Nakon svetkovine sv. Josipa bazilika u Karlovcu ispunjena vjernicima iz cijele Hrvatske – između zahvalnosti, svjedočanstava i tihe molitve, ostala je snažna poruka o vjeri koja ne posustaje
Dan nakon što se još nije ni stišala svečana jeka svetkovine sv. Josipa, Karlovac je ponovno disao nekim drukčijim, sabranijim ritmom. Kao da se grad nije ni stigao vratiti svakodnevici, a već su njegove ulice i prilazi svetištu ponovno postali putovi hodočasnika.
Grad hodočasnika
U subotu, 21. ožujka, Nacionalno svetište i papinska bazilika sv. Josipa nije bila samo ispunjena – bila je tijesna za sve koji su u nju željeli stati. Više tisuća vjernika iz različitih krajeva Hrvatske sabralo se na euharistijskom slavlju, ali brojke ovdje zapravo malo znače. Ono što se osjećalo nije se moglo prebrojati.
Središnje misno slavlje predvodio je fra Marinko Vukman, gvardijan i rektor svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske, zajedno s rektorom karlovačkog svetišta mons. Antunom Senteom ml. i svećenicima koji su dopratili svoje zajednice. No, već u prvim riječima bilo je jasno da ovo nije tek još jedno okupljanje, nego produžetak nečega što je Karlovac ovih dana duboko proživio.
– Svako euharistijsko slavlje je veliko hvala Bogu – rekao je fra Vukman, jednostavno, bez patetike, ali dovoljno snažno da zaustavi misli. Hvala za život, za radost, za ljubav, ali i za dar okupljanja na mjestu koje je, kako je naglasio, posljednjih dana postalo više od lokalnog svetišta.
Prisjetio se i nedavnog proglašenja bazilike, događaja koji je, kako je rekao, donio radost ne samo Karlovcu nego i hrvatskim vjernicima diljem svijeta. U toj rečenici bilo je nečega što Karlovčani dobro prepoznaju – trenutak kada lokalno preraste svoje granice i postane opće.
Između sumnje i vjere
No, možda je najdublja bila njegova slika svetog tla. Starozavjetni prizor Mojsija koji izuva obuću pred Bogom prenio je na svakodnevicu: kao poziv da čovjek, barem na trenutak, skine sa sebe sve suvišno, sve što nije dostojno ljubavi. U prostoru svetišta, ta misao nije zvučala simbolično, nego gotovo opipljivo.
Propovijed mons. Sentea nastavila je tu liniju traženja i prepoznavanja. Govoreći o evanđelju po Ivanu, podsjetio je kako se i danas Krist tumači na različite načine, često površno i brzopleto, ali i kako je odgovor uvijek osoban. Usporedio je šutljivog, vjernog Josipa i znatiželjnog Nikodema – dvojicu ljudi koji su do Istine došli različitim putevima, ali su uz nju ostali.
– I danas su nam potrebni ljudi koji se neće bojati svoje vjere – poručio je, bez podizanja tona, ali s jasnom porukom.
A onda je, gotovo nenametljivo, izgovorio priču koja je u bazilici promijenila tišinu. Svjedočanstvo o petnaestogodišnjem dječaku Josipu iz Voćina, koji se nakon pola sata kliničke smrti i deset dana kome – oporavio. Liječnicima neobjašnjivo, vjernicima razumljivo kroz molitvu njegove obitelji.
Takve priče uvijek stoje na granici između nevjerice i nade. U Karlovcu toga dana činilo se da prevladava ovo drugo.
Koraci koji ostaju
Hodočasnici su pristizali iz svih krajeva – od Splita i Sinja do Slavonije i sjevera Hrvatske. Župe, zajednice, manji i veći putovi vjere slili su se u jedno mjesto. No možda su najtiši i najuporniji bili oni koji su došli pješice. Skupine koje su iz Zagreba krenule prema Karlovcu, korak po korak, satima, noseći svoje osobne nakane, stigle su tek u večernjim satima. Njih tridesetak ušlo je u baziliku oko 21 sat i svoj dan završilo klanjanjem. Bez riječi, bez potrebe za objašnjenjem.
Na kraju, ostao je i znak zahvalnosti – zlatni dukat s likom Čudotvorne Gospe Sinjske i monografija o Sinju i njegovoj Gospi, darovani kao simbol povezanosti dvaju svetišta. Gesta koja je možda mala u formi, ali velika u značenju.
Jer ono što se ovih dana događa u Karlovcu teško je svesti na događaj ili vijest. Više nalikuje procesu. Nečemu što traje i nakon što se raziđu hodočasnici, ugase svjetla i zatvore vrata bazilike. Nešto što ostaje u tišini.
