Od vajkada se kaže kako je pas najbolji čovjekov prijatelj. No
donedavno zapravo nije vrijedilo i obrnuto, barem
institucionalno, do donošenja novog Zakona o zaštiti životinja
kojim je zanemarivanje i zlostavljanje životinja postalo kazneno
djelo. Doduše, nema tog zakona koje će sve ljude natjerati da se
prema životinjama odnose s empatijom, zlostavljača i bešćutnih
vlasnika koji muče svoje ljubimce ili ih izbacuju na cestu kako
bi mogli otići na skijanje ili na more će uvijek biti. Ne pomaže
ni činjenica da na području Karlovačke županije od kad je zakon
na snazi – koliko je poznato – nije ni napisana niti jedna kazna
za napuštanje životinja i nezbrinjavanja mladunčadi. Kazne su
prilično “masne”, od 15 do 30 tisuća kuna, no tu dolazimo do
stare hrvatske boljke kratkog spoja u represivno-pravosudnom
sustavu; imamo precizne zakone, ali ih u praksi ne provodimo.
Takav nonšalantan odnos prema zakonskim odredbama i prema
činjenici da 90 posto napuštenih pasa iako je to zakonska obveza
još od 2004. postaje prilično opterećenje za gradski proračun iz
kojeg se za zbrinjavanje napuštenih životinja izdvaja gotovo
milijun kuna godišnje. Civiliziranost i humanost košta, i
opravdana je kad su u pitanju kućni ljubimci, ne i neodgovorni
vlasnici. Sve bi manje koštalo kad bi – za početak – komunalni
redari dohvatili za primjer nekog tko ne čipira psa pa mu
odrezali šest tisuća kazne za primjer drugima.
Unatoč svemu, stvari ipak kreću na bolje. Najbolji je primjer
karlovačko sklonište za nezbrinute životinje u Utinji. Tamo je ne
tako davno bilo problema i s infrastrukturom i s odnosom prema
životinjama, ali stvari danas tamo izgledaju mnogo bolje nego
prije pet, šest godina. Za početak, od 2016. više nema eutanazije
pasa u Utinji samo zato jer ih nitko neće.
Kao što se iz gore napisanog da zaključiti, prostora za napredak
ima, ali kao što se iz dolje prenesenog iz karlovačke prošlosti
može iščitati, daleko smo u pozitivnom smislu odmakli od stadija
kad smo napuštene životinje gledali kao na gamad, “četveronožne
buhotresce” i “poludivlje džukele”.
Čeka se “šintar”, Karlovački tjednik, 20. siječnja.
1972.
Možda je previše prozaično raspravljati o takvoj temi kao što su
psi, ali je činjenica da u Karlovcu tih četveronožnih buhotresaca
ima zaista previše. Time mislimo na one poludivlje džukele, bez
gospodara i kućišta koji svakodnevno sve više “španciraju”
gradom. Tako je jednog dana pravi čopor pasa lutalica, predvođen
velikim prljavim rundovom obletio čitavo Korzo, s vremena na
vrijeme skoknuvši u veže da bi zatim po najelitnijoj karlovačkoj
ulici navlačili otpad iz kanti za smeće.
Karlovčani u posljednje vrijeme mnogo govore o tim psima, to
potvrđuju i pitanja koja prima Radiostanica u tribini slušalaca,
no njihov apel da se učini nešto s najezdom tih nepoželjnih
lajavaca još uvijek je pucanj u prazno. U sanitarnoj inspekciji
su najavili da postoji lokcija za stočno groblje (u Lemić Brdu),
a čeka se navodno Skupština općine da riješi problem higijeničara
ili obično rečeno “šintara”. Međutim taj gospon šintar niotkuda
da se pojavi. Možda je to sitnica jer kad se čekalo skoro desetak
godina – što da ne dočekamo i 400-godišnjicu grada. Ili kao u
onoj bajci, da pričekamo pastira s frulom pa da s pjesmom izvede
džukele iz ovog grada.
Pripremio Tihomir Ivka