Njegovi vrijedni župljani pripremaju veliku feštu nakon svete mise koja će biti u 10 sati na otvorenom, u parku kod župne crkve u Rečici
Dvije su klupe u parkiću između župnoga dvora i župne crkve svetoga Ivana Krstitelja u Rečici. Župnik Lovro Zaplatić na lijevoj, a ja sam na desnoj. Pravo ispred nas je vanjski oltar, između travnjak na kojemu desetak muškaraca iz barem dvije generacije ovoga sela na Kupi slaže još jedan šator. Jako su glasni jer je zapelo s elementima. Jedan drži nacrt, ali ostali nisu skoncentrirani. Gospođa Marica konačno je sjela pred crkvu na stolicu koju je iznijela i zapalila jednu u miru, cijelo popodne je pospremala crkvu i sve oko nje. Spremne su i one pivarske klupe. Na jednoj je bocun do pola ispijena vina i par praznih boca piva, ostalo je od dan prije ili toga popodneva, tko bi mogao znati.
Clint Eastwood s osmijehom
Veliki je dan za Lovru danas na Petrovu, slavi svoju zlatnu misu, okruglih 50 godina svećenstva. Zbog njega iz Zagreba stiže biskup, koji će ju služiti, žene iz sela spekle su 70 kutija kolača, a svoje žice na tamburama, bajsevima i violinama zapelo je 25 tamburaša, koji će svirati na fešti. Očekuje se 1000 ljudi. Za njih je na ulazu u selo izvješen transparent: “Dobro došli”. Župnik Lovro s tim nema ništa. Njegovi su mu župljani rekli neka se ne sekira, da se samo opusti, da će oni sve srediti. Kupili su mu majicu na kojoj piše: “Ovako izgleda najbolji župnik na svijetu”, u kojoj nas je i opušten dočekao. Usred sve te gungule mi smo zato bez ikakvih problema mogli u miru razgovarati. Da nas je netko gledao sa strane pomislio bi da župnik pravi ispovijed, no u ovom slučaju je situacija malo drukčija – novinar pravi ispovijest.
Lovro je old school lik, kontrastrujaš, koji će reći što te ide, svidjelo ti se ili ne. Ima propovijedi koje su životne, imaju smisla i na kraju imaju poantu. Onako suh i mršav, vječito s cigaretom, djeluje “Clint-Eastwoodovski”, samo što se više smije od poznatog glumca. Da nije svećenik bio bi nogometaš ili povjesničar, iako nikada nije požalio što se zaredio. Nije mu se ispunila želja da ode u misiju u daleku Amazonu, ali eto, od svećeničkih 50, čitavih je 45 proveo na četiri rijeke, pa prav za prav nema za čime žaliti. Još kao osmaš je u rodnom Loboru bio predsjednik Saveza socijalističke omladine, kao vojnik najbolji strijelac i ćato komandantu u Titovoj gardi u Drugoj proleterskoj u Požegi, a poslije u Kraljevu. Bile su to dobre predispozicije za uspjeh u onom sistemu, no, Lovro je, kako rekosmo, kontrastrujaš, pa je još sa svojih 15 naumio biti svećenik.
“Da, ja sam u ovim krajevima 45 godina vezan uz četiri rijeke, Vrhovac, Svetice, Mahićno, Duga Resa, Rečica, Šišljavić. Moram priznati da sjećam radost, kada onako pogledaš iza sebe, 50 godina nije malo, vidim da su iza mene ostali tragovi. Da sam samo jednom čovjeku vratio osmijeh, smisa života, bez obzira na njegovo uvjerenje, za to se isplatilo živjeti. A imao sam i onih koji su bili pred suicidom pa su od mene otišli s novom voljom za život, to je ono što te ispuni” – govori Lovro.
Predsjednik Saveza socijalističke omladine
Onih prvih pet proveo je kao kapelan u sv. Blažu u Zagrebu, a potom je dvije godine proveo u Zlataru. Zaređen je 25. lipnja 1975. u Mariji Bistrici, pa kako je rođen podno Ivanščice na čijem se platou nalazi najstarije marijansko svetište u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, posvećeno Majci Božjoj Gorskoj onda s pravom govori da je vezan uz Majku Božju.
Rođen je u običnoj obitelji, ima brata, imao je prijatelje s kojima je naganjao krpenu loptu u koje bi nagurali čarape. Bili su, govori, željni svega, ali znali su se družiti.
“Znam u školi djeci reći ovako: “Ja vam ne smijem reći kakav sam bio kada sam bio mali” . govori kroz smijeh Lovro.
Nama sada možete reći sve – govorim mu.
