Dvadeset godina. Toliko je prošlo otkako je otišao Zvonimir Tomljanović – suborac, prijatelj, čovjek koji se i danas spominje tiho, s poštovanjem. I ove godine, baš kao i svake prije nje, njegovi najbliži i suborci okupili su se na njegovu grobu na rimokatoličkom groblju na Dubovcu.
Jurica Filipčić, Ivan Kolenc, Josip Tomačić, Zvonkov brat Ante i sin Tomislav zapalili su lampione i položili cvijeće. U tišini su ostali još trenutak – jer sjećanje na Zvonka nije obveza, nego potreba.
Da je živ, imao bi 74 godine. No život mu je stao prije nego što je dočekao 54. Nije stigao do mirovine, ali jest do vječnosti – onakve kakvu si čovjek ne može sam dodijeliti, nego je zasluži. Zvonko je zaslužio. Po hrabrosti – osobito. Po srčanosti – još više. Po onom nevidljivom, ali prepoznatljivom – domoljublju koje se ne izgovara, nego živi.
Bio je pripadnik 1. bojne 110. karlovačke brigade od 1991. do 1995. godine, sudionik brojnih ratnih operacija, jedan od suosnivača Udruge pripadnika 110. brigade i njezin prvi predsjednik. Među svojima, među onima koji su dijelili i rov i kruh, bio je čovjek od riječi i povjerenja.
U miru je nastavio onako kako je i živio – radeći, ustrajan, skroman. Cijeli je radni vijek proveo u građevinarstvu, a neko vrijeme bio i direktor Obrtničke zadruge u Karlovcu.
Dvadeset godina poslije, Zvonko je i dalje tu – u svjetlu koje gori svakog listopada, u sjećanju koje ne blijedi i u tišini Dubovca koja zna čuvati svoje junake.
Kao što rijeka Kupa čuva svoj tok, tako i Karlovac čuva sjećanje na svoje ljude – one koji su mu darovali mir, da bi mi danas mogli govoriti o njima u slobodi.