Kulturna je baština duhovno lice naših predaka bez kojeg bismo bili anonimni, bez povijesti, bez identiteta, izgubljeni u prostoru i vremenu. (Zvonimir Bešker, 2013.)
Duga je povijest oštećivanja naše baštine. Ne mislim pritom
na poplave i požare koji su pratili naš grad od samih njegovih
početaka 1579., već na ona zadnjih stotinu i pedeset godina. Neću
spominjati sva oštećenja, već samo veća i važnija.
Sredinom 19. stoljeća počinje nasipavanje šančeva na
mjestima preko kojih se izgrađuju ceste koje iz Zvijezde idu
prema Baniji, Rakovcu i Korzu. Nakon prihvaćanja nove regulatorne
osnove 1928., neki se šančevi uređuju kao parkovi i zatrpan je
šanac na mjestu gdje Tomislavova ulica izlazi iz Zvijezde.
Prilikom izgradnje Ruskog puta koji vodi od Drvenog placa prema
Korani, nasipan je šanac. Put (danas cestu) gradili su
1916. ruski zarobljenici u I. svjetskom ratu i po tome je
put dobio ime. Ispred pošte (uglovnica Ul. I. G. Kovačića i Ul.
Matice hrvatske) zatrpan je šanac da bi se od Banijanskog mosta
ulazilo u Zvijezdu.
Od 1930-tih godina do 1940. na mjestu uklonjenih bedema
formirane su Ul. Đuke Bencetića, Ul. Abela Lukšića, Ul. I.
G. Kovačića, Ul. Matice hrvatske i Ul. Mihovila Pavleka Miškine.
Sav cestovni promet od Zagreba na more odvijao se starom cestom
od Zagreba pa preko Banije i mosta preko Kupe, pa kratkom Gajevom
ulicom i zatim naglo skreće udesno, da bi uz sadašnju Privrednu
banku dospio na Korzo. To je bilo prometno “usko grlo” i zato je
1947. zatrpan dio šanca, kako bi se proširila Ul. Ivana Gundulića
i u luku dolazila na Korzo i dalje na more.
Književnik Ante Kovačić, za vrijeme boravka u
Karlovcu napisao je satirični roman “Među žabari”. Roman je u
nastavcima izlazio od 1886. u listu “Balkan”. Karlovac je nazivao
žablja lokva, a Karlovčane žabari. Opisivao ih je kao licemjere,
poltrone i lažne rodoljube. Budući da su se neki od njih
prepoznali, žestoko su reagirali i roman je prestao izlaziti.
Kipar Stjepan Gračan načinio je kip “žaba”, koji je stajao
u Zagrebu uz nasip na lijevoj obali Save, uz neke druge kipove
koji su tu bili na otvorenom. Gračan je načinio i kip “Kumica”,
koji je postavljen u Zagrebu na Dolcu. Akademski slikar Zvonimir
Bešker, rodio se 1941. u Pisarovini, a osnovnu školu i gimnaziju
pohađao je u Karlovcu. Poslije je bio stručni savjetnik za
likovnu djelatnost u Gradskom uredu za kulturu grada
Zagreba. Pitao je Gračana bi li dozvolio da se replika žabe
postavi u Karlovcu. Kipar je pristao, a budući da je Bešker
raspolagao s nekim novcima, to je realizirao na način da grad
Zagreb poklanja gradu Karlovcu Gračanovu “žabu”, koja je 2008.
postavljena na pločniku između paviljona Katzler i Velike kavana,
sada Papas bara. Mislim da “žaba” bolje pristaje Karlovcu nego
Zagrebu. U prijašnjim vremenima nije bilo kanalizacije koja bi
oborinsku vodu odvodila iz šančeva, pa se u njoj nakupljalo razno
smeće i noću su kreketale žabe, što je Karlovčane smetalo i
ljutilo. Zato su se veselili zatrpavanju šančeva. No, današnja
kanalizacija rješava taj problem i velika je šteta što su šančevi
dijelom zatrpani. Da to nije učinjeno i da se više radilo na
obnovi i revitalizaciji Zvijezde, Zvijezda bi bila velika
turistička vrijednost.
Književnik Ivan Goran Kovačić pohađao je gimnaziju u
Karlovcu od 1923-26. Stanovao je kod osebujnog gimnazijskog
podvornika Feliksa Aubeka, u trošnoj prizemnici uz Gimnaziju, u
kojoj su stanovali gimnazijski podvornici. U pismu D.
Tadijanoviću 1934. napisao je: “Došao sam u Karlovac, ali nijedan
dan nije mi se činio tako žalostan i pust. Prolazim turskim
šančevima kojima teku smrdljivi potoci, drveća su puna vrabaca
kao lišća, a putovi blata sajamskog. Stari oderani cimeri i
zlatne oguljene ploče, kasarne, vlažne crkve i ulice što mirišu
po katranu …”
Židovsko groblje na Dubovcu, ispod Strmca, uspostavljeno
je 1816., a mrtvačnica je podignuta 1892. Do 1905. na njemu
su pokopana 277 pokojnika. Za vrijeme NDH veći broj grobova je
uništen. Nakon II. svj. rata malo je Židova u Karlovcu
preostalo, pa se zbog pomanjkanja prostora na katoličkom i
pravoslavnom groblju, sve do otvaranja groblja Jamadol 1989.,
pokapalo na Židovskom groblju. Tada je 20-ak najstarijih grobova
prekopano. Mnoge su grobove izradile najbolje zagrebačke i
karlovačke klesarske radionice, što je svjedočilo o bogatstvu
židovskih obitelji. Groblje je dio karlovačke baštine; nažalost
njegovi stari grobovi većim su dijelom uništeni.