“Ma, svako ptičje gnijezdo je bilo moje, nije bilo grane na koju se nisam verao, ni rupe u koju nisam gurao ruku. Ali, bio sam dobar đak, čak i predsjednik Saveza socijalističke omladine u osmom razredu” – govori on.
“A niste poslije ušli u partiju?” – pitamo.
“Nisam, ali bio sam dobar potencijalni kandidat. Čuj, ja nisam bio iz neke prevelike pobožne obitelji, čak nisam bio ni ministrant. Na ispitu za krizmu, ja sam pao. Onda su mi dali još dva dana da naučim, pa sam prošao” – odgovara župnik.
Kako ste postali svećenik?
“Rekao sam doma da idem kod župnika, reći mu da želim biti svećenik, imao sam 15, i nakon toga sam otišao u sjemenište, poslije na Katolički bogoslovni fakultet na Kaptolu. U sjemeništu nas je bilo 150 u prvo razredu, a završilo nas je 14, od tih 14 dvojica su izašla, pa nas je ostalo 12. Ideš iz godine u godinu, propitkuješ se sam. Za kraj su duhovne vježbe, sedam dana imaš da se još malo posložiš u glavi, onda pišeš nadbiskupu molbu, on traži podatke o školovanju i ponašanju i onda te zaredi” – govori on.
“Uvijek sam bio buntovan i svojeglav, ali sam se držao nečega što mi je rekao susjed kada sam odlazio. Veli ovako: Lovrek, ne daj nikad u životu da ti ukradu dječaka s Ivanščice iz tebe. I dan danas ga čuvam. Ne dam se slomiti. I kad sam došao ovdje u Rečicu nisam bio najbolje primljen” – kaže župnik Lovro.
Bili su skeptični?
“Jako. Bio me glas da znam biti zaguljen. I one klasične selske priče. Onda sam im rekao na prvom nastupu da sam ja puno čuo o njima, kao što su i oni o meni, ali da ne mislim dozvoliti da me loše priče spriječe u nečemu, da sam došao kao njihov brat u vjeri da ih hrabri, krijepi, učvršćuje i da me tako doživljavaju, te da u moja vrata uvije otvorena. Držim se svojeg mladomisničkog gesla, koje je inače drukčije od drugih, uzeo sam iz Davidovog hodočasničkog psalma 133. “Kako je lijepo i milo kao braća zajedno živjeti”. Cilj nam je da gradimo bratstvo. Pa, o tome je govorio pokojni papa Franjo – bratstvo. Toni (Anton Sente op.a.) me jednom pitao: Pa, svi ateisti u gradu su tvoji prijatelji? Ma ne gledam ja tko je tko, svi smo mi braća i sestre i putujemo, svi se mi u jednom dijelu puta nađemo – govori Lovro.
Naš Lovlo
A odnos s Rečičanima se u tih 18 godina koliko ste im župnik promijenio?
“Ma potpuno. Oni me zovu Naš Lovro. Ima jedna zgoda. Za dane kruha sam gostovao u vrtiću, pa su djeci rekli da dolazi župnik. Tete pitaju djecu tko nam je došao, očekujući da će ona reći nešto kao župnik, velečasni, a oni svi k’o jedan: Lovlo! I objašnjavale su im da sam ja župnik, a oni bi po svome: pa, to je Lovlo! Negdje smo se našli na tom putu. Danas bi oni za mene učinili sve. Ovo sve oko svečanosti rade oni sami, ja ne samo da ne sudjelujem, nego nemam pojma kako će sve to skupa izgledati. Po frižiderima je 70 kutija kolača i hrpa pijače, to su sve oni skupili novac i oni plaćaju. Jedan je rekao da bi za mene dali zadnju kap krvi – smije se Lovro sliježući ramenima.
Zavoljeli su vas?
“Gdje netko sa 76 godina ide dizati u crkvi skele, a niš ne bi odnesel, sve će ostati nama. Uredio je park. A mi smo mala župa, ima nas 800. Takve stvari su uočili” – priča Lovro.
Bili ste jedan od prvih svećenika koji je otkrio Internet?
“Prvo sam se javljao na ondašnjim stranicama Vlast.net, danas je to Index.hr. Onda su me neki dečki zapazili pa me pozvali na novootvorene stranice Hrvati.de. Tu sam dogurao do urednika. Kao i svugdje u medijima, postoji raskorak između vlasnika i novinara, a tako je bilo i na tim stranicama. Kada se vlasnik počeo petljati u moj posao, jednostavno sam otišao. Nakon toga sam se s grupom laika povezao preko mailing liste. Bilo nas je sa svih strana svijeta. U toj listi rodila se ideja da osnujemo prvi katolički site. Nazvali smo ga Katolici na internetu. Bio je to pionirski korak što se tiče upotrebe interneta u Katoličkoj crkvi. Tu sam postao glavni urednik. Naravno da je sve to primljeno s dozom nerazumijevanja i skepse u Crkvi, nije to nikako sjelo biskupima, jer su se pitali kako netko to može raditi bez njih” – govori Lovro.
