- Bilo je ljudi koji su me pitali je li mi sve ovo trebalo. Ja mislim da je. Zašto? Zato što bih za pet godina ja sam sebi postavio pitanje: Zašto nisam probao, kad sam mogao? - govori kuhar Joja.
Prva rujanska nedjelja na kalendaru crvenom olovkom stajala im je zaokružena još tamo negdje od ožujka. Dan prije ovog, za njih možda i sudbonosnog dana bili su u popriličnom kaosu, kakvoga može iznjedriti kombinacija uzbuđenja i straha s jedne, te odvažnosti i odlučnosti s druge strane. Tako to mora biti, jer bez kolopleta ovakvih emocija koje se intenzivno prožimlju nema dobre poduzetničke priče. Poduzetništvo je ne samo izlaganje, već ulaganje u vlastiti rizik, luda vožnja toboganom u kojoj uvijek nešto može poći po zlu. U dugoreškoj obitelji Belavić su se na taj tobogan ukrcali redom svi i otvorili – restoran! Mama Sandra u ono nedjeljno jutro probudila se kao direktorica njihovog poduzeća, tata Josip, Dugorešanima poznatiji kao kuhar Joja, sada je mijesio tijesto u vlastitoj kuhinji, stariji sin Filip na stranu je stavio studij građevine, nabacio sako pa postao šef sale, dok je mlađi Lovro, koji se još školuje za kuhara, postao Jojina desna ruka.
25 godina u tuđim kuhinjama
Pričamo, dakako, o restoranu “Prva postaja”, koji su Belavići preuzeli od vlasnika Janka Matuzića, koji ga je utemeljio na jednoj od najljepših dugoreških lokacija – između Mrežnice i Vinice. Posjeli smo Belaviće za jedan od njihovih restoranskih stolova. Tri i pol mjeseca sasvim su dovoljna za sažimanje i dojmova i poslovnih rezultata, pa onda i za odgovor na najvažnije pitanje – jesu li požalili?
– Nije bilo lako odlučiti se, lomili smo koplja mjesecima – jedan dan je bilo “da”, drugi “ne” i tako ukrug, a pogotovo je bilo teško u prvim danima i tjednima kako smo ušli u ovo. No, danas možemo reći – ne, nismo požalili, kaže mama Sandra, koja je, čini se, bila inicijator ove promjene. Ako dnevno isporučite 150 gableca, a vikendom se stolovi unaprijed moraju rezervirati za ručkove i večere znači da radite dobar posao.
Ideja se, dodaje Sandra, kuhala nekoliko godina, a razloga je bilo više.
– Poznato je da Joja voli svoj posao i da ga radi jako dobro i predano. Iza sebe ima 25 godina rada u tuđim kuhinjama. To ujedno znači i 25 godina bez zajedničkih obiteljskih vikenda i naših druženja. Lovro je upisao srednju školu za kuhara, sa čim se ni ja niti Joja nismo isprva složili, ali kad već jest, razmišljali smo kako njemu stvoriti neki dobar temelj i lakši put kroz ovaj zahtjevan posao – kaže Sandra.
– Da ne mora prolaziti sve ono što sam morao ja – dodaje Joja.
– Kada je rekao da će upisati za kuhara, ja sam se skoro rasplakala, a Joja mu je odmah rekao “ne” – iskrena je Sandra. No, na molbe, nagovaranje, čak i one dobronamjerne roditeljske prijetnje mame i tate da izabere neko drugo zanimanje, Lovro je uzvratio još žešće.
– Ok, ako ne smijem upisati za kuhara, onda neću upisati ništa – rekao im je na “roditeljskom sastanku”, koji je ujedno bio i posljednji na temu njegovog školovanja. Lovro je, dakako, upisao za kuhara. Usput, nedavno se vratio iz Poreča gdje je na “Kamelija kupu”, natjecanju za mlade i perspektivne kuhare sa svojim timom predstavljao Turističko-ugostiteljsku školu Karlovac i postao viceprvakom države pred međunarodnim kuharskim žirijem. Lovri se kuhinja nije svidjela iz očevih priča, kako i bi kada ga je odgovarao od ovoga zanimanja, već je svoj put pronašao sam, uz pomoć – YouTubea!
Maštali o malom restoranu
– Gledao sam video klipove raznih chefova i to me privuklo, ništa drugo me više nije zanimalo – kaže nam Lovro.
– Uvijek je volio prtljati po kuhinji, nešto pripremati i slagati na tanjure. Nisam mislila da toliko žarko to želi. No, kada smo to shvatili postali smo mu, naravno, najveća podrška – kaže Sandra pomirljivo.
