Žene su u Hrvatskoj potplaćene, azilanti i pripadnici manjina teško dolaze do posla...
Počeo je kao prosvjed zbog ubojstva Georgea Floyda, a ubrzo se
pretvorio u globalni pokret za jednakost i protiv diskriminacije.
I dok iz hrvatske Vlade poručuju da za sličnim prosvjedima ovdje
nema potrebe jer je društvo tolerantno i pravedno – mnogi su na
svojoj koži osjetili da je to daleko od istine.
Jedna od njih je i Lynder koja je iz Kenije zbog ljubavi u Zagreb
stigla prije osam godina. Prve četiri je bezuspješno
tražila posao.
”Imala sam osjećaj kao da se doslovno gušim. Navikla sam raditi
i bila sam neovisna od svoje 20. godine. Zapravo i nešto prije
toga. Do 22. godine sam imala dva posla. Došla sam u
Hrvatsku kao odrasla osoba koja je neovisna, u potpunosti. Čak
sam imala ljude koji su ovisili o meni. Osjećala sam se
hendikepirano”, priča za Potragu Lynder Musimbi Libese.
Na pitanje ima li rasizma u Hrvatskoj odgovara: ”Naravno. Uvijek
kažem da rasizma ima doslovno svugdje u svijetu. Reci mi mjesto
na svijetu gdje nema rasizma. U Hrvatskoj, iz mojeg iskustva
rasist je jedan na njih 10. No netko drugi će reći suprotno
– devet od 10. Ima rasizma, naravno.”
Ayman iz Egipta, unatoč svim problemima s kojima se suočio – bio
je uporan i pokrenuo posao. Otvorio je frizerski salon.
”Zapravo je bilo teško, zbog jezika. Ali sam stalno postavljao
pitanja, korak po korak. Pa sam onda uspio”, kaže Ayman Youssef,
frizer iz Egipta.
”Ispitivao sam prijatelje: kako ovo ide, kako ovo ide? Pričam
engleski pa sam se raspitivao o tome što sam trebao raditi. To je
išlo korak po korak”, dodaje naš sugovornik.
Ana Ćuća iz Centar za mirovne studije upravo radi na istraživanju
o zapošljavanju izbjeglica.
”Zbog nemogućnosti pronalaska posla oni prihvaćaju nesiguran
oblike rada, tu su kratkotrajni ugovori, često je riječ o radu na
crno, tu je i teški fizički rad koji hrvatski državljanin nije
bio voljan raditi. I onda se ljudi susreću s tim da čak i kada
rade, ne budu im plaće isplaćene i zbog nepoznavanja njihovih
radničkih plaća ne dobiju plaće”, kaže Ćuća.
Siniša Senad Musić, aktivist za prava Roma, na svojoj je koži
osjetio što znači njezina boja.
”Jednostavno sam nakon škole počeo raditi, onda sam upisao i
fakultet. I prilikom zapošljavanja, tada sam se pozvao na
prednost zapošljavanja za nacionalne manjine, obzirom da se
radilo o poslu u zagrebačkoj županiji”.
”Rekli su mi da zbog toga što se zovem Senad, što sam Rom, da ne
mogu zaposliti Cigana u Zagrebačkoj županij”, dodaje Musić.
Iako se o tome godinama raspravlja, žene su i dalje nejednako
zastupljenje i u politici i u biznisu.
”Na burzi imate od nekih 130 kompanija samo tri kompanije
koje vode žene. Ono što je dosta nekarakteristično da nas sve
tri, to je gđa. Kovačević iz Ericssona Nikole Tesle i
predsjednica Uprave Lenca, brodogradilišta – sve dolazimo iz
jedne poprilično muške industrije jer i financije su jedna
prilično muška industrija”, govori Ivana
Gažić, predsjednica Uprave zagrebačke burze.
A i osobe su invaliditetom nemaju jednak pristup tržištu rada. Od
2680 javnih i 6948 privatnih tvrtki koje moraju zapošljavati 3
posto osoba s invaliditetom, to čini tek nešto više od pola njih.
Kako u Hrvatskoj žive drugi i drugačiji – pogledajte u priči Ane
Trcol.