Sredinom 60-ih tadašnji prvi čovjek Karlovca Josip Boljkovac sa
svojim se suradnicima, inženjerima i urbanistima, odlučio za
milenijski pothvat; građnje novog Karlovca na poljanama istočno
od pruge Zagreb – Rijeka. Za tako nešto trebao je snažan utjecaj
na republičkoj razini, za početak da se privoli tadašnje
Jugoslavenske željeznice da na tom dijelu podignu prugu s tla,
tako da se cestovni promet može ispod nesmetano odvijati. Uspjelo
se u naumu, no nije prošlo dugo, Karlovac se našao pred novim
prometnim izazovom, nastavkom novoizgrađenog prvog komada
pravog auto-puta u Jugoslaviji između Zagreba i Karlovca. Baš kao
i željeznica par godina prije, ta prometnica prema moru, jedna od
najprometnijih u zemlji, prijetila je da posebice pješacima i
biciklistima komunikaciju s novim dijelom grada pretvori u noćnu
moru.
S državom se postiglo kompromisno rješenje, kao što je vidljivo
iz teksta koji slijedi, uz određenu cijenu: trebalo je izgraditi
veliki pothodnik. Nekako se čini da su to zadnji slučajevi kad je
Karlovac uspijevao nametnuti kompromis državi. Kasnije, a posebno
u samostalnoj Hrvatskoj, na manje demokratski način Karlovcu su
nametana prometna rješenja od državnog interesa, a mimo volje
lokalne zajednice. Od sjeverne auto-puta do trase nizinske
željeznice kojom nas sad iz Zagreba plaše. A kad je Karlovcu
nešto zaista lokalno prometno bitno, država očito neće ni da
čuje. Naime, u zadnjih deset godina nije napravljeno novog metra
gradskog prstena. Guramo se godinama po vrlo opterećenoj,
neuvjetnoj cestici uz Luščić jer je nekome tako u interesu, ili
nikoga koga bi trebalo biti briga, nije briga.
“Žrtve”, Karlovački tjednik, 16. studenog 1972.
Osam i pol milijuna dinara stajat će pothodnik ispod brze ceste
kod Tržnice. Nužda i korist istovremeno. U sadašnjim prilikama,
kad se svaka investicija mjeri aršinom štedljivosti, druge nije
bilo: ili prihvatiti preinaku brze ceste ili odsjeći prilaz novom
centru grada. Prihvaćena je preinaka koja brzu cestu čini
jeftinijom, ali zato karlovačka općina mora uložiti 4 milijuna
dinara. Toliko, naime traži graditelj pothodnika, da bi započeo
radove. Preostali dio sredstava bit će namaknut od
zainteresiranih trgovačkih organizacija kaje u pothodniku žele
imati poslovni prostor. Tako će pothodnik, uz osnovnu namjenu (da
omogući nesmetan prolaz pješaka i automobilista), postati
koristan i u poslovnom smislu. kad se govori o koristi koju
donosi brza cesta, valja spomenuti i to do je ta cesta
karlovačkoj općini nametnula još nekoliko obaveza.
U nastojanju da bude što jeftinija, prvobitni projekt doživio je
izmjenu. Zato je u banijanskom dijelu trebalo nešto žrtvovati,
kao na primjer napraviti ne baš prikladni pothodnik na
željezničkoj stanici i uzdignuće kod “Vunateksa”. Kad se
ocjenjivalo što zapravo znači za Karlovac ta cesta, onda su ove
žrtve napravljene svjesno. A kad se trezveno prosudi ova najveća,
pothodnik u Marinkovićevoj ulici, tada u stvari ta sredstva i
nisu prava žrtva. Jer novac dat za gradnju pothodnika, dat je za
sigurnost ljudi-pješaka i otvaranje novog poslovnog prostora, od
kojeg će ova komuna također imati koristi. Kad već moradosmo
žrtvovati, bolje je ovako, nego prihvatiti prvotno polovično
rješenje, koje bi se kad-tad obilo o glave svima nama.
Pripremio Tihomir Ivka