No, i nakon toga je župnik Lovro Zaplatić ostao u medijima, a poslije je šest godina vodio kontakt-emisiju “Za tvoju dušu” na Radio Mrežnici. Bilo je to, kaže, novo iskustvo.
“Jedno je sjesti za komp i pisati članak, a drugo uživo sjesti u studio i prisiliti mozak da ti radi tisuću na sat jer pitanja ne mogu ostati u zraku. I kada sam već mislio da sam se povukao u mir i tišinu Rečice, nazvali su me dečki iz Karlovca da osnivaju Kaportal pa bi htjeli da i ja budem dio ekipe. Stara ljubav prema internetu se opet rodila pa sam pisao kolumne najprije pod nazivom “Pit ponedjeljkom”, a onda “Pitov teatar apsurda” – navodi.
Ljevičar zbog suradnje s KAportalom
“Zbog suradnje s KAportalom su me optuživali da sam postao ljevičar” – smije se Lovro.
“A kada sam s Marinom počeo surađivati (novinar Marin Bakić op.a.)”, onda sam postao ultra ljevičar.
Na internetu se rodio Pit. Pit je župnikov “nick” po kojemu je kao komentator u virtualnom svijetu vjerojatno poznatiji nego po vlastitom imenu. Posudio ga je – ni manje, ni više – iz Azrine pjesme.
“Kada sam počeo na internetu, pročitao sam da treba izabrati kratko i pamtljivo ime. Na pamet mi je palo ono “Pit, i to je Amerika”, i tako sam uzeo za svoj nick Pit – kaže svećenik.
Više niste aktivni na internetu?
Nisam. Spasio me Toni (Antun Sente). Imao sam na Trendu desetak emisija, pa mi je bilo dosta. Toni se toga prihvatio, pa smo preko njega prisutni u javnosti” – govori.
Čime danas kratite vrijeme, imate neki hobi?
“Čitam i volim se prošetati” – kaže.
Više nemate psa?
“Nemam. Zadnje sam imao kuju koja je uginula prije tri godine. Razmišljao sam, ako nabavim novog psa, pa odem u mirovinu, kamo ću s psom. Pas je živo biće, životinja će patiti ako je dam nekome, tako da sam odlučio više ne nabavljati. Imam nekoliko mačkica koje hranim, ali nisu moje, dođu iz sela” – objašnjava.
To znači da razmišljate o mirovini?
“Trebao sam ići još prošle godine. Htio bih završiti obnovu crkve, srediti župu papirnato, još moram završiti i stepenište u župnoj kući. Onda bih u mirovini ostvario ono što nisam do sada, skupio svari koje sam pisao do sada, složio ih i objavio u knjizi. Danas ima veliki broj katoličkih internetskih stranica, ali nigdje nema kako je sve to započelo, pa da zabilježimo” – priča župnik.
Znači još oko dvije godine. Hoćete ići u svećenički dom nekamo?
“Ne, na Dubovcu imam garsonijeru. Tu sam 45 godina, kamo god dođem nekog sretnem, pozdravi te, pita kako si. A kaj ću ja u domu? Rekao mi je nadbiskup: Pogle ove kaj su lani prošli u mirovinu, sada hodaju kao starci. Ovako kada radiš, radi mozak i giba se, padaju nove ideje. Ja moram razmišljati o natječajima, tražiti gdje je lova. Kažem ja ljudima, nije Internet samo Facebook i pornografija, ima love kao blata, samo treba klikati i tražiti gdje je. Tako sam pronašao da daju lovu za pošumljavanje i izvukao 40.000 eura. Tako sam i s crkvom, rekli su mi da izađem iz europskih fondova i uđem u Ministarstvo kulture i medija, jer fondovi presuše, a iz Ministarstva kapa svake godine” – navodi Lovro.
“Popiješ rakijicu i dan je ljepši”
Jeste li ikada požalili što ste postali svećenikom?