Neki misle da bi maketu Zvijezde, koja se nalazi na
travnjaku ispred spomenika Vjekoslava Karasa, Koste Angeli
Radovanija, trebalo smjestiti na mjesto “žabe” Stjepana Gračana,
jer tu bi je vidjelo više ljudi. Bez obzira gdje maketa bila, na
njoj bi trebalo označiti mjesto gdje se ona nalazi. Kip “žabu”
trebalo bi premjestiti ispred Hotela Srakovčić Korana, gdje se
već nalaze “ljubavnici” Ante Despota i “prvi koraci” Frana
Kršinića. Mislim da bi nakon oporavka gospodarstva od pandemije
virusa korone, trebalo postupno otkupljivati skulpture poznatih
kipara i stvoriti izložbu kipova, što bi uljepšalo grad cijele
godine i postalo turistička atrakcija. Bilo bi to po uzoru na
Koranski park skulptura, koji je osmislio i dijelom proveo
Radovan Radovinović. Za tu izložbu moderne i suvremene skulpture
koja je trajala od 1967. do 1968. posuđivala su se skulpture
poznatih kipara, Frana Kršinića, Vanje Radauša, Koste Angeli
Radovanija, članova grupe “Bijafra” , skulpture Zagrebačkog
velesajma i drugih. Svake godine bili su izloženi radovi drugog
jednog od kipara. Izložba je trajala tijekom ljetnih
mjeseci, lipnja, srpnja i kolovoza, nakon čega bi se skulpture
vratile vlasnicima. Otkupljene su skulpture Frana Kršinića, “prvi
koraci” , “ljubavnici” Ante Despota i “Dunja iz Montreala” Koste
Angeli Radovanija (posije ukradena). Radovinović je planirao do
četiristote godišnjice početka gradnje Karlovca, 1579., otkupiti
dvanaest skulptura, ali zbog nekih okolnosti to se nije
ostvarilo.
Prof. Boris Morsan objavio je u časopisu Svjetlo,
broj 3-4, 2018. članak “Renesansa, barok i tihi talibanizam u
Karlovcu”. U spomenutom je članku prof. Morsan napisao: “U
Zvijezdu su ugrađene kuće koje oštećuju vodeći motiv njene
arhitekture. Među blokove kuća s krovovima ugrađene su kutije s
ravnim krovovima”. Primjer prodiranja kuća s ravnim krovom u
Zvijezdu, šesterokatnica je u Ul. Martina Gambona blizu lokala
“Gradska straža” u Radićevoj ulici. Kuće s ravnim krovom ne
spadaju u Zvijezdu, pogotovo šesterokatnice. Investitor je dobio
lokacijsku i građevinsku dozvolu za izgradnju četverokatnice, a
sagradio je šesterokatnicu i nikom ništa. Osim toga, onaj tko mu
je dao navedene dozvole, ne zna ili se napravio da ne zna da
takvim kućama nije mjesto u Zvijezdi. A da je Zvijezda velika
vrijednost našega grada, to njega ne zanima i ne želi se s tim
opterećivati. Talibani su u Afganistanu topovima srušili kipove
Bude, a ovo što se godinama s karlovačkom baštinom događa, prof.
Morsan naziva tihom talibanizacijom.
Kad se gradio golemi kolektor u šancu, od Ruskog puta pa
do stare vojarne u šancu preko puta Vatrogasnog doma, nadležni iz
Magistrata obećali su povjesničarki Đurđici Cvitanović da će
cijev ugraditi u kosinu bedema, ali su ga stavili na sredinu
šanca. Vjerojatno su mislili: “Neka gospođa Cvitanović samo priča
o nekakvoj baštini, no mi ćemo biti praktični i postavit ćemo ga
tamo gdje je to jednostavnije, brže i jeftinije”.
U Šebetićevoj ulici sagrađena je židovska sinagoga, koja
je otvorena 1871. Izgradnju su financirali članovi Židovske
općine, novčano je pomoglo Gradsko poglavarstvo i vlastitim
prilogom car Franjo Josip I. Bila je jedna od najljepših
sinagoga u Kraljevini Jugoslaviji. Sve sinagoge u svijetu
pročeljem su okrenute prema istoku. Za vrijeme NDH zgrada je
postala “Radnički dom” i sjedište Župskog povjerenstva H.R.S-a.
Nakon rata Savez židovskih općina Jugoslavije prodaje 1946.
sinagogu Gradu. Ono što nisu srušili niti ustaše, učinili su
gradski pametnjakovići. Srušili su sinagogu i susjednu kuću Petra
Sliepčevića, veletrgovca, političara i dobrotvora. Bila je to
uglovnica Šebetićeve ulice i Mažuranićeve obale. Kad je Nikola
Tesla boravio 1892. u Karlovcu, odsjeo je u kući Petra
Slijepčevića. Na mjestu srušene sinagoge i kuće Petra
Slijepčevića počela je gradnja ružnog nebodera koja je završena
1970. Neboder kvari vizuru grada, a bio je okružen zgradama koje
su već tada bile starije od sto godina. To je “pravo” mjesto za
neboder. Odabrali su ga naši “genijalci”. Sretan je grad koji ih
je imao.
Šanac od Velike kavane, sada Papas bara do Fiskulturnog
doma, sada Sokolskog doma, 1954. je do pola zatrpan i u njemu je
uređen park. Bijeli pijesak i zemlja dovažani su sa Strmca
uskotračnom željeznicom s malim vagonetima. Pruga je išla
Primorskom ulicom i Ulicom Nade Dimić, sada Mačekovom ulicom do
šanca. Za hladnih i kišnih mjeseci te su ulice bile pune blata,
ljeti blata i prašine. Možda je to učinjeno zbog namjere da se na
Banskom bastionu, onom preko puta kina Edison postavi spomenik,
koji je postavljen iduće, 1955. godine.
Bio je to spomenik antifašističkoj borbi i žrtvama fašizma
okruga Karlovac, kipara Vanje Radauša. Prema Radovanu
Radovinoviću stručnjaci su upozoravali da je spomenik bio školski
primjer “prostornog nesporazuma” te da je još 1964. u
Zborniku Gradskog muzeja, kustos prof. Antun Strzalkowsky pisao
da se lokacija spomenika može smatrati “privremenim
rješenjem”.
Radovinović je 2008. napisao: “Promemorija o potrebi
izrade Akcijskog plana za rješenje prostora na “Banskom bastionu”
(“Radaušev spomenik”). On kaže da spomenik srušen od nepoznatih
počinitelja “već nedopustivo dugo grubo narušava izgled jednog od
najljepših dijelova našega grada, da prolaznicima bode oči i
odašilje poruku da grad nema sposobnosti taj problem riješiti.
Stoga je pitanje dostojanstva gradskih dužnosnika da su ovaj
problem u stanju riješiti”.
