U zadnje dvije godine napravili smo jako puno u smislu povećanja broja psihologa u školama. Međutim, rekla bih da mi gasimo požare, kaže psihologinja Anita Lauri Korajlija
Nezapamćena tragedija potresla je cijelu Hrvatsku, ali i šire i ostavlja posljedice na sve nas. Stravičan napad dogodio se jutros u zagrebačkoj osnovnoj školi u Prečkom. U napadu nožem jedno je sedmogodišnje dijete preminulo, dok su ozlijeđeni učiteljica i troje djeca te su prevezeni u zagrebačke bolnice. Počinitelj (19) je i sam ozlijeđen pri pokušaju samoubojstva u čemu ga je spriječila policija.
U ovoj teškoj situaciji ključna je i psihološka pomoć, tako da smo u studiju RTL-a razgovarali s psihologinjom Anitom Lauri Korajlijom.
Za početak bih iskoristila priliku i izrazila svoju najdublju sućut roditeljima, obitelji i prijateljima stradalog djeteta i svima ostalima koji su bili u ovoj tragediji. Dakle, kao što ste rekli, nezapamćena trauma koja će ostaviti će dubok trag na svima nama i na cijeloj zajednici. Kad se dogode ovakve stvari do temelja se uznemiruju naše vrijednosti, a to je da je svijet sigurno mjesto, ako ništa škola je sigurno mjesto na kojem mi u miru puštamo svoju djecu da svaki dan idu.
Što u ovoj situaciji savjetujete roditeljima, a što djeci?
Ono što će se sasvim sigurno događati jest da će svi imati nekakve emocionalne reakcije – od toga da će biti uznemireni, ljuti, tužni, zbunjeni ili da će se roditeljima možda činiti da djeca nemaju nikakvu reakciju. Dakle, to su sve potpuno normalne reakcije u ovim potpuno nenormalnim okolnostima. Ono što treba je promatrati djecu, treba biti potpuno otvoren za to da se razgovara s djecom. Ovo sad nije vrijeme da se pravimo kao da se ništa nije dogodilo i idemo skrivati to djeci i ne razgovarati. Apsolutno ne. Zato što mi na vlastitom primjeru trebamo pokazati djeci da je potpuno u redu da te ovakvi događaji pogode i da onda na neki način mi zapravo modelirati kako da se nose s tim emocijama s kojima oni sigurno ne znaju što bi. Potpuno su zbunjeni. Jako puno djece koja idu u osnovnu školu Prečko, a ja bih rekla sva djeca, a onda i puno druge djece će se pitati – ‘Čekaj kako da ja sad krenem ponovno u školu?’. Što da radim? Je li to sad sigurno mjesto ili nije? Tu će biti jako puno zbunjenosti i pitanja i treba se potpuno otvoriti prema djeci. Ono što što bih apelirala je što manje izlaganje djece medijima i svim ovim vijestima. Što manje izlaganje djece nekoj velikoj gorčini oko toga. Ajmo sa djecom razgovarati, ajmo biti tu za njih, ajmo ih zagrliti, ajmo ih pomaziti, ajmo im reći da je ovo jako grozna stvar koja se dogodila i idemo proći kroz to zajedno. Idemo vidjeti što možemo napraviti svakom djetetu ponaosob.
Mislim, ja ću uvijek kao psiholog i kao netko tko se zaista trudi promovirati pitanje mentalnog zdravlja reći da nije. Mi stvarno jesmo napravili u zadnje dvije godine jako puno u smislu povećanja broja psihologa u školama. Međutim, rekla bih da mi gasimo požare. Ali imate jednog psihologa kao jednog stručnog suradnika na pola radnog vremena ili na cijelo radno vrijeme u ogromnoj školi sa tisuću učenika. Pa šta on može napraviti? Dakle, dok nam škole ne budu imale po jedan kompletan tim onda ćemo moći razgovarati o tome da radimo nešto. Puna su nam usta i prevencije i mentalnog zdravlja i mladih, ali evo imali smo sad proračun. Je l’ negdje na proračunu vidimo te stavke?
No, je li netko zakazao? To je isto pitanje koje se postavlja u samoj psihijatrijskoj ustanovi gdje se napadač iz ovog današnjeg slučaja liječio.
Mislim da je u ovom trenutku to pitanje koje sigurno svi postavljamo i koje nam je negdje potrebno da se svi umiremo i da stvorimo neki svoj osjećaj sigurnosti. Međutim, nemamo dovoljno informacija, ni javnost ni nitko od nas, o tome što se događalo. Od čega se liječio, na koji način se liječilo, kako je to liječenje teklo. Tako da ja u ovom trenutku ne bih ulazila u neke ishitrene izjave vezane za to. Međutim, ono što bi svakako naglasila i što mislim da je jako važno istaknuti je da ovaj slučaj ne pridonese dodatnom stigmatizaciji psihičkih bolesti i smetnji, jer ono što znamo je da je zapravo velika većina ljudi koji imaju psihičke smetnje i psihičke bolesti nisu nasilni i nisu agresivni. Ovo je zapravo vrlo rijedak slučaj. Ono što nam se može dogoditi ako krenemo u ponovnu stigmatizaciju, ako krenemo na hajku je da zapravo na taj način sprječavamo ljude koji imaju smetnje da se jave i potraže pomoć i ulazimo ponovno u začarani krug do toga da ne dolazimo do onih kojima je pomoć potrebna.
Majka napadača je rekla da ga je liječnik hladno pustio iz bolnice iako je bilo jasno da mu je potrebna hospitalizacija.
Gledajte, mi smo svi, ja bih rekla u ovom trenutku puni takvih riječi oko toga što je nečiji dojam ili što se tu negdje događalo. Mislim da bi bilo zaista ishitreno da u ovom trenutku idemo na to davati neke procjene tko je tu pogriješio i kako to niste vidjeli ili slično. Dakle, pitanje je što su vidjeli. Vi imate jako puno slučajeva u kojima se psihičke smetnje ne izražavaju tako vrlo jasno i vrlo otvoreno. Važno je da progovaramo o psihičkim smetnjama i traženju pomoći, međutim, šta mi radimo za to da nudimo ljudima koji imaju psihičke smetnje pravilne intervencije i intervencije u zajednici i koje točno imamo mogućnosti. Imamo mladića od 19 godina. On je očito psihički oboljela osoba, ali je kako je on točno provodio svoje vrijeme i što smo mi kao društvo ponudili i napravili kako bismo to spriječili.
Jedno je hospitalno liječenje, ali ne može on biti trajno hospitaliziran. Cijela ideja je da zapravo liječimo simptome, ali da se osoba vraća i uključuje u zajednicu u mogućnostima u kojima je on to sposoban, u kojima on to može. Nemamo dovoljan broj ni programa koji se nude i mi opet puno pričamo o tome, a što radimo – ništa. Onda imate zapravo osobe koje su psihički oboljele i koje su potpuno izolirane od društva, koje ne sudjeluju u zajednici, koji nisu dio te zajednice. I kako provode vrijeme? Pretpostavljamo, gledajući u ekrane i zapravo dodatno propadaju.
Ovako nešto bi se moglo ponovno dogoditi ako se ne radi dodatno i na prevenciji i na sustavu i na osoblju?
Ja znam da je svima potrebno da mi sad kažemo prvi i zadnji put. Ja ću, nažalost, reći da mislim da je ovo samo prvi put, a da se nadam da će nam ovo poslužiti svima kao lekcija oko toga. Ajmo se trgnuti i napokon raditi na tome kako bi, ako će se trebati dogoditi sljedeći put, on dogodio što kasnije moguće