Kako to obično biva, život se pobrine da se stvari poslože onako kako se moraju posložiti. Tako su se na jednoj kavi našli kuhar Joja i vlasnik objekta Matuzić. Joja je dobio ponudu da preuzme restoran.
– Mi smo maštali o svojem restoranu, ali o nečemu manjem, Joja je pričao o pizzeriji, a ovo je došlo kao iz vedrog neba. Nakon početnog šoka, opet vaganje. Onda smo odlučili da ulazimo u to – govori Sandra.
– No, ja nisam htio ostaviti ljude kod kojih sam radio na cjedilu, jer je pred nama bila ljetna sezona. Zato smo s Jankom dogovorili da krenemo od jeseni. Ja i Lovro smo povremeno dolazili ovdje pomagati u kuhinju samo da se posao održi, da se restoran zbog pomanjkanja osoblja ne zatvori jer bi to bila velika šteta, zaključili smo da će nam lakše biti u startu ako ga preuzmemo u hodu – objašnjava Josip Belavić.
Bili su to teški i naporni dani, no pravi izazov je tek dolazio.- Mjesec dana smo se intenzivno pripremali za preuzimanje, sami smo do duboko u noć slagali normative i pripremali dokumentaciju. Tako je posljednja smjena Matuzićeva restorana s poslom završila u subotu, a ona koja je započela u nedjelju već je bila ekipirana našim osobljem – kažu Sandra i Joja.
Nedjelja je prošla odlično, prelio se posao na tjedan, s tjedna na mjesec.- Bilo je iznad svih očekivanja. Zahvalni smo svima koji su prepoznali naš trud, srećom ima ih puno i sve ih je više. Evo, sada smo u nekim mirnim vodama, konsolidirani smo s osobljem u sali i u kuhinji, svagdje nas je po četvero – kaže Joja.
Drugi sin Filip sada je već iskusni šef sale. I njemu je bilo napornih dana, ali kaže da nisu vrijedni spomena.
– Vidim da je cijela obitelj dosta strasno zagrizla u ovaj projekt, pa sam se odlučio i sam uključiti i dati im punu podršku. Drago mi je što smo svi u tome – kaža nam Filip, koji poslužuje goste, dostavlja hranu, obavlja nabavu, radi sve što treba.
Kažu Belavići da se ponekad dovedu u neugodne situacije da moraju odbijati ljude, koji nemaju vikend-rezervacije, ali, rekli bismo, to su ipak slatke brige. Ovaj period iskoristili su i za osluškivanje gostiju i njihovih dojmova. Iz tog razloga će Joja i Lovro nakon blagdana osvježiti meni.
Lovro progurao svoje recepte
– Trenutno imamo jedan vrlo dobar a la carte meni, koji ćemo sada malo modernizirati – kaže Joja, koji preferira tradicionalnu kuhinju, za razliku od sina Lovre, koji je zagovornik moderne kuhinje, pa je uspio “progurati” neke svoje recepte, najponosniji je na pljukance s pestom, špagete carbonaru na originalni način s jajem i parmezanom i carpaccio od brancina (koji mu je, između ostalog, donio ono srebro na natjecanju).
Kaže Lovro da mu je u kuhinji super, tata nije previše strog, osim kada bude gužva, pa se razina stresa naglo podigne, a onda bude i malo žešćih tonova. Tada se tatu sluša.
Ako stavimo na stranu ovu hrabru i simpatičnu obiteljsku priču koja poslužuju odličnu hranu i brine o dobroj atmosferi, ostaje još nekoliko važnih razloga zašto bi trebali posjetiti “Prvu postaju”, reći ćemo tri. Prvo, oni su ujedno vlasnici OPG-a te većinu biljnih namirnica uzgajaju sami (uz svesrdnu pomoć članova šire obitelji, pogotovo Josipovih roditelja), dakle sigurni ste da jedete domaću i lokalno uzgojenu hranu, drugo, restoran se nalazi na izuzetnoj lokaciji s prekrasnim panoramskim pogledom na Mrežnicu i Dugu Resu, i tri, restoran je na ruti za izletište na Vinici, pa vam može biti početna točka za izlet ili završna za okrijepu, kada se s njega vraćate.
– Bilo je ljudi koji su me pitali je li mi sve ovo trebalo. Ja mislim da je. Zašto? Zato što bih za pet godina ja sam sebi postavio pitanje: Zašto nisam probao, kad sam mogao? – govori Joja.
Posao je takav da će sada vjerojatno imati još manje slobodnih dana nego ranije, barem u startu dok se posao ne uhoda onako kako ga je zamislio, ali i s dvije značajne promjene – sada ne radi za tuđe, već za svoje snove, i drugo – obitelj je konačno na okupu.