U novije vrijeme Dragutin Kiš, dugogodišnji voditelj
“Centra za pejsaž” Urbanističkog instituta Hrvatske,
međunarodno priznati stručnjak, u knjizi “Hrvatski perivoji i
vrtovi” ( izdavač Prometej i Algoritam, Zagreb, 1998.) izričito
navodi promašaj oko izgradnje i da je “nepodesni zid uz spomenik
narušio neke primarne prostorne vrijednosti, o čemu prilikom
obnove treba voditi računa”. Nažalost, Radaušev spomenik od
bronce 1991. je srušen, izrezan u komade koji su nestali
(vjerojatno su prodani u neko poduzeće koje otkupljuje takav
materijal i rastopi ga za izradu nekih stvari). Da stvar bude
gora, gipsani odljev četiri skulpture spomenika, što se radi
prilikom izrade spomenika je uništen, tako da izrada replike
spomenika nije moguća. Jedino što je ostalo kip je “žene s
lovorovim vijencem” iza zida, koji je sada na sigurnom.
Kada je 7. prosinca 2012. u Gradskoj knjižnici “I. G.
Kovačić”, akademik Boris Magaš, rođeni Karlovčanin, jedan od
najboljih hrvatskih arhitekata druge polovice 20. stoljeća, autor
vrijednih projekata, spomenimo sam stadion Hajduka na Poljudu,
tzv. Poljudsku ljepoticu, predstavljajući svoju knjigu
“Arhitektura – pristup arhitektonskom djelu”, kazao da je najveći
problem Karlovca nedostatak valjanog “koncepta razvoja grada”,
preduvjeta za kvalitetan razvoj svakog grada, pogotovo grada s
velikim i raznolikim mogućnostima kakve ima naš grad. Šećući
našim gradom, akademik Magaš i prof. Boris Morsan razgovarali su
o karlovačkom urbanizmu i akademik Magaš je kazao da bi bilo
dobro kad bi se u Novom centru formirao trg na suprotnoj strani
od Trga bana Jelačića, te da bi novi trg bio na zamišljenoj
liniji koja ide Ulicom kralja Tomislava, pa Frankopanskom ulicom,
zatim mimo južne strane stare vojarne u Šancu, preko Gaze, siječe
jugoistočnu četvrtinu bivšeg Prognaničkog naselja i završava na
nasipu. Sa jugozapadne strane linija bi završavala u Kozjači.
Spomenutu liniju prof. Morsan nazvao je “Magaševom linijom”.
Dio Prognaničkog naselja unutar “Magaševe” linije, bilo bi
idealno mjesto za Veleučilišni grad, tzv. kampus. Veliki prostor,
s tri strane okružen prirodom, bez velikog prometa i buke, a opet
blizu Zvijezde. Prostor dovoljan za sve potrebe Veleučilišta, dom
za boravak i spavanje, namjenski sagrađene predavaonice,
učionice, laboratoriji, knjižnice, prostorija za razonodu i
zabavu, sportska dvorana, sportski tereni na otvorenom i veliko
nadzemno parkiralište.
Kad je prof. Boris Morsan, saznao da čelnici Studentskog
centra planiraju staru vojarnu u šancu, sagrađenu 1896.,
preurediti za studentski dom, upozorio ih je da to nije dobro i
da bi bilo bolje sagraditi studentski dom na Gazi, u području
bivšeg prognaničkog naselja, ali oni to nisu prihvatili. Šteta!
Tako su učinili medvjeđu uslugu Veleučilištu i njegovim
studentima. Dom u šancu riješio je samo dio problema
Veleučilišta, ali ne sve probleme. Izgradnja Veleučilišnog grada
na Gazi bila bi završena 7-8 godina kasnije od studentskog doma u
šancu, ali riješila bi za mnogo godina probleme Veleučilišta. Dio
studenata i sada žive kao podstanari u Zvijezdi i izvan Zvijezde.
Ne bi bilo loše kad bi se neke zgrade u Zvijezdi preuredile za
studentske domove, primjerice bivša vojna bolnica, potom
rodilište, ali ne stara vojarne u šancu. Ta je vojarna uljez u
šancu i onemogućuje obnovu šanca, pa ju je trebalo srušiti i
ukloniti.
Veliki protivnik pretvaranja vojarne u studentski dom bio
je prof. Morsan, ali i profesori Veleučilišta, Mirko Butković i
Josip Žunić, ing. Zvonimir Gerber, predsjednik Udruge za zaštitu
i razvoj kulturne i prirodne baštine Karlovca, ZIK, u ime Udruge,
kao i arhitektica Tatjana Basar, predsjednica Društva arhitekata,
građevinara i geodeta Karlovca, DAGGK-a.
U Generalnom urbanističkom planu Karlovca (GUP-u),
donesenom 2007., str. 156. stoji: “Tehničku školu iz šanca treba
u potpunosti ukloniti, kao i vojarnu u sjevernom dijelu šanca (uz
realizaciju projekta rekonstrukcije bastiona i kurtina
šanca u tom dijelu)”.
U Izmjenama i dopunama GUP-a od 2011. , Članak 116.,
Povijesne graditeljske cjeline (4) , stoji : “U istočnom dijelu
šanca potrebno je ukloniti sve neintegrirane vojne građevine, a u
okviru izvedbe projekta rekonstrukcije osigurati prostore za
potrebe Veleučilišta, odnosno podzemne garaže i parkirališta, ali
tek nakon realizacije urbanističko-arhitektonskog natječaja. Tek
nakon realizacije projekta rekonstrukcije bastiona, kurtina,
čančeva i glacisa koji će osigurati prostore za funkcioniranje
svih sadržaja Veleučilišta moguće je razmišljati o uklanjanju
vojarne Bana Jelačića u šancu, a do tad je omogućena njena
sanacija i rekonstrukcija te stavljanje u funkciju za potreba
Veleučilišta, odnosno Studentskog doma”.
Izgradnjom manjih ili većih “studentskih domova” u Zvijezdi
bilo bi u njoj više ljudi, povećala bi se živost. No,
pretpostavka revitalizacije Zvijezde temeljita je, kvalitetna
obnova ukupne infrastrukture i obnova bedema i šančeva. Tek tada
će se ljudi pojačano naseljavati u Zvijezdi i otvarat će se
trgovine, restorani, kafići, spavaonice i drugi sadržaji. Kada će
to biti? Za to su potrebni veliki novci i kada će to biti, nitko
ne zna. Vjerojatno ne tako skoro, ali to ne znači da na tome ne
treba raditi. Tada će se moći sagraditi Studentski grad (Kampus)
na Gazi i prodati “studentski domovi” u Zvijezdi.
