Ovom ću se prilikom osvrnuti na one koji u su uspjeli obrtništvu na ovim prostorima vratiti status i ugled koji mu objektivno i pripada
Kad su se početkom srpnja još 2005. godine u Haulikovoj ulici u Karlovcu odigravale završne scene od prije nekoliko godina do u tančine razrađenog scenarija izgradnje i uređenju Obrtničkog centra, osmjesi na licima vodećih ljudi obrtničkih institucija govorili su više od bilo kakvih riječi. A iskreno rečeno učinili su posao zbog kojeg im treba skinuti kapu do poda te istovremeno pokazali kako se slogom i zajedništvom može i više od očekivanog.
Ne želeći ovom prilikom umanjiti, ili ne daj Bože u bilo kom segmentu dezauvirati rad svih onih koji su godinama prije i poslije svojim djelovanjem kroz obrtničke institucije u teškim vremenima za obrtništvo, činili sve da karlovački obrtnici budu organizirani i ne ostanu prepušteni sami sebi, ovom ću se prilikom osvrnuti na one koji u su uspjeli obrtništvu na ovim prostorima vratiti status i ugled koji mu objektivno i pripada.
Imao sam tu sreću da sam dobrih 15 godina kao novinar pratio sva zbivanja unutar obrtništva na ovim našim prostorima i danas nekoliko godina poslije mogu bez imalo susprezanja reći da bi obrtnici mogli mnogima biti primjer kako u organizaciji rada tako i u učinjenom.
Kad su 2001. godine vodeći ljudi županijske Obrtničke komore i
karlovačkog Udruženja obrtnika donijeli odluku da se iz starih
prostora presele na lokaciju u Haulikovoj mnogi su sumnjičavo
klimali glavom. Bio je to neugledan prostor u čijem su dobrom
dijelu carevali štakori. No, vizija Obrtničkog centra zacrtana je
planskim i etapnim poslovnim rokovima koji su danas postali
stvarnost.
Kako ne bi ispalo da su obrtnici u razdoblju od četiri godine
samo gradili i mislili na Obrtnički centar, moramo istaknuti kako
je u mozaiku učinjenog Centar samo jedan, mogli bismo reći veći
djelić te cjeline, ali istovremeno u to vrijeme jedinstven u
Hrvatskoj. Zbog toga ne smijemo zaboraviti da je tada u režiji
obrtničkih institucija oživjela cehovska organiziranost,
obrtnički sajam u sklopu Dana piva, pa kasnije samostalan na Trgu
bana Jelačića, postaje mjesto gdje karlovački obrtnici mogu
pokazati svoje potencijale, nakon mnogo godina revitalizirale su
se obrtničke zabave, organiziraju se obrtničke igre, održavaju se
stručni seminari, svake godine organiziran je “GASTRO”, izdaju se
katalozi u kojima se promoviraju pojedine grupe obrta, potiče se
školovanje za obrtnička zanimanja, i da ne nabrajamo dalje.
Piše Zdenko Živčić
U cijeloj toj priči ne smijemo nikako zaboraviti izuzetno dobru suradnju krovne županijske Obrtničke komore sa udruženjima obrtnika po gradovima, posebice sa karlovačkim Udruženjem koje je po broju obrtnika i daleko najjače. Ali uređeni su i izgrađeni novi obrtnički prostori u Dugoj Resi, Ogulinu, Slunju…
Bio je to obrtnički dream team kojeg je predvodio Ozljanin Ivan Podvorac, a nikako ne smijemo zaboraviti niti karlovačke violine Josipa Skradskog, Josipa Ribičića, Ogulinca “Dedu” Branka Poljaka, Slunjskog dugogodišnjeg obrtničkog predsjednikaIvan Magdić, pa Dugorešanina Dragu Polovića. Bila je tu i Nada Gerber, tadašnja predsjednica Ceha frizera pri HOK-u, pa ugostitelji predođeni Davorom Vinskim, građevinari… I tajnici su dali svoj puni doprinos (Željko Laurić i Miro Seljan). Jednom riječju stvaralo se ali i družilo.
U kojoj mjeri su obrtnici prepoznati od predstavnika vlasti, ali i Hrvatske obrtničke komore vidljivo je i kroz konkretnu materijalnu pomoć koja im se pruža(la). Sigurno da pomoći ne bi bilo da nema konkretnih rezultata.
Zdenko Živčić