Prema istraživanju Mense od 1000 djece darovito je njih dvadeset. No, na kraju obrazovnog sustava ostaje samo njih troje
Nazivaju ih evolucijskim klinom, pokretačem razvoja novih znanja
i tehnologija, a u svakoj populaciji ih ima od tri do pet posto.
Vole pokazivati svoja znanja i vještine, postavljaju bezbroj ni
malo lakih pitanja zbog kojih se preznojavaju roditelji i
učitelji.
Zbog toga, ali i svoje neprilagođenosti, česte
nekoncentriranosti, buntovništva i nemira nisu baš omiljeni u
školi, a ponekad ih se proglašava zločestima, neposlušnima i
neodgojenima.
Znalo se dogoditi da dobiju dijagnozu ADHD-a
(Attention Deficit/Hiperactivity Disorder, odnosno deficit
pažnje/hiperaktivni poremećaj), a iako mogu imati i nju, riječ je
najčešće o iznimno darovitoj djeci čiji je IQ visoko iznad
prosjeka.
Za rad s njima se u razvijenim europskim zamljama obrazuju
specijalisti, a kod nas ih se uglavnom doživljavani kao problem
koji gotovo nitko ne želi.
”Da, moj sin je darovito dijete, a zbog toga imamo mnoštvo
problema. Ako negdje nešto moramo čekati on je nemiran, trčkara,
ponekad viče, traži nemoguće zbog čega ostali ljudi znaju
negodovati. Bude mi neugodno, ali ne mogu svima objašnjavati o
čemu se radi. U vrtiću je bilo puno problema, tete su se samo
žalile da je nemiran i nezainteresiran za većinu onog što oni
rade… A morao je biti jer to što su oni učili on je odavno već
svladao. Slova je naučio prije treće godine života, ali nismo
obraćali pažnju na to”, prepričava za
Glas Slavonije mama jednog dječaka, koji će na jesen
krenuti u treći razred. Žive u manjoj sredini i mama se ne želi
zamjeriti, ali nije zadovoljna brigom sustava, a ni škole u kojoj
na posebnost njezinog sina nemaju odgovora.
”Sami radimo najbolje što možemo… Snalazimo
se”, kaže više od trideset godina nakon što je
u zagrebačkom Dječjem vrtiću ”Iskrica” kao prvo
darovito dijete evidentiran Mihovil Vudrag. Njegovi
roditelji doznali su tada zašto im je sin drukčiji, zašto mu je u
pravilu dosadno sve ono što je drugoj djeci bilo zanimljivo,
zašto ga ne zanimaju igračke, ali obožava životinje, zašto uči
brže od svojih vršnjaka, zašto postavlja nemoguća pitanja, zašto,
kako su im rekle i tete u vrtiću, živi u svom svijetu.
Na snazi stari pravilnik
”Na žalost još uvijek je na snazi Pravilnik o radu s darovitim
učenicima iz 1991. godine, iako postoji prijedlog novog
Pravilnika koji stoji negdje u ladicama zadnjih petnaestak
godina. Također na snagu nije stupio ni vrijedan kurikularni
dokument Okvir za poticanje iskustava učenja i vrednovanja
postignuća darovite djece i učenika”, kaže prof. Cvetković
Lay, bježeći od procjena koliko darovitih se rađa u pojedinoj
generaciji.
”Radeći na okviru bili smo protiv stvaranja ”registra
darovitih” i izbacivanja postotaka jer to je jako sklizak
teren u stručnom i etičkom smislu. Metode identifikacije su vrlo
nedostatne ili zastarjele ili prerigidne za sve vrste i područja
darovitosti pa je proglašavanje nekoga darovitim bez stručno
utemeljenog procesa procjene i utvrđivanja jako riskantno”, kaže
prof. Jasna Cvetković Lay i Centar za poticanje darovitosti
djeteta ”Bistrić” kojeg je osnovala. Psihologinja koja se
više od trideset godina bavi darovitom djecom konstatira da
se na ”razini sustava nije mnogo toga promijenilo”.
”Suvremeni trend u identifikaciji darovitih je gledati profile
jakosti i slabosti i što specifičnije sposobnosti, a ne samo
globalni IQ.
Mi u Hrvatskoj nemamo stručni konsenzus niti o procesu
identifikacije, a kamoli obrazovne podrške koja bi je trebala
slijediti. Stvari su mnogo složenije nego to žele oni koji
očekuju brza i laka rješenja. Za sada nemamo niti registar
obrazovne podrške, odnosno popis formalnih i neformalnih sustava
(pojedinaca, udruženja, organizacija, škola, centara…)
koji pružaju najrazličitije vidove podrške darovitima, a za koji
smo se mi u stručnoj radnoj skupini kad se radila kurikularne
reforma zalagali”, nabraja prof. Cvetković Lay sve ono što
Hrvatska nema, a trebala bi da bi mogla pomoći darovitima da
maksimalno iskoriste svoje potencijale za vlastitu, ali i
dobrobit zajednice u kojoj žive.
Problemi u vrtiću i školi
Istraživanja su pokazala da se većina problema darovite djece
pojavljuje između vrtića i četvrtog razreda osnovne škole jer
provode vrijeme čekajući da ostali dostignu njihovu razinu
kompetencija.
U trećem razredu osnovne škole postižu manje od svojih
mogućnosti, a do tada su propustili i priliku naučiti kako se uči
i kako razviti svoje radne navike. Stoga je očekivano da će, ako
nisu na vrijeme prepoznati kao daroviti, kasnije u životu imati
više poteškoća nego njihovi prosječni vršnjaci.
Prema istraživanju Mense od 1000 djece darovito je njih dvadeset.
No, na kraju obrazovnog sustava ostaje samo njih troje, piše Glas
Slavonije.