Prof. Morsan godinama naglašava da treba načiniti
koncept ili koncepciju prostornog razvoja grada, koja bi grubo
riješila gdje će biti zona stambene industrije, gdje industrija,
gdje poduzetničke zone, što s zelenom zonom uz Koranu i Kupu,
tzv. Kulturni krajolik, što sa Zvijezdom, bedemima i šančevima. U
pomanjkanju koncepcije radilo se stihijski; gdje je slobodan
prostor u kojem su riješeni vlasnički odnosi, tu ćemo graditi. Na
takav način sagrađena je Karlovačka industrija mlijeka (KIM) u
Mekušanskom polju, što je izvan pameti. Sagraditi tvornicu u
Kulturnom krajoliku, za koju treba izgraditi infrastrukturu, to
su učinili karlovački “genijalci”. Poduzetnička zona na mjestu
bivših vojarni u Mekušanskom polju znači pretvarati dio Kulturnog
krajolika u proizvodne pogone. Što je tu je, ali treba paziti da
se još koji dio Kulturnog krajolika ne pretvoriti u nešto slično.
Mi u Udruzi ZIK znamo da će se u poduzetničkoj zoni zaposliti
određeni broj ljudi, ali dugoročno gledano bilo bi bolje da se
takve stvari ne čine.
U spomenutom članku prof. Morsana u Svjetlu, izdvajam dvije
rečenice: “Nedavno se dogodio jedinstven fenomen – Zvijezda je
rješenjem, koje je zapravo projektirano na sudu, dobila novu
ulicu s 5 garaža i nekoliko novokomponiranih fasada. Sada
Karlovac ima makadam gdje je urbanističkim planom predviđeno
zelenilo”. Čitatelj će u daljnjem tekstu razabrati da je riječ o
cesti koja je teško oštetila vrt obitelji Dupin i zbog koje je
uklonjena lijepa ograda i pergola. Prof. Morsan, član Udruge za
zaštitu i razvoj kulturne i prirodne baštine Karlovca (ZIK), što
znači Zvijezda i kulturni krajolik, upoznao je Ljubu Batala,
Ivana Pecoju i mene, također članove Udruge, s oštećenjem kuće
Dupinovih. Smatrali smo da je članovima Udruge dužnost brinuti se
za baštinu grada i da u ovom slučaju trebamo nešto poduzeti.
Budući da sam poznavao gospođu Dupin, jer sam kod nje uramljivao
neke obiteljske slike, dogovorili smo se da u naše ime s njom
razgovaram. Kad sam pisao dopise ili tekstove za medije, bio sam
prvi autor, potom Boris Morsan, Ljubo Batalo i Ivan Pecoja. U to
sam uključio Čedomira Tatalovića, upravnog pravnika, člana naše
Udruge i Gradskog vijeća, koji mi je zbog svog zvanja i iskustva
dosta pomogao u stručnim stvarima. Više puta smo obojica
razgovarali s gospođom Dupin, koja mi je dala svu dokumentaciju
koja se odnosi na postupke koji su joj učinili veliku nepravdu i
štetu. Dokumente sam fotokopirao i vratio originale. Žena je to
dobrog zdravlja, inteligentna, odlučna i hrabra. Kazala nam je da
smo jedini ljudi koji joj žele pomoći i da nam je zbog toga
zahvalna. No, žao joj je da se zbog toga trudimo i gubimo
vrijeme, jer na temelju svog gorkog iskustva zna da nećemo ništa
postići. Nakon molbe tadašnjem gradonačelniku, Damiru Jeliću koji
joj nije ništa pomogao, ona nikad više nikoga neće ništa moliti.
Sretna je da joj nisu ovršili kući i da su nakon svega što su
preživjele, njezina kćeri i ona ostale normalne.
Među zadnja, bojim se ne i posljednja, spada oštećivanje
kuće Dupin. Ta kuća u Križanićevoj 12, uglovnica je Križanićeve i
Ulice kralja Tomislava. Omanju kuću staru tristo godina
generacije obitelji Dupin, čuvale se, obnavljale i uređivale s
puno ljubavi i ukusa, tako da je bila prava kućica iz bajke. U
cvjetnjaku oko kuće bile su ruže, magnolija, bijeli bor i drugo
ukrasno bilje, na lijepoj ogradi cvijeće. Bila je ukras grada i
pred njom su se mnogi turisti fotografirali. Ugledna
povjesničarka umjetnosti, pokojna Đurđica Cvitanović kazala je :
“Reprezentativni primjerci pučkog baroka nalaze se na zapadnoj
strani ulice. Prije svih kuća Dupin. Primjer je zgrade obnovljene
prema svim pravilima konzervatorske struke”.
Narodni odbor općine Karlovac, Odjel za stambene i
komunalne poslove, izdao je 1963. rješenje: “Daje se na
privremeno besplatno korištenje zemljište u društvenom vlasništvu
nalazeće se u k.o. Karlovac, u svrhu gradnje garaža, s time da u
slučaju potrebe ovog zemljišta za izgradnju stambenih i drugih
objekata, prema eventualno naknadno donijetoj urbanističkoj
razradi, pravo korištenja zemljišta prestaje. Pristup u garaže da
se izvede na Križanićevu ulicu sa tvrdim materijalom”. Slijedom
tog rješenja petero Karlovčana sagradilo je tu garaže.
U konzervatorskoj studiji iz 1979. prostor unutar
bloka predviđen je kao zelena površina s dječjim igralištem,
vrtnim klupama, žardinjerama i slično. Prema tome, pravo
korištenja zemljišta za garaže 1979. prestaje. Pod blokom se
podrazumijeva dvorište Dupinove i susjedne kuće kao i zemljište
na kojem su garaže. Nakon što su na početku Križanićeve ulice
sagrađene dvije kuće, iz garaža se autima nije moglo izlaziti na
tu ulicu, pa je trebalo pronaći drugi izlaz. Preostao je izlaz na
Ulicu kralja Tomislava, ali preko područja koje je spomenutom
Konzervatorskom studijom iz 1979. određeno da treba hortikulturno
urediti. I u Urbanističkom planu uređenja Zvijezde, usvojenom
2017. stoji isto: hortikulturno uređenje tog prostora, a
garaže treba ukloniti kad dotraju. Nakon toga tri vlasnika garaža
svoje su garaže obnovili i tako mogu u nedogled.
