U ritmu Dana piva, bivši i sadašnji radnici ponovno su zagrlili uspomene — miris sladovine, hmelja, zvuk punionice i ponos na tvornicu koja je obilježila Karlovac.
Sadašnje i bivše generacije radnika Karlovačke pivovare, nekadašnje tvornice na Dubovcu, ponovno su se okupile. Za njih, Pivovara nikada nije bila samo mjesto rada – bila je drugi dom, obitelj i zajednička priča o ponosu, predanosti i ljubavi prema vrhunskom pivu.
„Bilo je to vrijeme kada si znao svaku cijev u pogonu, miris sladovine bio ti je u kosi, a pivo u srcu“ kazao je jedan od umirovljenih radnika, dok su se na susretu prepričavale priče iz vremena kada se u Karlovcu znalo tko „drži“ Pivovaru.
Među okupljenima bio je i Ljudevit Mejaški, dugogodišnji glavni direktor i autor prve knjige o povijesti tvornice – Karlovačka pivovara i radni vijek jednog pivara. Na gotovo dvjesto stranica i uz sedamdeset fotografija, Mejaški je zapisao sve ono što je proživio i što je Pivovaru oblikovalo – od vremena kada je kao mladi učenik učio zanat, do dana kada je vodio tvornicu i širio njezino ime izvan granica grada. Knjiga, objavljena 2015. u sunakladništvu Heinekena Hrvatska i Matice hrvatske, i danas je svojevrsna kronika jednog vremena.
Kaže se „jednom pivar, uvijek pivar“
Najstariji među njima ili su Ljudevit Mejaški i Marko Mađar, oboje 84-godišnjaci, rođeni 1941. godine – Lujo u siječnju, Marko u travnju.
Svojim uspomenama pridružio se i Ivan Gradišar, najdugovječniji direktor-komercijalist Pivovare i nekadašnji član Uprave zagrebačkog Dinama. U društvu s nekadašnjim suradnicima – komercijalistima Dragom Kosmačem (ocem poznatog animatora i stand-up komičara Borisa Kosmača) i kolegom Markom Mađarom, prisjećao se vremena kada se karlovačko pivo prodavalo daleko izvan granica Lijepe Naše i kad je svaka narudžba značila još jedan razlog za ponos.
Prisjetili su se i dana kada su proizvodne linije neumorno radile pod budnim okom Željka Obajdina, rukovoditelja grupe za održavanje punionica i Marka Muića, vođe smjene. Pričalo se i o Mirku Bakariću, bez kojeg linije nikada nisu stajale, Marinku Kovačeviću, šefu fermentacije, Stjepanu Begu, šefu filtracije.
U timovima su bili i Davor Krčevski, rukovoditelj zadužen za elektro-održavanje, te legendarni Nikola Furač, „prvi auto-mehaničar“ Pivovare, čije su ruke znale svaki šaraf i svaku maticu na voznom parku. Bez kuhinje u kojoj je radio Marijan Maradin, kažu, ništa ne bi imalo isti okus: „Kod nas se gablalo najbolje u Karlovcu“, dodao je kroz smijeh. Josip Časni, informatičar i „metalac staroga kova“, ponosno je podsjetio kako je bio prvi maturant i najbolji učenik u svojoj generaciji Srednje tehničke škole u Karlovcu – preteče današnjeg Veleučilišta.
Na popisu uspomena našao se i Tomislav Pavletić-Člibi, čija je kreativnost zajedno s Markom Pekicom ispisala povijest marketinških kampanja za Polo sokove i Karlovačko pivo. Direktor financija, Branko Kasunić, je 1992. pomogao u osnivanju i financiranju RK Karlovačka pivovara. Tu je bio i Željko Mrljak, komercijalist koji je kasnije s piva (Pivovare) prešao na mlijeko (KIM), ali nikada nije napustio sport – kao dugogodišnji predsjednik RK Dubovac.
Sjećanja na prve Dane piva
Ovogodišnje okupljanje održano je upravo u vrijeme održavanja Dana piva, pa su se uspomene same nizale. Te 1984. godine, od 5. do 12. rujna, sve je počelo na prostoru današnjeg Trga bana Jelačića.
– Bili smo ponosni, ali i puni energije – prisjeća se Ljudevit-Lujo Mejaški, jedan od glavnih pokretača manifestacije.
– Ideja je bila jednostavna: grad i Pivovara zajedno, u zajedništvu, slave ono što im pripada. Oktoberfest je bio inspiracija, ali Karlovac je ubrzo pronašao vlastiti ritam, vlastiti miris piva i zvuk glazbe na trgu – naglašava.
– Te je godine Pivovara ostvarila rekordnu proizvodnju, u srpnju je bila vodeća među 29 jugoslavenskih pivovara, s ukupno 689 tisuća hektolitara piva i 75 tisuća hektolitara bezalkoholnih pića. Na zidovima je zasjala i druga zlatna plaketa Monde Selection, a restoran društvene prehrane mogao je dnevno pripremiti i tisuću obroka – dodao je komercijalni direktor Ivan Gradišar.
– Princip je bio jasan, dovesti velika imena s estrade, privući ljude, prodati što više piva. I uspjeli smo, itekako – prisjećaju se bivši komercijalisti Kosmač i Mađar, smiješeći se uspomenama.
Na Danima piva tih godina moglo se kušati i četrdesetak različitih marki piva, domaćih i stranih. Posjećenost je dosezala 200 tisuća posjetitelja.
– Bio je to pravi pivarski raj, a festival je rastao brže nego što smo mogli zamisliti – dodaje Gradišar.
Posebna atrakcija bilo je besplatno točenje piva iz glava lavova na zdencu u središtu trga. Zlatka sa zdenca, simbol sunca i obilja, postala je zaštitni znak manifestacije.
– Festival je iz godine u godinu rastao, privlačio ljude iz cijele bivše Jugoslavije, pa i šire. U jednom je trenutku, kažu brojke, postao drugi najveći pivski festival na svijetu, odmah iza Oktoberfesta – ponosno se prisjeća Pavletić.
– Snimili smo čak i film sa Zagreb filmom, a režirao ga je naš oskarovac Dušan Vukotić. Danas, kad se toga sjetim, shvatim koliko smo bili veliki – dodaje tiho.
Više od tvornice
Za Karlovčane, Karlovačka pivovara nikada nije bila samo mjesto gdje se kuhalo pivo. Bila je institucija, ponos i simbol grada, mjesto gdje su se ispreplitale radne navike i prijateljstva, gdje su se učile prve lekcije o poslu, ali i o životu.
Generacije radnika na Dubovcu dijelile su iste mirise i zvukove — zvuk punionice, miris svježe skuhane sladovine, zvuk sirene koja je označavala početak i kraj smjene. U Pivovari su nastajale priče koje su se prenosile s koljena na koljeno, baš kao što se čuvalo znanje o zanatu.
Danas, dok se svijet ubrzano mijenja, ta povezanost ostaje trajna. Svaki susret bivših i sadašnjih radnika podsjeća da je Pivovara više od zgrade na Dubovcu — ona je dio identiteta grada, dio uspomena i dio onoga zbog čega Karlovac i dalje miriše na pivo.
Za kraj, umirovljenici šalju poruku današnjim organizatorima Dana piva — vratite povorku s Dubovca do grada, jer taj šareni, veseli hod bio je duša manifestacije.
