Na postignuto uistinu mogu biti ponosni, jer ono obuhvaća čitav niz objekata i kompleksa kao što su Školska sportska dvorana “Mladost” u Karlovcu, Dvorana mladosti u Rijeci, bazenski kompleks u Topuskom, čitav niz nebodera u Novom Zagrebu, na Trešnjevci, u Veslačkoj ulici, zgrada Tekstilke u Karlovcu, pa tvornički kompleksi poput Korduna, Karlovačke pivovare, Vunatexa, Velebita, tvornice “Ivo Marinković”, tvornice “Josip Kraš”, Pamučne industrije “Duga Resa”, zgrada Elektre Karlovac, ali i hoteli “Marin” u Selcu i “Panorama” u Zagrebu, “Korana” u Karlovcu, zgrada Standard konfekcije u Subotici, škole u Karlovcu, Dugoj Resi, Rečici, Mahičnom…
Nerazdvojni tandem Dragec-Zvonko naprosto melju sve veće i značajnije projektne zadatke. Za Drageca nisu postojali mali ili veći zadaci – istim poslovnim zalaganjem rješava statike tornjeva i malih obiteljskih kućica – prisjeća se Đurđica Lipovšćak, arhitektica koja je također radila u tvrtki “AGI-46”.
Taj je biro, uz Urbanis, bio najvažniji kojeg je Karlovac imao i priča o karlovačkoj arhitekturi i urbanizmu je nepostojeća bez te dvije tvrtke. Najveća razlika je bila u tome što je AGI-46 imao urede i u Zagrebu. Prvotno je bio projektantski biro u sklopu građevinskog poduzeća “Temelj”, da bi se osamostalio kao Projektni biro “Karlovac”, a poslije preimenovao u “AGI-46”. Osnivači su arhitekti Vladimir Pažin, prvi direktor tvrtke, i Dragutin Dvornik s tehničarima Alfonsom Catinellijem i Rejnerom Libišem, a pridružuju im se arhtekti Mladen Malović i Stanko Kočevar.
Prijelomni događaj u razvoju tvrtke bio je dolazak arhitekta Jelineka i otvaranje zagrebačkog ureda. Jelinek se pokazao izuzetno kvalitetnim i plodnim arhitektom koji je umnogome obilježio poslijeratnu zagrebačku arhitekturu upravo kao zaposlenik karlovačke tvrtke AGI-46, a 2004. godine je dobio i državnu nagradu za životno djelo “Vladimir Nazor”.
Jureša pripada drugoj generaciji “agića”, kako se međusobno zovu, a Škrtić trećoj. Jureša je došao “u valu” od 1957. do 1961. godine s arhitekticom Nadom Šrepel-Kundić, dok je Škrtić stigao “u valu” od 1960. do 1971. godine lada i arhitekti Marijan Žugčić, Vinković, Božidar Lapaine, Ive Linard, Frane Dučić, Branko Križanić, Mladen Bišćan, Stjepan Krajač, Mate Zakarija, Đ. Lipovšćak, Dražen Posavec i Dragutin Medvedec.
Otkako je Škrtić došao u tvrtku stalno radimo skupa, do umirovljenja. Nikad među nama nije bilo taštine niti natjecanja – podijelili bismo poslove, a potom radili. Nismo se isticali – posao nas je ispunjavao – kaže Jureša.
Zanimljivo, sa Škrtićem je skupa maturirao na Gimnaziji Karlovac te studirao, a potom i radio. Njihov velik prijatelj bio je još jedan karlovački statičar s kojim su dijelili školske i fakultetske klupe – Geno Laboš. S njime nisu ipak radili skupa, jer je Laboš bio zaposlenik Urbanisa. Dvojica od tog trojca cjeloživotnih prijatelja – Škrtić i Laboš – preminuli su krajem ove godine, gotovo u isto vrijeme.
“AGI-46” se nastavio razvijati do 1970-ih, pa je krajem 1980-ih godina po ostvarenom dohotku bio treći projektni biro u Hrvatskoj. Jelinek i Linardić su 1972. godine za projekt u Veslačkoj dobili republičke i savezne nagrade, a u tvrtku su počeli dolaziti mladi arhitekti kao što su Miloš Čanković, Mladen Ivanko, Mirjana Schenider, Mario Volović, Dunja Jurčević, Helena Knifić, Stanko Ćosić, Brankica Petrović, Vesna Vinski, Berislav Martinović, Zdenko Selaković, Nenad Sužnjević… Jedan od većih uspjeha tada bilo je ostvarenje zgrada današnjeg Doma oružanih snaga Hrvatske vojske “Zrinski”.
Dakle, ako želimo saznati tko je bio Škrtić, a što AGI-46, dovoljno je za početak pogledati oko sebe.
U Zagrebu smo smo izradili 40 objekata viših od 16 katova. Učili smo kroz praksu, ali i putovanjem po Europi. Tada nije bilo kao danas, jer se statičare uvažavalo, struku uopće – kaže Jureša.
Autor Marin Bakić – Aktiviraj Karlovac