Prije neke tri godine kazao sam pročelnici Upravnog odjela
za gradnju, planiranje i zaštitu okoliša da bi taj detalj trebalo
izmijeniti, pa da glasi da garaže treba ukloniti u roku od 6 ili
12 mjeseci. Kazala mi je da je projekt uređenja tog bloka izrađen
i da trebaju raspisati natječaj za izvođača radova. Kad sam se
prošle godine interesirao, rečeno mi je da su sredstva
namijenjena uređenju spomenutog bloka prenamijenjena u drugu
svrhu.
Ured za prostorno uređenje, Stambeno komunalne poslove,
graditeljstvo i zaštitu okoliša Karlovačke županije, izdaje
Vladimiru Dupinu 12. siječnja 1995. Lokacijsku dozvolu za postavu
zaštitne ograde i pergole uz stambeno poslovni objekt uz rub
pločnika u Ulici kralja Tomislava u Karlovcu, na kč.br. 1281/ I i
1281/II k.o. Karlovac II. Isti Ured izdaje 14. ožujka 1995.
Građevnu dozvolu za postavu navedene zaštitne ograde i pergole.
Potpis: Predstojnik Boris Naglić, dipl. ing. građ., pročelnik
Radovan Horvatin. dipl. ing. arh. Ing. Horvatin je rekao
Čedomiru Tataloviću da je to velika greška, ali da on dnevno više
raznih spisa potpisuje, ima puno posla, ne stigne sve što potpiše
pročitati, ima povjerenje u svoje suradnike, pa je potpisao, ali
da je to pročitao, ne bi potpisao. Jasno je da ing. Naglić i Ing.
Horvatin nisu pritom imali nikakve skrivene namjere.
Dobro je poznato da se ne može gradit na tuđem zemljištu, u
ovom slučaju na gradskom. Vladimir Dupin nije znao da bi mogao
graditi kad bi mu nadležna osoba u gradskom poglavarstvu
dopustila da postavi ogradu i pergolu bez ikakve naknade ili kad
bi mu dopustila da gradi uz određenu naknadu i kad bi takav
ugovor ovjerili kod javnog bilježnika. Za tu mogućnost Vladimir
Dupin nije znao, a njegov odvjetnik nije mu to rekao, pa to nije
učinjeno. Osim toga, Konzervatorski odjel u Karlovcu, odgovorio
je 11. siječnja 2016. Milki Dupin i u tom odgovoru između
ostalog se kaže: “Svi radovi na rekonstrukciji i obnovi
stambeno-poslovne građevine i hortikulturnom uređenju parcele
izvedeni su prema uvjetima i suglasnost ovog Odjela”.
Čelništvo grada kojemu je na srcu interes njegova grada, bit će
sretno da postoje ljudi koji tako uređuju svoju kuću da je ona
vrijedna baština i ukras grada, dat će im u tome svoju potporu,
dok će čelnik i čelnici u tadašnjem Karlovcu uništavati baštinu.
Ima li još negdje toga?
Budući da su Vladimir Dupin i poslije njegova udovica i
nasljednica Milka smatrali da mogu postaviti ogradu i pergolu,
jer imaju lokacijsku i građevinsku dozvolu, oni su to učinili.
Tako je greška službenika Ureda za prostorno uređenje, stvorila
Milki Dupin velike problema. Prema zakonu, ako državni službenik
svojim postupkom prouzroči građaninu neku štetu, on mu je dužan
štetu nadoknaditi. Za to Milka Dupin nije znala, a njezin
odvjetnik nije joj to rekao. Ona traži da joj se na temelju
dosjelosti prizna vlasništvo nad parcelom u kojoj je vrt, ograda
i pergola. U katastru je zapisano da su Dupini u posjedu parcele
od 1903. Posjednik u katastru dobiva posjednički list, a vlasnik
u gruntovnici vlasnički list. Prema zakonu Kraljevine Jugoslavije
i Socijalističke Jugoslavije, ako je netko u neprekinutom posjedu
četrdeset ili više godina, on postaje vlasnik i u gruntovnici
dobiva vlasnički list. Budući da su Dupini u posjedu parcele od
1903. do 1941., dakle trideset i osam godina, oni na temelju
dosjelosti ne mogu biti vlasnici i ne mogu u gruntovnici dobiti
vlasnički list. Ipak, oni se prema savjetu svog odvjetnika žale
Županijskom sudu u Karlovcu i Ustavnom sudu. Njihova žalba,
razumljivo, bude odbijena, a Dupini plaćaju sudske troškove. Oni
doznaju da je njihov odvjetnik istovremeno odvjetnik Grada s
kojim se Dupini sude i oni s njim prekidaju svaki daljnji
odnos.
U Karlovcu, a tako vjerojatno i u cijeloj Hrvatskoj,
prenosila se relevantna dokumentacija iz katastra u gruntovnicu.
Taj postupak naziva se reambulacija. To je veliki posao i nije se
mogao obaviti brzo. Milka Dupin došla je na red u rujnu 2008. Ona
je time postala vlasnikom 125 m2. Od toga je na kuću otpalo 91 m2
i na dvorište 34 m2. Tih 34 m2 bio je pojas širok neki metar oko
tri strane kuće i pola gasice do susjedne kuće. Gradu je
pripalo dvorište od 75 m2, uključujući teren na kojem su
izgrađene ograda i pergola.
Vlasnik jedne od garaža imao je veze na Općinskom sudu u
Karlovcu, u HDZ-u i u Gradskom poglavarstvu. Grad Karlovac,
odnosno njegov predstavnik, a to je gradonačelnik, dužan je
brinuti se za boljitak grada i građana. Sad se događa nešto
nevjerojatno. Dužnosnik Gradskog poglavarstva, ne znam je li to
bio gradonačelnik ili neki njegov suradnik, kao vlasnik zemljišta
na kojem je ograda i pergola, traži od Milke Dupin da ih ukloni.
Zbog naprijed navedenih razloga ona to nije učinila, pa je
vlasnik zemljišta tuži Općinskom sudu u Karlovcu, a sud je
angažirao privatnu tvrtku koja je 6. studenog 2008. to
učinila, a sudske troškove i troškove uklanjanja platila je Milka
Dupin. Općinski sud u Karlovcu određuje da se 12. siječnja 2016.
uklone još neke stvari, koje Milka Dupin nije uklonila,
primjerice ljuljačku, drva za ogrjev i razno raslinje. Iz istog
razloga ona to nije učinila. Učinio je to privatnik i ona je opet
platila sudske troškove i troškove uklanjanje spomenutih
predmeta.
Nakon uklanjanja ograde i pergole Milka Dupin piše
tadašnjem gradonačelniku, Damiru Jeliću. Žali se da joj je
učinjena nepravda i moli ga da intervenira.
