Nakon smrti roditelja naslijedila milijune, baka skrbnica ju ostavila u dugovima
“Moji su roditelji poginuli kada sam imala 10 mjeseci u prometnoj
nesreći. Tada se vodila ta cijela priča o skrbništvu. Borile su
se baka Sofija s tatine strane i Vesna Pavković. I Vesna Pavković
je dobila skrbništvo”.
Tako svoju životnu priču počinje pričati, danas 27-godišnja,
Veronika Potkonjak. Kao beba je ostala bez roditelja i do
punoljetnosti je o njoj skrbila baka Vesna Pavković koja joj je u
materijalnom smislu omogućila sve što bi si jedno dijete moglo
poželjeti.
“Kada bi dolazila djeca od Vesninih prijatelja rekli bi: ‘vau
imaš ovu barbi kuću, imaš ove igračke’, ali ja sam uglavnom
provodila vrijeme u svojoj sobi zatvorena. Jako sam bila
usamljena”, kaže Veronika.
Usamljena princeza
Usamljena princeza, kako su joj tepali zbog obilja u kojem je
odrastala, tvrdi ipak nije imala ono najvažnije. Brigu i ljubav
bake Vesne kojoj je Centar za socijalnu skrb nakon pravne bitke
dviju baka povjerio skrbništvo.
“Bez obzira što je ona tada bila u aferama financijskog
inženjeringa. Bez obzira što nije mogla proći gradom bez svojih
zaštitara. Kako mi je sama rekla da su je više puta htjeli ubiti
i slične stvari. Nije imala legalna primanja”, priča
Veronika.
Kraljica financijskog inženjeringa
Stariji će se sjetiti bake Vesne s početka devedesetih godina
prošlog stoljeća pod nadimkom kraljica financijskog inženjeringa.
Kroz njezine i ruke drugih financijskih inženjera prošlo je tada,
procjenjuje se, oko 600 milijuna njemačkih maraka. Ulagačima su
obećavali dvoznamenkaste mjesečne kamate. Do danas se ne zna gdje
je završio sav taj novac. Vesna Pavković nepravomoćno je još
prije osamnaest godina osuđena na tri godine i deset mjeseci
zatvora zbog teškog oblika prijevare. Veronika je djetinjstvo
umjesto s bakom, provodila s gospođama iz susjedstva.
“Nju nije bilo briga gdje sam ja. Ja sam već sa 12 godina imala
pravo na izlaske do kada sam htjela. Mene već s 12 – 13 godina
nije po tjedan dana bilo doma”, kaže Veronika, a na pitanje kako
je baka reagirala na to, odgovara: ‘Nikako, nije niti a rekla.
Niti a’”, kaže.
“Ulica me odgajala”
Svaki roditelj bi nakon ovakve očite nebrige došao pod nadzor
Centra za socijalnu skrb. No, ne i baka Vesna koja nije željela
stati pred našu kameru iako smo u razgovoru proveli dva sata.
Tada mi je kazala da ona drugačije nije znala i da je sve radila
u Veronikinom interesu.
“Bila sam hospitalizirana više puta zbog intoksikacije alkoholom
i sintetičkim drogama i ne ponosim se s tim, ali nekako je to
bilo tako. Ulica me je odgajala, ja nisam znala za drugačije”,
rekla je Veronika.
Iako o ovome postoji opsežna dokumentacija, Centru za socijalnu
skrb u Samoboru ni to nije bilo dovoljno da zaštiti
14-godišnjakinju o kojoj se evidentno nije vodila briga. Iako je
bila vrlo dobar i odličan učenik, ni školovanje nije išlo
glatko.
“Krenula sam u osnovnu školu u Domaslovcu, tamo gdje je bila i
kuća i nakon toga sam se preselila u veću školu u Samobor.
Poslije toga sam promijenila šest osnovnih škola. Onda sam
upisala srednju školu. Prvo sam upisala privatnu jezičnu
gimnaziju i kako školarina nije otplaćivana morala sam mirovati
jednu godinu, dok se ne skupi novac i dok se ne dogovori neki
manji iznos i nakon toga sam se premjestila u XVI. gimnaziju koju
sam i završila. I nakon toga na Kineziološkom fakultetu sam
završila svoje školovanje”, rekla je.
Zaslužila je i pohvalnicu za najboljeg studenta generacije. Naoko
se čini da je sve završilo happy endom. No daleko je od sretnoga
kraja. Prije četiri godine pronašla ju je očeva majka. Baka Vesna
je o njoj pričala sve najgore i sprječavala joj bilo kakav
kontakt s Veronikom.
