Krenuli smo u treću fazu popuštanja mjera – otvorili su nam se dugoočekivani kafići, otvorit će se uskoro i teretane za sve one koji nisu odlučili vježbati kod kuće, otvorile su se polako i granice, ne trebaju nam e-propusnice…
Istovremeno danima slušamo kako smo se već sada previše opustili: sve manje ljudi nosi maske, sve manje građana dezinficira ruke, ljubimo se i grlimo gdje god stignemo, kišemo i kašljemo jedni u druge… Kao da se nikada ništa nije dogodilo i kao da se zaraza neće nikada više vratiti.
Vjerojatno će se mjere socijalnih distanci održavati i u daljnjoj budućnosti, kao što ćemo i godinama strahovati od ponovnog ‘lockdowna’ zbog Covida-19 ili neke druge mutacije koronavirusa. Sve to navodi nas na jedno te isto pitanje: ‘Koliko dugo će nam novo normalno biti normalno?’
Prije smo kave ispijali u najvećim gužvama, tražeći i najmanji mogući stol na gradskoj ‘špici’ kako bismo popili kavu…
…A sada se s vlastitim partnerom/ partnericom moramo pridržavati ‘2 metra’ udaljenosti čak i ako sjedimo za istim stolom…
Puni su bili klubovi, koncerti, nitko nije mario hoće li kome (slučajno) pljunuti u čašu na milimetar udaljenosti, a sada živčano stojimo u redovima ispred trgovina i ljekarni u nadi da nas nitko neće niti okrznuti…
Našminkana, vedra lica zamijenile su ‘bolničke’ maske – gledamo tko ima onu ‘skuplju’ (taj je vjerojatno više podložan zarazi, pa je bolje što dalje micati se od njega)….
Koliko još dugo ćemo izlaziti iz javnog prijevoza s gađenjem i pomisli: ‘Samo da me nitko nije zarazio, samo da me nitko nije zarazio’? Koliko dugo ćemo još svakodnevno pratiti istraživanja vezana za Covid-19 i koliko ćemo dugo još živjeti u neznanju? Ne znamo, izgleda da se jednostavno, ako već nismo, moramo prilagoditi situaciji koja će, po svemu sudeći, potrajati.