On joj odgovara 02. prosinca 2008. i između ostalog kaže:
“Nedvojbeno je da postoji presuda Županijskog suda Gž-1412/02
kojom ste Vi kao tužitelj odbijeni sa tužbom i tužbenim
zahtjevom radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću, te
presuda Županijskog suda u Karlovcu Gž-293/08 kojom je odbijena
Vaša žalba kao neosnovana te je potvrđena presuda Općinskog suda
u Karlovcu pod brojem P-301/05, a kojom Vam je naloženo ukloniti
ogradu drvenu konstrukciju – sjenicu, ukrasnu fontanu i
vodoskok te česticu predati na raspolaganje tužitelju gradu
Karlovcu slobodnu od stvari i prepreka. Grad Karlovac u zaštiti
prava svojih građana nije ni mogao ni smio drugačije postupiti
nego ishoditi prijedlog za ovrhu i od nadležnog suda
zahtijevati uredovanje u smislu provedbe navedenih presuda.
Nadležne službe u Gradskoj upravi grada Karlovca u obvezi su
štititi prava i interese građana grada Karlovca, a u konkretnom
slučaju prava vlasnika nekretnina koje si isti kupili od
grada Karlovca te im je grad dužan osigurati pristupni put do
njihove nekretnine i glavne prometnice, a u ovom slučaju
pristupni put je upravo kroz spornu parcelu za koju je nedvojbeno
utvrđeno da pripada gradu Karlovcu. Kao gradonačelniku dužnost mi
je štititi prava svih građana ovog grada, a to između ostalog
znači i poštivati i provoditi sudske odluke kao što je u
ovom slučaju”.
S poštovanjem,
GRADONAČELNIK
Damir Jelić, prof.
Ovo kao da je pisao netko tko je sve pobrkao. Na početku
opisivanja “slučaja Dupin”, kazao sam da je petero Karlovčana
dobilo od Grada dozvolu da na gradskom zemljištu pod određenim
uvjetima izgradi garaže. Pojavom konzervatorske studije 1969.,
pravo korištenja gradskog zemljišta za garaže prestaje. Unatoč
tome garaže su i dalje na istom mjestu. Pogotovo to pravo
prestaje kad je 2017. usvojen Urbanistički plan uređenja
Zvijezde, u kojem bi trebalo, kako sam rekao, zadati vlasnicima
garaža rok do kada trebaju garaže ukloniti.
Prema zakonu koji vrijedi u Hrvatskoj, pravomoćna sudska
presuda je iznad svih urbanističkih i konzervatorskih planova i
zato je moguće da se od garaža preko područja koje je trebalo
biti hortikulturno uređeno i preko ograde i pergole izgradi
makadamska cesta koja nema ni lokacijsku ni građevinsku dozvolu i
gdje nije riješena odvodnja oborinskih voda.
Iz pisma Damira Jelića proizlazi nešto nevjerojatno. On se
zalaže za “prava” vlasnika garaža, kojima treba osigurati izlaz
na glavnu prometnicu i to preko parcele na kojoj je Dupinova
ograda, pergola i vrt. Treba im osigurati izlaz, iako po zakonu
garaže više ne bi smjele tu biti. Njemu nije važno što će se time
uništiti vrijedan dio baštine, ukras grada. Je li on autor pisma
ili je to pisao neki službenik Gradskog poglavarstva i njemu dao
na potpis? Onaj dio gdje se kronološki navode sudski procesi i
odredbe suda on vjerojatno nije pisao, jer bi tako nepotrebno
gubio vrijeme. Ali desetak zadnjih redaka možda je. Čak da i
nije, trebao je prije potpisivanja pogledati barem nekoliko
zadnjih redaka. Ako se i nakon toga složio sa sadržajem pisma,
tada to znači da odobrava nezakonitosti i uništavanja baštine.
Ukoliko on nije znao sadržaj pisma, onda se može kazati da je
službenik Gradskog poglavarstva namjerno pogodovao jednom ili
njih više vlasnika garaža, bez obzira što će se tima uništiti dio
vrijedne baštine grada. U svakom slučaju, nad glavom bivšeg
gradonačelnika Damira Jelića nadvila se teška optužba i na njemu
je da objasni svoju ulogu u “slučaju Dupin”.
Sadašnji gradonačelnik, Damir Mandić, trebao bi od
dužnosnika nadležnog Upravnog odjela zatražiti da što prije
izmijene detalj iz Urbanističkog plana uređenja Zvijezde u kojem
se govori o spornim garažama, u smislu kako sam naveo.
Ministarstvo pravosuđa trebalo bi razmotriti postupak suca
Općinskog suda u Karlovcu, koji je presudio da Milka Dupin ukloni
ogradu i pergolu, uništavajući tako vrijednu baštinu. Pošten
građanin i pošten sudac nikad tako nešto neće učiniti. Ako je
sucu predsjednik suda to naložio, on to neće htjeti učiniti i
kazat će predsjedniku da za taj proces odabere nekog drugog. No,
ovaj sudac nije bio pošten. Što više, bio je povezan s dosta
utjecajnim vlasnikom garaže.
Prije dvije godine autor ovih redaka uputio je
gradonačelniku Damiru Mandiću opširno pismo u kojem sam ga
upoznao s tijekom postupaka koji su doveli do uništenja vrijedne
gradske baštine i nanijeli veliku štetu obitelji Dupin. Potom sam
mu uputio pismo u kojem ga molim da učini nešto čime bi se barem
djelomično obeštetila Milka Dupin, jer ona je u svemu tome imala
velike troškove. Primjerice, ogradu i pergolu uredio je jedan
privatnik prema nacrtu koji su vidjeli u nekom austrijskom
časopisu, što je stajalo deset tisuća njemačkih maraka.