Naslijedila je milijunsku imovinu
Tada je doznala da je naslijedila milijunsku imovinu, no i da je
sva rasprodana. Rasprodana je obiteljska zlatnina, novac s
deviznih računa roditelja kao i novac od odštete zbog smrti
roditelja je potrošen. I sve to uz blagoslov Centara za socijalnu
skrb Samobor i Maksimir. Baka ju je, čim je postala punoljetna,
prisilila da potpiše zadužnicu u javnobilježničkom uredu.
“Došla sam u javnobilježnički ured i dočekao me je taj dokument
gdje je pisalo 20 000 eura, moje ime i prezime gdje sam u šoku
stala, napravila sam dramu. Pitala sam što je ovo, o čemu se
radi? Rekla sam da mi takve stvari nije uopće ispričala prije tog
potpisivanja i pred tim gospodinom i javnom bilježnicom. Na kraju
me je izvela van i mogu reći da me nikada prije nije fizički
napala, ali tada sam dobila itekakvu šamarčinu i rekla je da ako
se usudim zadirati u njezine poslove da će me ostaviti, da se
neće više brinuti za mene”, priča Veronika.
Ranije baka nije morala posezati za prijetnjama jer je kao
skrbnica zastupala Veroniku. Gospođa Pavković godinama je vodila
sudske sporove kao optuženica za višemilijunske prijevare, a za
troškove postupka trebalo je namaknuti novac. Očito je
spašavajući sebe opljačkala i zadužila vlastitu unuku.
“Još kada sam napunila 18 sam naslijedila dugove, neplaćene
režijske troškove koji su s kamatama narasli na 94 tisuće kuna.
Ja sam čekala do 24. godine s ovršenim računom, naravno oduzimali
su mi cijelu obiteljsku mirovinu. Kasnije, kada sam počela raditi
sezonske poslove, uzimali su mi dio i zaprijetila sam se da ću
otići na policiju i podignuti prijavu i tada je odlučila pomoći
mi riješiti taj dug”, rekla je Veronika.
Baka joj zadnjih godina svojevoljno uplaćuje manje iznose.
Veronika vjeruje da tako čisti vlastitu savjest. Veroniku danas
pritišću vjerovnici sumnjive biografije, banke. Zbog svega je
pronašla odvjetnika i pokrenula pravnu bitku protiv bake.
“Mi sukladno činjenicama i materijalnim dokazima s kojima sada
raspolažemo, a mislim da smo u mnogo čemu stvorili jedan puni
mozaik, jeste to da je sva obiteljska imovina koju je ona
naslijedila iza svojih roditelja bilo rasprodana ili opterećena
višestrukim zajmovima koji su upisani kao hipoteka na nekretnini.
Indikativno je što taj novčani iznos velik, oko stotinjak tisuća
eura, a da taj novčani iznos nije pratio njezin životni ciklus i
ulaganje u nju”, kazao je odvjetnik Milko Križanović.
Centar: Postupanja su bila u interesu djeteta
Ništa nije pratio ni samoborski Centar za socijalnu skrb. Iako je
današnja ravnateljica Centra Sanja Helfrih bila iznimno
susretljiva, odgovor koji smo dobili najblaže rečeno je
nevjerojatan.
“Ono što mogu reći, pročitala sam spis od početka do kraja, ono
što sam uspjela razlučiti iz svega, Centar je odrađivao posao
sukladno zakonu. Ja ne bih sada govorila je li bilo ili nije
propusta. Međutim, postupanja su bila u interesu djeteta”,
odgovor je ravnateljice Centra za socijalnu skrb Samobor Sanja
Helfrih.
Iz tog istog centra Veroniku su godinama uvjeravali da ne može
dobiti na uvid vlastitu dokumentaciju što nije u skladu sa
zakonom. Dobila ju je tek nakon naše intervencije. Sačekali smo
je pred izlazom iz Centra.
Na pitanje kako se osjeća, kazala je: “Loše, jako loše”.
“Osjećam se iznevjereno, užasno. Nisam očekivala da će ovako
ispasti. Nisam očekivala da će mi Centar reći da sam ja sav taj
novac, da sam ja to uživala. Za sva podizanja, za sva ljetovanja
neka izmišljena, a neka i ne, da se kaže da sam ja to uživala.
Isto nekakvi teleskopi od 1700 eura. Pitala sam ih jeste li
vidjeli vi sve te stvari, kažu da ne mogu govoriti za svoje
tadašnje radnike. Izmišljenih stvari jako puno. Ja pitam jeste li
vi vidjeli to sve”, priča Veronika.
