u onoj sekundi u kojoj je još uvijek sve moglo krenuti i nekim drugim putem.
I u kojoj bi još uvijek, da te netko pita za Smičiklasovu, pomislio na ljetnu večer, toplu i dugu, u kojoj troje klinaca sjedi na rubnom kamenu, blješte bijele crte i tek podignuti putokazi, noć miriše na asfalt i more, i čini se da ljeto nikada neće proći.