U početku je bilo i 'hrvanja i borbeno'. Roditelji su se pomirili s tom mojom odlukom, jednostavno je prihvatili, te vidim da je sada i njima drago što je tako, rekao je
Misno slavlje u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu predvodio je karlovački dekan mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta. Đakonsku službu vršio je i uputio prigodnu homiliji vlč. Ivan Iviček, đakon na pastoralnom praktikumu u dubovačkoj župi i Josipovu svetištu.
– Josipov dan je kada posebno častimo svetoga Josipa koji nam je primjer po mnogočemu; u svemu umanjivati sebe da bi drugi rastao uz mene, u svemu drugome služiti, a mrziti da drugi služi mene, u svemu tražiti djelovanje iz ljubavi, a ne iz interesa ili ovozemaljske koristi. U konačnici zemaljske koristi ostat će na zemlji, a sve učinjeno za Božju stvar bit će nagrađeno na nebesima – poručio je u prigodnoj homiliji đakon Iviček.
Đakon Ivan Iviček progovorio je i nekoliko riječi o sebi te o svom pozivu. Dolazi iz župe Svete Jane koja je dala mnoge svećenike, trenutno ih je živih pet, a on bi mogao biti šesti. Nakon završene četiri godine Srednje ekonomske škole u Jastrebarskom trebalo je razmisliti kuda i kako dalje? Nakon različitih savjetovanja, pa i nagovaranja, poželio je upisati učiteljski fakultet. Htio je studirati i povijest jer ga je povijest oduvijek zanimala. Postavilo se i to pitanje je li planira ići u bogosloviju?
– Onako, malo u strahu, rekao sam da planiram ići u bogosloviju – kazao je đakon Iviček
– Karlovac mi je, zapravo, jako poznat i drag jer sam prije ulaska na bogosloviju u Karlovcu na karlovačkom veleučilištu studirao pet godina i završio studij sigurnosti i zaštite na radu te postao inženjer. Naime, mama i tata su željeli da imaju sina inženjera pa sam, želeći roditeljima ispuniti želju, na Veleučilištu u Karlovcu upisao Studij sigurnosti i zaštite na radu, što sam i završio – ispričao je svoju priču đakon Ivan Iviček i dodao:
– Za vrijeme mojeg upisivanja na fakultet još je bio živ moj djed, od mame tata. Svi smo ga zvali Nacek, a zvao se Vatroslav, a on je mene zvao Ive. Djed je cijeli svoj život molio da budem svećenik. Često je ponavljao: ‘Moj Ive bude svećenik!’ A ja sam to uporno odbijao, govorio sam: ‘Nema šanse. Kaj pričaš bedastoće, ja svećenik, nikad!’ No, to nikad se jako približilo. Mogu posvjedočiti da je cijelo vrijeme u meni tinjala želja i prisjećanje na poziv te osjećaj da nisam na dobrome mjestu. Moj djed je preminuo u vremenu moje prve godine studija u Karlovcu. Nekako sam uvjeren da je spomenuta molitva mog djede Naceka postala još jača gore u nebu i da jednostavno tome nisam mogao pobjeći – svjedočio je đakon Ivan.
– Očito to nisu mogli izbjeći ni moji roditelji. U početku je bilo i ‘hrvanja i borbeno’. Pomirili su se s tom mojom odlukom, jednostavno je prihvatili, te vidim da je sada i njima drago što je tako. Mama mi je u početku kazala: ‘Dobro ako si ti sretan, sretna sam i ja’, a tata još promišlja. On je to malo teže prihvatio. Bogu hvala uz molitvu sve je dobro – iskren je mladi đakon Ivan Iviček.
Prvu službu zaređenog službenika Crkve dobio je u Karlovcu kada je od četvrtka saznao mjesto svoje nove službe u dubovačkoj župi i Josipovu svetištu. Njegovi prvi dojmovi kao đakona su vrlo pozitivni.