Neizravno nasilje je teže uočljivo i njemu su sklonije djevojčice
O nasilju među djecom govorimo kad jedno ili više djece uzastopno
i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se
ne može obraniti. Može imati oblik prijetnji, tjelesnih ozljeda,
odbacivanja, ruganja, zadirkivanja, ogovaranja, uzimanja stvari….
Često uključuje neugodne komentare o djetetovoj obitelji ili
rodbini.
Iako je vršnjačko nasilje prema podacima Hrabrog telefona prošle
školske godine bilo u padu, to se može pripisati on line nastavi
zbog situacije s pandemijom. No, ove godine su djeca ponovno
sjela u školske klupe. Osim toga, zabrinjava i podatak da je
cyberbullying u drastičnom porastu na što bi svakako trebalo više
obratiti pažnju.
Nasilje među djecom može biti izravno i neizravno. Izravno
nasilništvo uključuje; ruganje, ponižavanje, vrijeđanje,
kritiziranje, naređivanje i zahtijevanje podređenosti,
naguravanje, udaranje, čupanje. Neizravno je teže uočljivo i
njemu su sklonije djevojčice. Manifestira se kao namjerno
isključivanje djeteta iz grupnih igara, ogovaranje djeteta i
slično.
Najčešće se događa u školskim WC-ima, na hodnicima i u ostalim
prostorijama izvan kontrole nastavnika i drugih odraslih osoba.
Može se događati i u razredu, pred drugom djecom koja najčešće ne
priskoče u pomoć žrtvi zbog nezainteresiranosti, straha ili
nedostatka suosjećanja.
S Hrabrog telefona naglašavaju kako u posljednje tri godine nisu
provedena istraživanja o vršnjačkom nasilju koja bi dala podatke
o njegovoj pojavnosti, odnosno je li broj zabilježenih slučajeva
u porastu ili padu.
”Posljednje veće istraživanju provedeno je 2003. godine od
strane Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba u kojem su
obuhvaćeni učenici 25 osnovnih škola iz 13 gradova Republike
Hrvatske. Dobiveni rezultati su pokazali da otprilike svako
četvrto dijete u školi doživljava barem jedan od oblika nasilja,
verbalno i tjelesno, te unutar njih seksualno, ekonomsko i
emocionalno. I to se nažalost događa svakodnevno. Isto tako,
pokazalo se da s dobi raste količina nasilja među djecom” kaže
za RTL.hr psihologinja Andrea Gerčar.
Statistike Hrabrog telefona govore da je u posljednje tri godine
na njihovoj besplatnoj savjetodavnoj liniji bilo ukupno 617 upita
odnosno poziva na temu bullyinga i 114 na temu cyberbullyinga.
Pri tome 2020. godina, u odnosu na prethodne dvije godine,
bilježi pad broja poziva na temu bullyinga, dok je broj poziva
zbog problema cyberbullyinga porastao za gotovo 50 posto.
”Ovaj se podatak vjerojatno može objasniti izvanrednim
okolnostima uslijed kampanja koje je Hrabri telefon provodio, a
vezane su uz cyberbullying, ali i pandemije COVID – 19 zbog čega
djeca veći dio školske godine nisu fizički provela u školama, već
na online-nastavi, kao i činjenicom da posljednjih godina
svjedočimo tome da se vršnjačko zlostavljanje sve više iz
učionica premješta odnosno proširuje i u virtualni svijet”,
pojašnjava psihologinja.
Zlostavljaju i dječaci i djevojčice
Zanimalo nas je i bilježi li se više vršnjačkog nasilja među
dječacima ili djevojčicama kao i koje su razlike između
zlostavljanja koje provode djevojčice u odnosu na ono koje
provode dječaci.
”Uobičajena je predrasuda o tome kako dječaci više zlostavljaju
od djevojčica. To je istinito samo za tjelesno zlostavljanje, što
je i logično s obzirom na jaču fizičku konstituciju dječaka i
njihovu sklonost da moć u društvu vršnjaka izbore fizičkom snagom
i nadmetanjem. S obzirom na to da djevojčice stvaraju jače i
intimnije socijalne veze, puno im je lakše koristiti bliske
odnose s ciljem povrede, pa one u većoj mjeri koriste indirektne
metode agresije kao što su širenje glasina, laganje, pisanje
zlobnih poruka, pričanje ružnih stvari iza leđa, isključivanje i
kažnjavanje šutnjom, namjerno nepozivanje na rođendanske
zabave…”, govori Gerčar.
Spolne razlike u verbalnom nasilju i nisu tako značajne. Oba
spola u gotovo jednakoj mjeri upotrebljavaju verbalno nasilje
prema drugima. Isto tako, oba spola imaju istu tendenciju
upotrebljavanja emocionalnog nasilja. Nadalje, dječaci su češće
žrtve i počinitelji fizičkog i ekonomskog nasilja, dok su
djevojčice češće žrtve seksualnog nasilja pri kojem dječaci
dominiraju kao počinitelji.
Vršnjačko nasilje se i kod dječaka i djevojčica povećava s
prelaskom iz osnovne škole u srednju školu, odnosno s ulaskom u
adolescentno doba.
Rupe u Zakonu
Na pitanje jesu li zakonom doista obuhvaćene sve mjere
prevencije, ali i sankcije za počinitelje to jest za maloljetne
zlostavljače, psihologinja s Hrabrog telefona kaže:
”Djeca do 18. godine starosti zaštićena su Ustavom Republike
Hrvatske, ali i međunarodnim dokumentima koje je naša država
ratificirala. Konvencija o pravima djeteta donesena od strane
UN-a 1989. godine u članku 19. govori o zaštiti djeteta od svakog
oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, povreda, iskorištavanja
ili zlostavljanja.
