Gospođa Milka Novaković rodila je u travnju 1979. godine, dijete je završilo na Rebru u inkubatoru, jer je prerano rođeno, no ona smatra da nikada nije preminulo - nije nikada dobila nikakvu dokumentaciju o djetetovoj bolesti, nalaz obdukcije ni smrtni list
Jutarnji list objavljuje reportaže o majkama koje su u više hrvatskih bolnica ostale bez svojih beba prije nekoliko desetljeća, te smatraju da su im djeca ukradena. U jednoj od takvih priča je gospođa Milka Novaković, koja je 1979. godine rodila živog dječaka u Općoj bolnici Karlovac, a onda bez njega ostala pod čudnim okolnostima.
Sve majke imaju istu priču. Nakon što su rodile, brzo bi saznale da njihovo dijete ima zdravstvenih problema ili nekih anomalija. Djecu bi im odmah uzimali iz naručja uz objašnjenje da moraju hitno na operaciju, a uskoro bi im javili da dijete nije preživjelo. Mnoge od njih nikada nisu vidjele tijelo svog djeteta, niti su ga dobile kako bi ga dostojno pokopale. Umjesto toga, rečeno im je da se djeca te dobi ne pokapaju, već ih bolnica spaljuje prema svom protokolu, iako su neki liječnici tog vremena tvrdili da je to besmisleno jer se takva praksa nije primjenjivala.
Nema smrtnog lista
Brojne majke nisu dobile smrtni list djeteta, niti izvještaj o obdukciji, koji je bio standard u bolnicama, kako bi saznale točan uzrok smrti. Ništa od toga nisu dobile. Na području bivše Jugoslavije danas postoji pokret ljudi koji smatraju da su oni i njihova djeca žrtve organiziranog kriminala i trgovine djecom. Smatraju da njihova djeca nisu umrla, već da su oteta i prodana na crnom tržištu ili nezakonito posvojena, često u inozemstvu.
Ti ljudi vjeruju da je od šezdesetih godina prošlog stoljeća do danas oteto oko 100.000 djece s prostora bivše Jugoslavije. U Srbiji, gdje je ovaj pokret posebno velik i snažan, te se proširio i na druge zemlje u okolini, postoje informacije da su se mnogi razdvojeni braća i sestre, odnosno djeca i njihovi biološki roditelji ponovo našli, ali ne žele javno govoriti o tome.
Mnogo majki u Hrvatskoj također sumnja da su prošle kroz ovakvu sudbinu, a tri žene su podnijele tužbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu nakon što ih hrvatska država nije podržala, već ih je hladno odbila. Janja Šarčević, Marica Šesto i Slađana Petrović nedavno su dobile presudu kojom se utvrdilo da im Hrvatska nije pružila odgovarajuću pravnu zaštitu i pomoć, niti provela istragu po kaznenim prijavama koje su podnijele, već je za sve prijave doneseno rješenje o zastari.
Čudan odnos
Gospođu Milku reporteri Jutarnjeg su posjetili u Donjem Karinu kraj Zadra, gdje se preselila iz Kanade, gdje je živjela posljednjih godina. Inače je iz Dvora, kasnije je živjela u Vojniću, a u vrijeme poroda, 1979. godine u Karlovcu. Ispričala je kako je ostala bez djeteta.
– Bila sam trudna, ali još sam radila. Negdje na autocesti zapalilo se neko smeće, bilo je to 6. travnja. Ništa se nije vidjelo na toj dionici i mene je uhvatila panika. Neposredno nakon toga su me uhvatili jaki bolovi. Vratila sam se kući, ali bilo je neizdrživo pa sam se javila na Švarču (OB Karlovac). Odmah su me ostavili tamo. Bila sam na kraju sedmog mjeseca trudnoće, već sam ulazila u osmi. Termin mi je bio krajem svibnja. Uglavnom, uhvatili su me trudovi i bilo je vrijeme za porod. No odnos osoblja bio je čudan, očekivala sam pomoć, a nisam dobivala ni osnovne informacije. Bila sam prestrašena – govori gospođa Milka.
Babica je pozvala doktora, Milka im još pamti imena, govori nam da bi ih mogla nacrtati oboje koliko joj je to sjećanje upečatljivo.
– U ruci je držao kuvertu. Došao je do moga kreveta i pogledao ono što je za mene bilo napisano na komadu papira, kao što svaki pacijent ima na svojem krevetu. Digao je tu kuvertu i rekao mi: ‘Neću te ja poroditi, ja sam danas dobio 780 hiljada, ja za te pare neću raditi‘. Je li to stvarno bila njegova plaća, ja ne znam, ali kao da ga sada gledam, tako je mahao tom kuvertom i govorio – kaže nam Milka.
Plakala cijelu noć
Onda je rekao, kaže Milka, najstrašniju rečenicu: “Ako te i porodim, to će ti svejedno umrijeti”.
– Ja pitam, pa doktore, zašto bi umrlo. I kažem mu: ‘Doktore, prodat ću kuću, sve ću vam dati, samo mi ga spasite‘ – priča Milka glasom koji je zadrhtao.
– A on meni kaže ovako: ‘Gle budale, za kilu mesa ona bi kuću dala!‘ – sad već suznih očiju dodaje.
– Okrenem se babici. Ona ništa, samo šuti, što će jadna. On joj se obrati riječima: ‘Nemoj me buditi, ja je porađati neću‘. I otišao je. Babica je ostala kraj mene. Zamolila sam ju da mi da ‘patku‘ jer mi se mokrilo, a sama nisam mogla do toaleta. Kaže: ‘Dušo, pišaj poda se‘. Ispod mene je bio onaj skaj razderan od ženskih noktiju koje su se tu porađale. Kažem joj: ‘Nemojte, molim vas‘. Zatražila sam ju i neki pokrivač jer mi je bilo hladno. Dala mi je i otišla za doktorom. Ostala sam sama cijelu noć. Plakala sam cijelo vrijeme, što od bolova, što od panike.
Cijelo vrijeme kroz glavu mi je prolazilo ono ‘to će ti umrijeti‘. Bilo je 4.50 ujutro kada sam zazvala babicu. Osjećala sam se čudno. Ona mi kaže: ‘O dušo, ti rađaš, gotovo je već sve‘. Uzela ga je i rekla: ‘Gle ga, dečkić ti je, mali je‘. Ja velim: ‘Neka je, ne sekirajte se, narast će on‘. Imao je 2700 grama i bio je dugačak 47 cm. Okupala ga je i obukla i onda mi ga donijela da ga vidim. ‘Isti moj muž‘, kažem, ‘Bože, da može biti toliko sličan‘. Naglas sam rekla: ‘Što nije mogao sličiti na nekog drugog!‘ Ona će: ‘A na koga će biti nego na oca!‘
Odnijela ga je, a ja sam je molila da ga još jednom vidim. Toliko je snažno plakao, imao je prodoran i snažan glas. I donijela mi ga je i kažem mu: ‘Majkino milo, tebe će majka dojiti, ti ćeš brzo izrasti‘ – prisjeća se Milka.
Babica je odnijela dijete. U rađaonicu je oko 7 sati stigao liječnik.
– Ušao je s jedne strane, dijete je bilo na drugoj, nije ga do tada ni vidio. Kaže mi ovako: ‘Gospođo, ono će ti umrijet!‘ Ja velim: ‘A doktore, zašto, je li bolestan, pa niste ga ni vidjeli‘. On kaže: ‘Nisam ga vidio, ali ja znam, to je prije vremena rođeno i on će ti umrijeti‘. A u mojim očima je tako velik i lijep. Ja plačem. On kaže: ‘Kako je kažem, tako će biti‘. Ja mu opet govorim da ću mu dati sve što imam, samo neka ga spasi. Opet mi je rekao da sam budala – prepričava Milka.
Oni su nešto pričali, nastavlja Milka. Doktor je otišao, a sestra je došla do njezina kreveta. Donijela joj je, govori, dijete.
Beba u inkubatoru
– Pogledaj ga još jednom da ti ostane u sjećanju, on mora ići u Zagreb u inkubator, mi ga ovdje nemamo. Velim joj, pa gospođo, čula sam da djeca s 2.400 grama idu u inkubator, on ima 2.700. Kaže da mi ne može ništa reći. Molila sam ju da mi barem kaže u koju bolnicu ga vode. Rekla je da ide na Rebro. Odnijela ga je. Mene su prebacili na kolica i odvezli me u separe – govori nam Milka.
Istoga dana zamolila je babicu, govori, da joj nazove sestru koja je živjela u Zagrebu. Čule su se, Milka ju je zamolila da otiđe na Rebro vidjeti kako je beba. Rekli su joj da je u inkubatoru i da ga ne može vidjeti, ali da je sve u redu. Nazvala me i to mi je i rekla. Prošao je još jedan dan i došlo je novo jutro, 9. travnja. Bilo je vrijeme doručka.
– Sestra mi je donijela tacnu s hranom, na tacni je bila safalada, one debele hrenovke. Stavila je tacnu na stol i rekla mi je da zna da ja ionako neću jesti. Pitala sam, zašto ne bih jela? Rekla mi je: ‘Ono ti je umrlo‘ – govori Milka.
Opširnije pročitajte na portalu Jutarnji.hr