Gradonačelnik mi odgovara 15. veljače 2019. i objašnjava da ne
može ništa učiniti protiv pravomoćne sudske odluke i završava
pismo ovako: “Ostali zahtjevi kao dodjela javnog priznanja Grada
Karlovca može se realizirati na način da na raspisani natječaj za
dodjelu javnih priznanja dostavite Vaš prijedlog sa odgovarajućom
dokumentacijom i obrazloženjem, a nadležno Povjerenstvo će
predložiti Gradskom vijeću na donošenje”, što ćemo svakako
učiniti. Meni svejedno nije bilo jasno da gradonačelnik ne može
baš ništa tu učiniti. No, poslije mi je Čedomir Tatalović
objasnio da je doista tako kako je gradonačelnik rekao. Na
sjednici Gradskog vijeća u lipnju ove godine Tatalović je opet
pokrenuo pitanje slučaja Dupin, a Gradonačelnik je kazao da su
njegove simpatije i simpatije njegovih stranačkih kolega u Vijeću
na strani gospođe Dupin, ali protiv pravomoćne sudske odluke me
može i ne smije i pohvalio je Tatalovića za njegovu požrtvovnost
i trud u borbi protiv nepravde i štete koja je stjecajem
okolnosti učinjena gospođi Dupin.
Sada ću napustiti mučnu temu o uništavaju baštine i reći ću
nešto o muralima. Latinski murus je zid, a muralis zidni. Radi se
o slici s vanjske strane zida, obično većoj, na stambenim i
drugim kućama i zdanjima. Prošle godine Radovan Radovinović, član
Udruge ZIK, predložio nam je da krenemo u postavljanje murala u
gradu. Dostavio nam je popis osoba koje bi mogle biti na muralima
i povezao nas je s Leonardom Lesićem, sjajnim mlađim
Dugorešaninom, bez sumnje najboljim slikarom murala u Hrvatskoj,
koji je slikao murale i u inozemstvu, primjerice u Londonu.
Godinama je radio u Karlovcu kao dizajner u jednoj privatnoj
tvrtki, a sada je slobodni umjetnik. Zbog renomea mogao bi
više računati svoj rad, ali on slika s ljubavi i najvažnije mu je
da iza sebe ostavi nešto vrijedno, pogotovo kad slika u Dugoj
Resi i u Karlovcu.
Marin Bakić, predstavnik Udruge Polka, angažirao je
Leonarda Lesića, koji je 2014. naslikao portret Miroslava Krleže
, dimenzija 12 x 10 m, na zgradi u Ul. M. Krleže 19. Slika je
oduševila Karlovčane, ali nakon nekog vremena zbog energetske
obnove prekrivena je stiroporom. Upornošću Marina Bakića i uz
pomoć gradonačelnika Damira Mandića, Leonard Lesić ponovno je na
istom mjestu naslikao Miroslava Krležu. Probleme financijske
naravi riješio je Grad, koji je dao veći dio novca i ostatak još
dva sponzora. Ne radi se o plaćanju slikaru, jer njegova cijena
je više nego umjerena. Marin Bakić planira postaviti “vučka”,
maskotu Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, 1984., na zid kuće
u Sarajevskoj 1, u kojoj stanujem. Stanari su dali svoj pristanak
i još treba skupiti novce za izradu murala. Njima je drago da će
maskota biti na njihovoj kući i nitko ne pomišlja da bi za to
tražili novce.
Dr. Josip Žunić, predsjednik gradske četvrti Novi
centar, angažirao je 2007. Dalibora Jurasa, zdravstvenog
tehničara iz bolničke šok-sobe, koji je na zapadnom bočnom zidu
kuće u Meštrovićevoj 1 (zvanoj “Holivud”), izradio mural “San
djevojčice Z”(Vilin san) – veoma lijepi mural za djecu i dječju
maštu. Isti slikar izradio je 2013. na zidu zgrade u Naselju
Marka Marulića 8, strip mural “Rocknrolla” s Višnjom u glavnoj
ulozi.
Potom je dr. Žunić, ujedno član Udruge za razvoj i zaštitu
kulturne i prirodne baštine Karlovca, ZIK, u razgovoru s
predstavnicima stanara dviju kuća u Ul. Ivana Meštrovića postigao
pristanak da se na jednoj kući postavi mural s likom Dragojle
Jarnević i na drugoj mural s likom Slavka Mihalića.
Predstavnici stanara tih zgrada i stanari nisu tražili nikakvu
novčanu naknadu za postavljanje murala. Znali su da se time
poboljšava slika grada i to im pričinjava zadovoljstvo. Ove su
murale zajednički radili Leonard Lesić i Dalibor Juras. Dr. Žunić
je prišao postavljanju murala pod geslom: “Karlovac – grad koji
muralima govori o svojoj prošlosti. Murali predstavljaju moderan
oblik urbane kulture i pridaju zgradama i gradu umjetničku
vrijednost, kulturno i socijalno značenje, postaju zanimljiviji
turistima i dio kulturnog turizma” kazao je dr. Žunić. Za
natječaj kojim se mogu dobiti sredstva za projekte poput
postavljanja murala, napisao je obrazloženje i gradska četvrt
Novi centar dobila je novce koji su utrošeni za slikanje murala
na Centralnoj garaži u Novom centru, na kojima se naslikani
karlovački istraživaći dalekih krajeva. Leonard Lesić i Dalibor
Juras podijelili su posao. Juras izrađuje murale s likovima Mirka
i Stjepana Seljana, a Lesić murale s likovima Jakova Šašela i
Dragutina Lermana. Posao je pri kraju i kad se moj članak objavi,
vjerojatno će biti već završen.
U Žunićevu je planu i u planu članova Vijeća gradske
četvrti Novi centar postavljanje murala Vjekoslava Karasa (1821 –
1858) na neboder u Ul. Ljudevita Šestića, nasuprot Galerije koja
nosi ime ovog najboljeg, tragično preminulog karlovačkog slikara.
Dragojla Jarnević (1812 – 1875), kao djevojčica Karolina,
književnica i učiteljica. Kao odgojiteljica radila je na
plemićkim dvorovima u Trstu, Veneciji i Grazu, u kojem je
upoznala I. Trnskog, na čiji je nagovor prestala pisati njemačkim
jezikom i postala vatrena Ilirka, koja je od tada pisala samo
hrvatskim jezikom. Vjerojatno je s tim u skladu promijenila ime u
Dragojla, jer latinski “carus” (čit. karus) je drag, a “cara”
(čit. kara) je draga. Objavljivala je u “Danici” domoljubne i
ljubavne pjesme. Bavila se pedagoškim radom i u okviru zalaganja
za bolje obrazovanje djevojčica i žena, pisala je o njihovu
odgoju. Njezino najpoznatije literarno djelo je “Dnevnik” koji je
vodila punih četrdeset godina i koji je u integralnom obliku
objavljen tek 2000. u izdanju Matice hrvatske Karlovac. U njemu
je pokušala oblikovati svoj osobni, ženski identitet unatoč
ograničenjima koja su joj nametale tadašnje norme i stav prema
ženama, te ilirski zahtjevi za domoljubnom i poučnom
književnošću. Bilo bi dobro kad bi Grad otkupio kuću u
istoimenoj ulici u kojoj se rodila, uredio je i spasio od
propadanja. I to bi bila vrijedna karlovačka baština.
