Trebalo je to biti jedno obično slavlje, blagi sumrak u Povilama, čaša vina uz ribu i priča o uspješnoj sezoni. U konobi Lucija, tik uz more, u onoj lučici koju svi naši Karlovčani znaju ako su ikad ljetovali u Selcu, sjeli su ljudi koji se znaju, koji su zajedno radili, disali i, ispostavit će se, spašavali živote.
Tada nitko nije znao da će ta večera završiti s tišinom. Onom posebnom tišinom, kakva se dogodi samo kad svjedočite nečemu velikom. Nečemu što vas preplavi do mjere da ne znate što biste rekli – pa samo ustanete i plješćete.
A čovjek zbog kojeg se ta tišina dogodila, bio je već otišao. Mokar, izgreban, šutljiv – kao da je spasiti dječji život nešto što se samo po sebi razumije.
Kad se voda otvori – i srce s njom
Dario Smojver, sportaš! Direktor Hostela Karlovac u Selcu, poznat po staloženosti, korektnosti, nekom tihom autoritetu koji ne traži pažnju. I upravo je on tog dana, bez sekunde razmišljanja, skočio s terase restorana u more, u mrak, među brodice, da izvuče dijete koje je nestalo pred očima gostiju.
Nisu to bile “dramatične sekunde”, nije bilo herojskih fanfara – bio je to instinkt. Onaj čisti, iskonski, ljudski poriv da se ne čeka, da se ne viče, ne gleda – nego da se djeluje.
Dječak, čini se, nije imao više od pet godina. Biciklirao je po molu, uz sam rub, gdje nema ni ograde ni opreza, samo ona naša naivna vjera da se ništa loše neće dogoditi. A onda, kao u nekoj usporenoj snimci, nestao je između brodica.
I dok je ostatak terase pokušavao shvatiti što se dogodilo – Dario je već bio u vodi.
Nečujno junaštvo
Zaronio je. Nije znao gdje je dijete. Voda je bila tamna, puna lanaca, mulja, sjena. Ali nije odustao. Pronašao ga je ispod jedne brodice, duboko. Izvukao ga je gore, na zrak, u život.
Dječak je zaplakao. Ispljunuo vodu. Prva mu je misao bila – bicikl. Dario je zaronio i po njega.
U restoranu je zavladao muk. Tek kasnije došle su suze. Otac, majka, ljudi koji su prilazili, stiskali ruku, grlili, nosili ručnike, rakije, riječi. Dario – šutio. Nije se zadržavao. Otišao je tiho, kao što je i skočio.
Ovdje smo, jedni za druge
Tek kasnije, u hodnicima hostela, kroz polušalu kolegica Margite i Petre, isplivala je ta priča. “Direktore, znamo da ste to napravili samo da izbjegnete račun!” On se nasmijao, ali ništa više nije rekao.
Supruzi Sanji kod kuće nije spomenuo ni riječ. Kad smo ga napokon pitali – što se dogodilo, rekao je tiho:
“Preplavile su me emocije, zahvaljivao sam Bogu što sam bio tamo. Najgore mi je bilo kad sam skočio, a nisam ga odmah vidio. Pomislio sam – to je mogao biti moj unuk. Moj pokojni otac Frane je sigurno sve to gledao. Najvažnije je da je spašen jedan dječji život.”
I što na to reći?
Nek’ se zabilježi
U ovom gradu, u ovoj zemlji, prečesto ostanu neizgovorene one priče koje nas podsjećaju da još uvijek imamo jedni druge. Da netko, poput Daria Smojvera, u trenu napravi ono što bi mnogi tek zamislili. Da je ljudskost još uvijek živa, i da se često događa tamo gdje je najmanje tražimo – u sjeni.
Zato pišemo ovo. Da se zna. Da ostane zapisano. Da njegovo “ništa posebno” postane nečije “najviše moguće”.