“Dođe žuta minuta, shvatiš sam si. Onda shvatiš kolikima si pomagao, koliko ljudi u tebe ima povjerenje, koliko ljudi od tebe očekuju, onda te to digne. Ideš dalje. Sjećam se dok sam bio na Vrhovcu. Ispred oltara poželim svima sretan i blagoslovljen Božić, a ja odem na farof i jedino jelo koje imam je suhi kruh. Onda popiješ rakijicu i dan je odmah ljepši. Moraš okrenuti stvari. Ali, ne, nikada nisam požalio” – kaže Lovro.
Kakvi su ljudi u ovim krajevima, u ovih 45 godina ste nas dobro upoznali?
“Ljudi su malo zatvoreniji, ali kada stekneš njihovo povjerenje, dušu bi ti dali. Na Vrhovcu sam bio 11 godina, kada sam došao nitko me nije ni pozdravio, a kada sam odlazio i muški su plakali. U Dugoj Resi su me isto dočekali s nepovjerenjem, ali su se poslije otvorili. Isto i u Mahićnu” – zapazio je svećenik.
A da vas je život odveo u drugom smjeru, čime bi se bavili?
“Nogometaš, bio sam dobar, a jako me zanimala povijest. Ali, nije mi žao što sam izabrao ovo. Ipak je ovo 76 godina, 50 godina rada” – kaže on.
Imate li neku misao, poruku nakon svih tih godina?
“Zahvalu svima za podršku, za pomoć, za otvorenost. Nikad neću zaboraviti riječi svojeg župnika Rudeka, ja sam tada bio kapelan: “Gospon mladi, kad je čovek došel k vam, on je došel da mu rešite problem, a vi ste tu da mu rešite? A ja pitam: A propisi? A on kaže: Propisi su da se krše. Svakog morate primiti, osobito ako vam dođu muški” – govori Lovro.
Muški?
Ispovijed na drvima
“Da, muški. Oni ionak ne dolaze, ali kada dođu, onda znači da je voda došla do grla. Kad mu kažete, ajmo si jednu zapušit i popit gemišta, sve je rešeno. Štef, on bu došel doma i rekel doma ženi – sve je rešeno”.
Jeste li imali ispovijesti i možda ispovijedi uz gemišt?
“Kako ne, pa koliko puta. Na Vrhovcu sam bio. Čovjek sjedi vani na drvima, ja sam prolazio pješke prema Ozlju. Sjednem do njega i pričamo mi i pričamo. U jednom trenutku mu kažem: Znaš kaj, je l’ znaš ti molit? Veli on: Znam. Rekoh: Izmolil buš dva očenaša dok se ja vrnem, a onda bum te pričestil. Veli: Pa kako ću, nisam se ispovjedil? Kažem: Pa kako nisi, cijelo vrijeme si se ispovjedal, ispričal si mi u dve vure cijeli život, od djetinjstva, rata. A snaha se križa, veli nagovara ga na ispovijed, starog i bolesnoga, a on k popu ni blizu.
Što ljude danas najviše muči, čime su opterećeni?
“Međuljudskim odnosima, pogotovo ovi koji rade u državnim firmam. Drugo, nitko nikoga više ne želi slušati. Onda obiteljski problemi. Ljudi bi uvijek htjeli više nego mogu. Moraš želje uskladiti s mogućnostima. Tu dolazi do kratkih spojeva”.
Vi ste u jednoj generaciji prošli put od naganjanja krpene lopte do umjetne inteligencije, društvo se strašno promijenilo.
“Za jedan ljudski život dogodile su se strašne stvari, prije su se neki procesi odvijali stoljećima. Sjećam se kako je sve skromno bilo u mojem djetinjstvu. Sada imam Samsung A 25 S, na ruci pametni sat. Da me vura opominje jesam dovoljno spavao i sjedio. Kao i u svemu treba imati mjeru. Kad me vura počne nervirati, skinem ju i stavim običnu na cagere. No, promjene se ne mogu zaustaviti, moramo paziti da ne postanemo robovi. Ljudi ne komuniciraju. Vidim u gradu dečko i cura sjede za stolom, oboje na mobitelima. Kažem mu, čuj u mladosti bi ja bio prek stola u njezinom krilu. Izgubili smo sposobnost komunikacije, izražavanja, jezik nam je jako skroman. Amerikanizirani smo. Ne možemo mi zaustaviti internet, ali možemo mu dati smisao.”
I tako. Naših sat vremena je prošlo učas. Buka s radilišta onoga šatora je postala sve glasnija, a dan je pomalo zalazio za toranj crkve sv Ivana Krstitelja. Pozdravili smo Lovru, zaželjeli mu lijepo i ispunjeno današnje slavlje, dobru feštu poslije, a svakako i dobroga zdravlja za godine koje slijede, neka u njima i dalje čuva onoga dečeca s Ivanščice.