Dodaje da nemaju prijava o zlostavljanjima. “Ne imaju samo od
hospitalizacije. Ja ih pitam je li normalno da ste odobravali
tolike kredite i prodaje, odgovorili su mi da se oni s djecom
koja imaju veći imovinu ponašaju drugačije nego s djecom koja
nemaju toliku imovinu”, kazala je.
“Ovdje smatramo da sve pravne radnje koje idu na štetu imovine
moraju biti pod odobrenjem Centra za socijalnu skrb koji ima
superviziju nad trošenjem tog novca. Mislim da je u konkretnom
slučaju ta supervizija, taj nadzor zakazao i rezultat je da smo
tu gdje jesmo. Da imamo jednu mladu osobu koja od naslijeđene
imovine nema ništa. Čak štoviše je prezadužena”, rekao je
odvjetnik Križanović.
Prema dokumentaciji koju je Veronika dobila, prvo je Centar za
socijalnu skrb Maksimir odobrio prodaju stana u Zagrebu. Potom
skrb preuzima samoborski Centar koji daje suglasnost za podizanje
kredita od 50.000 eura za obnovu kuće u Domaslovcu. Jedan od
uvjeta je bio i redovita otplata kredita, a baka je platila samo
dva anuiteta. Centar je odobrio i podizanje gotovine za luksuzna
ljetovanja, putovanja poslovnom klasom zrakoplova i još niz
financijskih isplata, a da pritom nije tražio niti dobio
dokumentaciju da je novac utrošen upravo za tu namjenu.
Oni su odobrili i da se baka u korist jedne osobe, a u ime
Veronike, odrekne djedova nasljedstva u Trogiru. Dopustili su i
da se Veronikina kuća u Domaslovcu naknadno optereti ovrhom od
100 tisuća eura zbog bakinih nevraćenih posudbi.
“Za puno stvari nema računa…”
“Najviše me šokiralo što za puno stvari nema računa. Tu postoje
neke ponude, nema računa, uplatnica. Najšokantnije je da se RBA
kredit podigao za obnovu kuće, a mi smo tu izračunali…”, priča.
Na pitanje što su joj rekli kada je pitala da su odobrili
zaduživanje 50.000 eura, a imaju račune samo 50 tisuća kuna,
odgovara: “Rekli su da je to bio tadašnji period i da ne
znaju”.
Kuća se doslovno raspada. Rupe u stropu, vlaga, uništeno
krovište, stolarija. Veronika nas je provela kućom, čak i u dio
podruma u koji nikada nije ušla.
“Ja i dan danas imam veliki strah od mraka: Ne usudim se spavati
s ugašenim svjetlima. Možda zbog svih tih priča, ali da Centar
nije bio tu pogledati s kim ja živim, da registrirani ovisnik o
heroinu živi sa mnom. Da se te vradžbine svakojake odvijaju. Da
ih nije zanimalo kako ja ovdje živim”, priča Veronika.
Za Centar nije sporno ni to što ju je policija svako malo
dovodila kući nakon što bi više dana izbivala bez nadzora. Nisu
joj odgovorili, odnosno rekli su da ne znaju na pitanje zašto je
nisu zaštitili kad u njezinom dosjeu imaju policijska izvješća
kako je bježala i izvješća o hospitalizaciji kad je bila
maloljetna.
Opravdano se pitamo kako bi bilo da u Centru nisu uvjereni da su
radili u interesu djeteta?
Veronika sumnja da je baka Vesna godinama potplaćivala nekoga u
Centru, no to ne može dokazati. No sve to danas je najmanje važno
jer ne mijenja činjenicu da ljudi iz Centra za socijalnu skrb
nisu radili svoj posao. Baka, koja je uvijek tvrdila da je sve
potrošila na Veronikin život i školovanje, u trenutku slabosti
ipak je priznala istinu.
“Kada sam rekla da ću protiv nje podići kaznenu prijavu potpisala
je izjave da je novac uzela i potrošila isključivo za sebe i
svoje potrebe”, kaže Veronika.
Veronika se ne predaje. Potpisane bakine izjave trebale bi biti
ključni dokazi da je opljačkana. Pravdu će ako ju ne pronađe u
Hrvatskoj potražiti i pred međunarodnim sudovima. Tužit će i
Republiku Hrvatsku jer su njezine institucije, blago rečeno,
zakazale.
Ono što uvijek poslije ovakvih priča ostaje visjeti u zraku jest
pitanje: koliko je još dječjih života uništeno neradom onih koji
su ih bili dužni zaštititi?