Troškovi proizvodnje veći su od prodajne cijene, pa se mnogima više isplati uništiti nego ubrati plodove mukotrpnog rada
Na 2,5 hektara zemlje Mario je na proljeće posadio kupus.
Polovicu je prodao, drugu nije imao kome pa je sjeo u traktor i
zaorao ga.
”Problem je u tome što ja nudim, Pero nudi, Marko nudi, ponuda
je veća od potražnje i cijena ide dolje. Bilo je na počecima
ožujka i travnja dosta uvoza, tad je cijena već bila srozana. Vi
ste ovdje imali u jednom trenutku 1,20 kn, odbijete 70 lipa na
gajbu i kupus je gubitak. Mi smo ga prodavali koliko smo mogli,
ali u jednom trenutku odlučiš da sa zaštitom više nema smisla i
ovo je najefikasnija berba. Najmanje košta”, kaže Mario
Čajkulić, poljoprivrednik iz Pitomače.
Slična priča ove godine i u polju kelja. Berači, od kojih su neki
stalno zaposleni, a drugi teškom mukom, kaže Mario, pronađeni
sezonci, beru posljednje zdrave glavice. Lani je sredinom lipnja
ovo polje bilo rasprodano. Ove ga godine, kao i kupus, čeka
takozvana zelena gnojidba jer, kaže Mario, računice nema. Otkupna
cijena je oko 3 kune.
”Mi smo morali prodati barem 80 posto da zaradimo. Otprilike
računajte da je flanac 30 lipa, sadnja, kopanje, špricanje to se
diže za još 50 i sad smo na kunu i dalje ide berba to je 50 lipa,
gajba košta 5 kuna, ako vam ostane 30 – 40 lipa po glavici, da
smo prodali sve mi bi zaradili 20 000 kuna, a prodat ćemo 20
posto. Dakle, ništa”, dodaje Mario.
Vodu ne drži ni računica s krastavcima. Lani se otkupljivao za 5
do 6 kuna, ove godine za kunu. Od 200 tona krastavca propalo je
kaže 30 – 40 posto. Mario je veliki proizvođač. Ima 8 hektara
povrća u plastenicima i oko 35 na otvorenom. Ima i svoju
hladnjaču, lani je otkupljivao od manjih proizvođača i robu slao
prema trgovačkim lancima, danas je kaže zatrpan robom koju nema
kome prodati.
”Mi možemo skladištiti 100 paleta, dnevno nam je dolazilo 30 -40
paleta, a mogli ste prodati samo pet u par dana vi se zakrcate.
Općenito 7 ili 8 otkupljivača je na ovom području i svi su
zakrcani, obustavili su otkup ili plate kunu pa bace”, kaže
poljoprivrednik iz Pitomače.
Razloga za pad cijena ima više.
”Do viška je došlo u Hrvatskoj jer je povećana proizvodnja, zbog
korone je bilo govora o tome da treba proizvesti više, godina je
bila dobra, uvoz je prisutan i kad treba i kad ne treba i treći
je čimbenik pad potrošnje. Izostala je sezona i nastao je veliki
višak i zato padaju cijene”, otkriva Vjekoslav Budanec,
predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara.
Sve bi to turizam progutao, uvjereni su, ali je turista premalo.
Marina svoju robu prodaje na zagrebačkoj veletržnici. Na dva
hektara proizvodi samo salatu. Lani je prodala 30 tona, ove
godine računa na 10.
”Kako se snalazimo, odem na zelenu i preživljavanje. Moram
raditi badave da platim repromaterijal iz proljeća da se
pokrijemo da bi mogli funkcionirati, ako ne – nećemo više raditi
kao ni dobar dio njih koji su odustali”, govori Marina Galović,
predsjednica Udruge povrtlara grada Zagreba.
Uvjerena je da je za lošu sezonu kriv i uvoz. Lani se salata u
veleprodaji prodavala po kilogramu za 10 kuna, ove godine duplo
manje.