Prema čl. 132. Obiteljskog zakona (NN, br. 103/15, 98/19) svatko
je dužan prijaviti centru za socijalnu skrb povredu djetetovih
osobnih i imovinskih prava. Saznanje o nasilju među djecom
i mladima možete prijaviti policijskim postajama, centrima za
socijalnu skrb i odgojno-obrazovnim ustanovama koji su dužni
postupati po zaprimljenoj prijavi nasilja te međusobno
surađivati.”
Dokument koji regulira područje vršnjačkog nasilja u Republici
Hrvatskoj je ”Program aktivnosti za sprječavanje nasilja među
djecom i mladima” kojega je Vlada Republike Hrvatske usvojila
25. veljače 2004.g.
”Nažalost, kratkoročne mjere ovog Programa prvenstveno su
usmjerene prema domovima za djecu i mladež s poremećajima u
ponašanju. Tek je u jednoj mjeri, primjerice, naznačeno da treba
istražiti oblike nasilja među djecom u odgojno-obrazovnim
ustanovama. Osim toga, mjere su vrlo ambiciozne i sveobuhvatne, a
rokovi za njihovo izvršenje su odavno prošli, a da te mjere nisu
ostvarene”, upozorava psihologinja Andrea Gerčar.
Uz taj Program, tadašnje Ministarstvo obitelji, branitelja i
međugeneracijske solidarnosti donijelo je u listopadu 2004.
godine i Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i
mladima.
”Međutim, Protokol se više odnosi na pojavu fizičkog nasilja
među djecom te sadrži upute na koji način tada reagirati, tj.
pozvati liječnika, obavijestiti centar za socijalnu skrb,
obavijestiti policiju. U slučajevima kada je nasilje manje
vidljivo te ga je teže otkriti, roditelji, djeca i
odgojno-obrazovne ustanove su zapravo prepuštene same sebi”,
ukazuje stručnjakinja na problem te dodaje:
”Općenito, možemo reći da je problem sa zakonskim dokumentima
taj da je implementacija mjera spora i/ili neučinkovita, te da
protokoli i strategije ne prate brzinu promjena koje se zbivaju u
području novih tehnologija, naročito kada govorimo o
cyberbullingu.”
Puno se u javnosti govorilo i educiralo o tome kako prepoznati je
li dijete žrtva zlostavljanja. No, kako roditelji mogu prepoznati
da je njihovo dijete zlostavljač?
”Djeca koja se ponašaju nasilno često su sklona ljutnji i lako
‘eksplodiraju’. Prkosni su, sukobljavaju se s odraslim osobama i
skloni su kršenju pravila u školi i kod kuće. Općenito, imaju
pozitivniji stav prema nasilju nego druga djeca.
Djeca sklona zlostavljanju drugih često slabije čitaju socijalne
znakove, lako se uvrijede i drugima pripisuju neprijateljske
namjere čak i kad postoje znakovi koji govore suprotno. To govori
da su neka djeca agresivna možda zato što svijet ne vide kao i
većina druge djece. S druge strane, nedostaje im empatije prema
drugima, često uopće ne razumiju kako se žrtve osjećaju i koliko
im zastrašivanje šteti”, pojašnjava stručnjakinja.
Neki od upozoravajućih znakova nasilničkog ponašanja kod mlađe
djece mogu biti dugi i česti napadaji bijesa, slaba tolerancija
na frustraciju i impulzivnost, nepoštivanje pravila, uživanje u
nasilnim sadržajima, često ulaženje u sukobe s vršnjacima kao i
nasilje prema životinjama.
U školskoj dobi neki od znakova koji mogu ukazati na to da je
dijete sklono zlostavljajućem ponašanju mogu biti često ometanje
školskih aktivnosti i izostajanje iz škole, slab školski uspjeh,
reagiranje na razočarenja i kritiku nasiljem i osvetničkim
ponašanjem, često upadanje u tučnjave s vršnjacima, sklapanje
prijateljstava s drugom djecom koja su poznata po nasilništvu,
sukobi s autoritetima, zadirkivanje drugih, zloporaba alkohola i
droga, sudjelovanje u krađama i uništavanju imovine.
”Važno je napomenuti da ne postoji jedan znak ili točno određena
skupina znakova pomoću koje bi roditelji sa sigurnošću mogli
prepoznati da je njihovo dijete zlostavljač”, pojašnjava Andrea
Gerčar.
Međutim, roditelji čija djeca pokazuju neke od navedenih znakova
svakako bi trebali razgovarati sa stručnjakom mentalnog zdravlja
koji će im pomoći u shvaćanju djeteta i savjetovati ih u
prevenciji ili sprječavanju nasilnog ponašanja.
Još informacija možete pronaći na stranicama Poliklinike za
zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Za pomoć se možete obratiti i Hrabrom telefonu gdje je razgovor
povjerljiv te sve informacije ostaju između vas i savjetovatelja
Hrabrog telefona. Linija je anonimna i može ju se dobiti potpuno
besplatno nazivajući s bilo kojeg telefona – fiksne linije,
mobitela pa čak i javnog telefona bez telefonske kartice.
Također, informacija o pozivu neće se pokazati na ispisu poziva,
to jest, na mjesečnom telefonskom računu.