Majka Jean-Michel Nicoliera na bolnu obljetnicu za RTL: 'Nosio je moj križ oko vrata, rekao je ''čuvat će me''
Nade da će ikada više vidjeti sina, vukovarskog branitelja
Jean-Michela Nicoliera, odavno više nema. No, njegova majka još
se nada da će ga makar dostojno pokopati. Preselila je u
Karlovac no ove godine u Vukovar nije išla.
Reportaža iz vukovarske bolnice, u kojoj su francuski novinari
snimili Jean Michela je zapravo zadnji put da je vidjela sina, no
tada je već bio ubijen.
”Mislim da ga je sve to jako pogodilo, kad su ga te večeri
intervjuirali Herve Ghesquiere i Agnes Vahramian, kad mu je Herve
postavio pitanje što vama Vukovar predstavlja, vidim da mu je tu
nestao osmijeh s lica i rekao je – klaonicu. Pravu klaonicu. I
tada sam shvatila, a i kasnije sam doznala što je uistinu bio
Vukovar”, izjavila je Lyliane Fournier, majka Jean-Michela
Nicoliera.
Godinama je skupljala sve komadiće priče o sinu koji se borio za
Hrvatsku, najviše je doznala tek kad je rat završio, od njegovih
suboraca. Ovo joj je ispričao Jean Michelov prijatelj, Paša.
”Htio je izvući Jean MIchela iz bolnice, a on je to uvijek
odbijao. Jednom, kad smo bili u Vukovaru. Rekao mi je da kad
priča o Jean Michelu, koža mu se naježi i kaže mi trebao sam ga
onesvijestiti, staviti sebi na leđa i odvesti ga”, ispričala je
Fournier.
Od 255 ranjenika i civila među kojima je bilo i žena i djece, još
je šezdeset nestalih tijela. Svi su oni, u isto vrijeme, na
današnji dan pogubljeni na Ovčari. Prije toga I mučeni.
”Čini se da je bio prvi kojeg su pogubili, i rekla sam si, to me
treba tješiti. Bio je prvi, pa nije vidio sve što se dogodilo,
ali vjerujem da je znao. Morao je znati. Sigurno se bojao, ali
kao i svi ostali, uostalom. Najmlađa žrtva je bio dečko od 16
godina, kad je ubijen. Bila je i jedna mlada žena, zarobljena,
koja je bila trudna”, ispričala je Fourneir.
Danas i sama živi u Hrvatskoj i razumije, kaže zašto je njen sin
otišao boriti se za narod o kojem je gledao samo na televiziji.
Jedan od njihovih zadnjih susreta bio je tri mjeseca prije nego
je Jean-Michel otišao.
”Rekao mi je idem u Hrvatsku, nemaš mi što reći, imam 25 godina,
dođi, pomozi mi da spremim kofer. I ja sam mu pomogla. Htjela sam
mu napraviti sendvič, rekao je da neće, jer nema vremena. Nosio
je moj križ oko vrata, jer je svoj bio izgubio, pa je uzeo moj.
Sjećam se da sam mu rekla, hajde Jean Michel, vrati mi križ, jer
ti ćeš i ovaj izgubiti, rekao je ”ne čuvat će me”, ispričala je
Nicolierova majka.
Zadnji put kad su se čuli telefonom rekao joj je da se prijavio
za odlazak u Vukovar.
”Posljednji put me je zvao 6. listopada. Bio je u suzama, rekao
mi je ”Da samo znaš što rade, treba nam poslati pomoć”, a u
Francuskoj je svima bilo svejedno”, kazala je.
Godinama poslije o Domovinskom se ratu pričalo puno više u Europi
i mnogi su se stranci poželjeli boriti na hrvatskoj strani. Među
njima je bio i Herve, koji je ostao u Hrvatskoj i posvetio se
traženju tijela nestalih.
”Deset godina nismo mogli puno napraviti, napredovati što se
tiče istraga, a 2005. smo počeli kad se otkrio posebno ovaj
intervju u bolnici. Ja bi rekao da nada ipak se vraća, zadnje
dvije godine, to znači intenzivno surađujemo, ne dajemo njima
vremena za disanje”, rekao je Herve Ghesquiere.
Lyliane ne gubi nadu. Ove godine, Lyliane nije mogla u Vukovar,
stigla je prijateljima u posjet u Matulje kraj Rijeke, gdje je na
misi za svog sina ili i sve nestale zapalila svijeću. Pa iako je
priča o njenom sinu dirnula mnoge, nepravedno je kaže da se o
nestalima na Ovčari govori kroz priču samo jedne osobe.