”Na zelenoj je 5 kuna. A u veleprodaji na hladnjači uvozna
salata je 20 lipa, centri je otkupljuju za 70 lipa po glavici,
ako hoćeš vozim ako ne ne. Oni imaju masovnu proizvodnju, to nisu
parcele kao moja, oni odjednom beru po 3 hektara i isplati im se,
meni se to ne isplati. Kakvu bi ja računicu imala da dam salatu
po 2 kune, a mene proizvodnja dođe 4”, kaže Marina.
Slično su prošli i proizvođači lubenica. Tržište je kažu bilo
krcato lubenicom iz uvoza dok naše još nisu bile zrele, sada kada
su napokon spremne cijene su već pale.
U 2019 toj uvezli smo 24 posto povrća više nego godinu ranije,
ukupno 163 milijuna eura. A u prva tri mjeseca, prema podacima
Poljoprivredne komore, Hrvatska je uvezla 56 tisuća tona povrća u
vrijednosti 46 milijuna eura. Izvezli smo tek 6 tisuća tona
vrijednih 5 milijuna eura i stvorili minus od 41 milijun eura.
Uvoz povrća tako je povećan za 11 posto u odnosu na isto
razdoblje lani.
”Oni meni u proljeće stave rotkvicu iz Italije po kunu i ja ne
mogu ništa prodati, a sve da bi privukli kupce da dođu kupiti i
brašno i ulje i šećer, tako funkcioniraju centri”, kaže ogorčena
predsjednica Udruge povrtlara Grada Zagreba.
U prvom tromjesečju uvezli smo 16 000 tona krumpira – 23 posto
više nego lani. 2 800 tona rajčice što je za sedam posto više.
Oko 9 500 tona luka, češnjaka i poriluka – što je porast od 6,5
posto. Za čak 30 posto povećan je uvoz mrkve i cikle koje je iz
inozemstva stiglo gotovo 5 500 tona. Smanjen je tek uvoz kupusa,
cvjetače, kelja i krastavaca za 20 posto. Ljetnih podataka još
nema. No, ministrica tvrdi kako je u travnju situacija bila bolja
i da je ukupan uvoz pao za 24 posto. Trgovački lanci na naše
upite nisu odgovorili, no jesu ministrici.
”Mi smo razgovarali s trgovačkim lancima i nemamo razloga
sumnjati – oni kažu da su na hrvatskim policama uglavnom hrvatski
proizvodi barem od onih koje imamo”, kaže Marija Vučković (HDZ),
ministrica poljoprivrede.
Od desetak veletrgovaca voćem i povrćem na pitanja o stanju na
tržištu odgovorio je tek jedan.
“Trenutno je najveći priljev u berbi rajčica, krastavaca i
tikvice, što na trenutnu potražnju – problem cijene za
proizvođača – čini još većim. Plasman je neizvjestan i cijene su
ispod prosjeka za ovaj dio godine. Što se tiče trgovačkih centara
možemo reći da kombiniraju sa uvoznom i domaćom robom po
globalnoj ponudi. Nekad je pitanje cijene, nekad dostupne
količine. Sve u svemu vanjski su proizvođači puno veći, bolje
organizirani i podržavani od vlastitih institucija. U svakom
slučaju su u boljoj poziciji i konkurentniji po cijenama od
domaćih proizvoda”, poručili su iz Farmeraj d.o.o.
”Mi proizvodimo višu kvalitetu, ali naši proizvodi su skuplji,
odnosno ulazni troškovi su puno viši od onih u okruženju. Drugo
tamo država radi neku vrstu protekcionizma i ulažu više nego mi.
Dobar primjer je Austrija koja nudi pomoć na više razina”, smatra
Mladen Jakopović, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore.
Može li država i kako pomoći domaćim poljoprivrednicima, kako će
preživjeti godinu – više u priči Sanje Čatipović.