Slavko Mihalić (1928 – 2007) jedan je od najboljih
hrvatskih pjesnika druge polovice dvadesetog stoljeća, čije su
pjesme prevedene na dvadeset i pet jezika. U Karlovcu je rođen,
završio je karlovačku gimnaziju, potom odlazi u Zagreb. Sin je
Karlovčanima poznatijeg i za Karlovac važnijeg, književnika
Stjepana Mihalića (1901 – 1984), koji je pisao pripovijetke,
drame, feljtone i romane, često vezane uz Karlovac, njegove ljude
i događaje. Primjerice “Ćaskanja u suton”, “Razgovori na ćošku”,
“Teleći odresci” i druga djela. Kao dobar poznavatelj svojih
sugrađana, majstorski opisuje njihov svakodnevni život, ponašanje
i običaje.
Prof. Marinko Pleskina također je angažirao Leonarda
Lesića, koji je ne na Osnovnoj školi Turanj naslikao mural s
učenikom i učenicom za stolom s knjigama. Kao i svi murali koje
je naslikao u Karlovcu pravo su umjetničko djelo i nema sumnje da
je Lesić vrhunski umjetnik u toj vrsti slikarstva, a to vrijedi i
za Dalibora Jurasa.
Gradonačelnik Damir Mandić, pozdravio je i podržao ideju
postavljanja murala u gradu, tako da se može reći da je to
učinjeno “Sub auspiciis Damira Mandića”. Moj profesor
anatomije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, Drago Perović (1888
– 1968), studirao je medicinu u Beču i studij je završio
1913. Budući da je sve ispite, od prvog do zadnjeg
ocijenjen najvišom ocjenom, po tadašnjem običaju dobio je carski
prsten s popratnim tekstom: “Sub auspiciis imperatoris” (pod
pokroviteljstvom cara, imperatora). Promocija se obavila svečano
uz prisustvo cara Franje Josipa I. Posebnost promocije laureata
te godine bila je u tome da je to bio student rođen u
Gorici kod Trebinja u Hercegovini.
Za vrijeme studija Perović je radio kao demonstrator i
asistent na Anatomskom institutu u Beču, kod čuvenog
anatoma prof. dr. Ferdinanda Hochstettera. Radio je duboko u noć
i prolazeći kroz institut nije palio svjetlo. U mraku se gotovo
sudario s prof. Hochstetterom, na što mu je profesor drugi dan
donio električnu bateriju. Perović dolazi u Zagreb 1917., a kad
je potkraj 1917. otvoren Medicinski fakultet, preuzima katedru
anatomije. Njegovim inauguralnim predavanjem 12. siječnja 1918.
počinje nastava na fakultetu, gdje je djelovao do umirovljenja.
Na Šalati je uredio Anatomski zavod, jedan od najboljih zavoda te
vrste. Bio je redovni član JAZU-a, a u jednom je razdoblju bio
dekan Medicinskog fakulteta, te rektor Sveučilišta. Politikom se
nije bavio, rijeko je izlazio iz Zavode u kojem je živio, a
kućanstvo mu je vodila sestra. Bio je običaj da mu studenti 21.
studenog čestitaju krsnu Slavu, a dolazili su mu čestitati i
fakultetski profesori. U svim je režimima, pa i u NDH slavio
krsnu Slavu. Zbog njegova ugleda ustaše ga nisu dirali. Kad je
otorinolaringolog, prof. Ante Šercer slavio rođendan, njegovi su
mu suradnici darovali sliku na kojoj je bilo veliko uho i u njemu
profesorova glava. Prisutan je bio i osnivač ginekologije u
Hrvatskoj i osnivač Ginekološkog odjela s rodilište u Petrovoj
ulici u Zagrebu, ginekolog prof. Franjo Durst. Priča se da je
Durst zapitao: “Kad ja budem slavio rođendan, gdje će staviti
moju glavu?” Je li tako doista bilo ili su to izmislili
studenti, ne znam. Ovo o prof. Peroviću, prof. Šerceru i
prof. Durstu nema veze s uništavanjem baštine, ali želio sam
čitatelje malo odmaknuti od tmurne priče o sudbini karlovačke
baštine. Bolje humor, nego tumor!
Važan kulturni događaj ove godine bilo je izdanje knjige
Radovana Radovinovića “Karlovački gradonačelnici i njihovo doba,
1918 – 1941. Pokušaj rekonstrukcije jednoga razdoblja”. Knjiga je
predstavljena 9. srpnja u Velikoj vijećnici Gradskog
poglavarstva. Nižući kronološkim redom najvažnija događanja u
razdoblju svakog od deset gradonačelnika, autor je znalački
prikazao političke, društvene, kulturne, gospodarske i druge
prilike, događanja i ljude u tim razdobljima. Napisao je to na
temelju znanja koje je stekao dugogodišnjim bavljenjem svim
aspektima našega grada i njegovih ljudi, na obimnoj literaturi
kojom se koristio i fotografijama koje su pratile opis ljudi i
događanja. Njegovi komentari ljudi i zbivanja bili su
oštroumni, vodio je računa o prilikama i okolnostima u kojima su
se zbivali, nikada izolirano, dovodeći ih u vezu sa istovremenim
drugim zbivanjima i ljudima tog vremena. Knjiga nije važna samo
za Karlovac i Karlovčane, nego i šire, pogotovo za povjesničare,
jer autor iznosi više važnih podataka, dosad nepoznatih.
Gradonačelnik Karlovca, Damir Mandić i njegova zamjenica, Andreja
Navijalić, kad su vidjeli rukopis odmah su shvatili da je to
vrijedna knjiga i pružili su Radovinoviću svestranu pomoć,
moralnu i materijalnu, jer izdavač knjige je Matica hrvatska
Karlovac, a Grad je financirao izdavanje knjige.
Na kraju podsjećam: Zvijezda s bedemima i šančevima i
zelena zona uz Koranu i Kupu, kulturni krajolik, najvrednije je
što naš grad ima. Čuvajmo njih i svu našu drugu kulturnu i
prirodnu baštinu i ne dopustimo njihovo daljnje oštećivanje i
uništavanje!