Spomenuo si bendove s kojima sada sviraš, bilo ih je još, ali da se vratimo prvo malo na početke, od kud ti za klavijaturom?
– S pet godina su mi kupili prvi sintić, i to sam ga baš sam tražio. Kao klinac sam uvijek govorio da ću biti pjevač i pedijatar, i dugo nisam odustajao od toga. Završio sam osnovnu glazbenu školu, ali onda me odvukla malo neobaveznija svirka, kasnije sam još pohađao Ljetnu jazz akademiju, što je bilo sjajno iskustvo. Pedijatar, pak, kao što vidiš nisam poznao, iako jesam bio u struci, završio sam srednju za fizioterapeuta, krenuo sam i na faks, ali tad su već svirke bile puno važnije. Gnjavio sam se neko vrijeme, uspio i riješit prvu godinu, ali već mi je bilo neugodno da nazovu starci u Rijeku i pitaju kako je, ja kažem “evo baš sam na faksu” ili “evo, učim sad, spremam ispit”, a zapravo sviram po Zagrebu.
Rekli smo da je osim ova dva benda bilo još dosta onih u kojima si svirao…
– Pa da, onako ozbiljnije Dado i kajdanke, We meet again for the first time, Heavy Grace Blues Band… od autorskih danas radim s Mark Elliot Chanceom, pomažem koliko mogu, mislim da je on jedno od zanimljivijih imena na današnjoj karlovačkoj sceni, svirao sam u Mikiju i Srebrnim miševima…
I Soul Radio.
– I Soul Radio, da.
Mnogima neprežaljen bend, vjerojatno i kod tebe ima žaljenja?
– A ima, svakako da ima, ali što možeš, mora se dalje. Soul Radio je bio idealan spoj na kakav je teško računati, da ćeš stvoriti dobar autorski bend s prijateljima i ljudima koje voliš i cijeniš i da svirate glazbu koju svi volite. Okupila se zbilja dobra ekipa Karlovčana i Dugorešana, koja je već dugi niz godina svirala zajedno i imala iste poglede i išlo nam je, osvojili smo HGF, bili u polufinalu Demo kluba, svirali posvuda, izdali album, i tu je nažalost polako došao raspad – jedan ode u Englesku, jedan u Split, jedan se oženi… Dugo smo držali Soul Radio “na ledu”, kao, ima šanse da se opet okupimo, ali mislim da je vrijeme da priznamo da se to neće dogoditi, osim možda na nekoj revijalnoj svirki.
Puno je svirki, no može li se od toga živjeti?
– Od cover bendova ipak ne, da li se može od glazbe… teško, ali moguće je. Svirki ima, no naravno da uz to radim, zaposlen sam u Elipsu i to funkcionira na međusobnom razumijevanju, izađu mi u susret kada je nešto važno, ali zato onda drugi dan bome odradim cijeli dan. I tako je pošteno.
Kad si spomenuo da je ipak moguće živjeti od glazbe, znači li to da radiš na nečem novom autorskom?
– Radim, uvijek radim. Ne znam je li to nešto od čega možeš stvoriti karijeru i živjeti samo od toga, ali jasno da uvijek postoje ambicije da se predstaviš i širem krugu ljudi. Imam puno materijala, mislim nešto i snimiti čim se ukaže prilika.
Kao solo glazbenik ili s bendom?
– Meni bi uvijek bilo idealno s bendom, ali tu se sad opet vraćamo na to kakav je bend i tko je u njemu, teško je da će se opet poklopiti nešto kao Soul Radio, iako bih to svakako najviše volio. Ili ekipa kakva je bio Udriground. Šteta, koliko god sam sretan zbog toga što sam bio dio te priče, toliko mi je žao da nije napravljeno i više, Udriground je također bio fenomenalan bend koji je mogao uz malo sreće u pravom trenutku postati vrh hrvatske scene.
Kako ti se danas čini scena? Na prvu, kao da je manje ekipe?
– Ne znam jel manje ekipe, ali fali taj klupski duh. Čak i ne mislim da je manje klinaca koji sviraju, ali imam dojam da su svi previše zabijeni u te neke svoje “rupe” i srame se ili boje izaći van. Mi smo svi svirali skupa, radili su se jam sessioni, organizirale zajedničke svirke, samo tako scena može jačati i usput učimo jedni od drugih, razmjenjujemo ideje, zabavljamo se i družimo… Evo, jedna sjajna ideja je Scan the Jam na Maloj sceni Hrvatskog doma, Roko i ja smo došli ovog četvrtka i bilo je odlično, iako se i tu osjeti ta “sramežljivost”, jer pravi jam je kad ti imaš na svakom instrumentu barem 2-3 izvođača pa uskačete, izmjenjujete se… a ne da ja visim za klavijaturom tri sata haha. Ali, Scan the Jam je odlična priča, koliko čujem bit će redovit, svaki mjesec barem jednom i zbilja pozivam sve i mlađe i starije glazbenike, i iskusne i početnike, da dođu na Scenu, nemaju se čega sramiti niti zašto imati tremu.
Ipak, i danas ima dobrih bendova i kantautora, koga bi ti posebno izdvojio na lokalnoj sceni?
– Spomenuo sam već Mark Elliot Chancea, tu je od kantautora i Ichabod, od bendova Lorelei, odlične stvari radi EoT, jako mi je zanimljivo ono što radi Martin Ladika… slažem se, uvijek ima dobrih stvari za čuti i vidjeti.
Stigneš li ti uz sve svirke neku od njih i posjetiti?
– Sve manje nažalost. Ni blizu koliko bi htio, evo i cura mi kaže “kad ćemo ti i ja na neku svirku, a da ne sviraš ti” haha. Ali u pravu je, volio bih i ja no vremena je malo. Što se tiče nekih većih koncerata i toga je manje nego što bih želio, ali recimo izdvojit ću Santanu u Zadru kao jedno od najboljih iskustava. Sad sam planirao na RATM u Beč, ali moj bratić se vrlo neodgovorno odlučio oženiti na taj dan pa, evo, još malo tugujem.
Kad smo kod svadbi, jeste li vi odsvirali koju? Ili je bilo svirki na kojima vam naruče neku svadbarsku?
– Nije, znaju svi na svirkama tko smo i što sviramo, ako smo i u nekom drugom gradu onda je to u prostoru gdje je odgovarajuća klijentela. A svadbe baš prave nismo svirali, ali znali smo biti pratnja, znači ona dnevna spika i nikad nije bilo problema. Jednom smo svirali na Starom gradu na svadbenoj večeri, odradili svoj set, većinom stariji ljudi su bili onako obiteljska večera, naravno, jedu, pričaju, ne obraćaju baš previše pažnju na nas i u pauzi mi stiže lik “da kažem ja sad tebi nešto”, ja već spreman na tiradu, kad ono kaže čovjek “ovo je super, samo tako nastavite” haha. I eto, iskustva su zasad uvijek dobra.
Ovaj vikend dvostruki program, znaš li već što je sljedeći? Odnosno, do kad unaprijed znaš raspored?
– Kažem, uvijek ima svirki, a sad kako sam morao napravit svoju Facebook stranicu i Instagram, neka ljudi tamo lijepo pogledaju kad i gdje ima kakva svirka!
Pa ti si pravi influenser!
– Nego!
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr