Ovog Uskrsa očekuje se manja potrošnja, objavila je to Hrvatska gospodarska komora. To i ne čudi, budući da se mnoge obitelji i ne mogu okupiti.
Novac se općenito troši manje nego prije – ljudi ne putuju na
izlete, ne idu na piće s društvom, ni u kino. Ne smiju ni kod
frizera, ni kozmetičara. Mnogi su već primijetili kako troše
mnogo manje nego prije samo mjesec dana.
U antička vremena prve predstave održavale su se pod maskama. Dva
i pol tisućljeća kasnije dogodio se zaplet dostojan grčke drame.
Maske su se vratile na lica, ali predstava nema, a kazališne su
daske prazne.
“Igrali smo ‘Tko pjeva, zlo ne misli’, našu hit predstavu 11.
ožujka, a na posljednjoj izvedbi ‘Labuđeg jezera’ 12. ožujka smo
u popodnevnim satima, u pet sati objavili da nema više predstava.
Nije prošlo ni mjesec dana, a meni se čini kao godina”, rekla je
intendantica zagrebačkog HNK-a Dubravka Vrgoč.
Kazalište, barem malo, na životu održavaju putem interneta. “Na
Youtube, na našem webu i Facebooku imamo objavljene online drame,
naše popularne predstave, ali i neke baletne izvedbe”, kaže
Vrgoč.
Na njihov je sadržaj dosad barem kliknulo oko 400.000 ljudi. Taj
je sadržaj besplatan. Ljubitelji kulture su tako barem malo
nahranili osjetila, a u džepu im je ostalo otprilike 120 kuna za
kartu za operu ili balet ili 80-ak kuna za dramu.
Sindikalci traže dodatne mjere za najugroženije: ‘Postojeće neće
spriječiti udar na radničku klasu!’
Karta za kino košta tridesetak, ponegdje četrdesetak kuna. Recimo
da par ide pogledati film, zajedno s pićem i grickalicama
potrošio bi najmanje sto, a vjerojatnije 150 kuna.
Sam prolazak gradskim ulicama pokazuje kako se novac doista na
mnogo mjesta ne može potrošiti. Ne rade kafići, u kojima je
odletjelo barem petnaestak kuna za kavu ili pivo, ne rade
slastičarnice, ne rade ni trgovine s odjećom iz čijih nam je
izloga uvijek ponešto privuklo pažnju. Bivši saborski zastupnik
skriven ispod maske jutros je potrošio dvadeset kuna – na kavu i
novine.
“Puno je manje hrane, izlaska u restorane, kafiće, inače je
najnormalnije u našoj kulturi da se družimo u kafićima,
restoranima. Pa frizeri, odnosno sve što moramo izbjegavati u ova
vremena”, rekao nam je Boris Blažeković.
“Ne možeš ni potrošiti kad nemaš nikakvih primanja. Ja sam u
mirovini, a mala je mirovina. Gospođa još uvijek radi u kafiću,
kafić je momentalno zatvoren. Pa prema tome, preživljavamo”,
požalio se pak Zagrepčanin Željko.
Sve je zatvoreno
Zabrana je putovanja izvan mjesta stanovanja pa se ne troši na
cestarine i benzin. A on nikad jeftiniji – ispod osam kuna. Oni
koji imaju djecu ne plaćaju četristotinjak kuna za vrtić. Nema
treninga, muzičkih škola, stranih jezika, koji koštaju
tristotinjak kuna na mjesec. Ne ide se na frizure, pedikure,
manikure, a rijetko što od toga košta ispod sto kuna. Manje
odlazimo i u trgovine jer moramo čekati u redu.
“Nije tu stvar da li ljudi žele potrošiti. Žele. Pitanje je samo
objektivnih mogućnosti, ali većina hrvatskih obitelji ima ili će
imati velikih problema ako im se priljevi mjesečni poremete na
period od tri do šest mjeseci. Tu čak ne govorim o zaustavljanju,
već samo o smanjenju priljeva. Za većinu hrvatskih obitelji je
tisuću ili dvije, a da ne govorim tri, jako puno u obiteljskom
budžetu”, smatra financijski stručnjak Andrej Grubišić.
Ipak veseli što se otvaraju tržnice. To bi moglo barem malo
potaknuti cirkulaciju novca koja je dobrim dijelom stala. A kao
što smo je počeli, priču ćemo i završiti kazalištem i
optimističnom porukom glumaca, kad ih barem u ovo doba možemo
gledati besplatno.
“Ako ima boga, korono proći ćeš”, pjeva Dušan Bućan.