- Kako vrijeme odmiče, postaje nam sve jasnije da projekt koji se provodi na gradilištu nije nimalo sličan prezentiranom u gradskoj upravi, priča nam stanovnik Dubovca.
Evo, došao internet nakon tri dana, ali sada nema vode! Opet voda!? Ima li kod vas vode? Jeste vidjeli što su napravili sa stazama?
Ovo je tek djelić napisa koji u posljednje vrijeme gotovo da dominiraju Facebook grupom “Dubovac – otvoreno” u kojoj se okupljaju Dubovčaki svih generacija i donedavno najvećim dijelom uživali u lijepim fotografijama svog kvarta, pričali o povijesti, dogovarali druženja… a sada je puno toga obilježeno radovima u Marmontovoj aleji, koji već mjesecima zaista “tešu” strpljenje i živce stanovnika ovog dijela grada.
Nekima je i gore, odnosno sve to traje i puno dulje. Neven Ferenčina na dvostrukom je udaru, jer danas s obitelji živi na Borlinu, dok je roditeljskom kućom vezan za Dubovac i aleju pa sve ovo izravno trpi već jako dugo. Radovima se nimalo ne protivi, ali njihovoj izvedbi – da.
– Kao bivši stanovnik Dubovca i sadašnji stanovnik Borlina svjestan sam da je spomenuta dionica ceste D6 dotrajala jer istom nekoliko puta dnevno prolazim vozilom i da bi rekonstrukcija dobro došla svima. Slobodno mogu reći da smo takvog stava bili svi, ali i itekako svjesni da će dvije godine predviđene za radove biti u najmanju ruku izazovne. No, kako vrijeme odmiče, postaje nam sve jasnije da projekt koji se provodi na gradilištu nije nimalo sličan prezentiranom u gradskoj upravi… Kolnik je uži i niži, neka domaćinstva ipak neće biti spojena na gradsku kanalizaciju, biciklističke i pješačke staze ne postoje cijelom duljinom…
Ferenčina je nedavno i usnimio vrlo popularan video na kojem se vidi da tamo gdje ih ima, biciklističke i pješačke staze nisu postavljene u skladu s prometnim propisima. Iz grada se pravdaju da su morali udovoljiti konzervatorima zbog platana, na što stanovnici aleje, svi redom vezani uz platane, odmahuju rukom…
– Zar su nečije zdravlje i život manje vrijedni od stabla? Stablo se, ako se osuši ili ga polomi oluja, može zamijeniti kao što je činjeno i do sada pa imamo pomlađeni drvored, ali nečije narušeno zdravlje ili nedaj Bože život se ne mogu nadomjestiti jer ovakva prometna rješenja su itekako opasna, pa apeliram na zdrav razum. Tim dionicama se često voze cijele obitelji biciklima tik uz kolne ulaze u dvorišta koja često imaju ograde od živice i vidljivost je smanjena. Tko će odgovarati ako se nešto dogodi i treba li se dogoditi novi slučaj Turanj da bi rukovodeći ljudi ovog grada progledali? Porušene ograde, uništene fasade, uništena vozila, česti nestanci vode i struje zbog prekidanja instalacija mehanizacijom su naša svakodnevica, ali materijalne stvari se mogu popraviti i zamijeniti dok ljudski život ne može, naglašava Ferenčina.
Njegov otac Zdravko poduzeo je i dodatni korak te pozvao gradonačelnika da dođe u Marmontovu aleju i vidi što sve trpe već predugo…
– Da budem iskren, bio sam iznenađen da je prihvatio poziv da dođe na kavu u Valentino, ali eto, došao je. Građani i poduzetnici već šest mjeseci u Marmontovoj aleji trpe nerad, neznanje i svakakve nebuloze koje nemaju blage veze s mozgom i s koliko toliko normalnim životom. Svima je teško u ovakvim uvjetima, a Dubovac je pun i malo starijih ljudi koji se već mjesecima moraju verati po iskopinama ko brdske koze, svakodnevno smo u blatu ili prašini, a istovremeno se događaju faze da strojevi miruju danima, jednom smo nabrojali 18 dana da se ne radi, kaže Zdravko Ferenčina, koji posebno ističe da su i svi poduzetnici u ulici dodatno ugroženi predugim radovima i znatno im je smanjen promet. S druge strane, sreća je da nije bilo hitnih intervencija vatrogasaca ili Hitne pomoći u trenucima najveće raskopanosti ulice.
Ipak, kaže naš sugovornik, razgovor s gradonačelnikom donio je neke pomake.
– Mandić je ustvrdio da su glavni investitor Hrvatske ceste i grad tu malo može napraviti. Dobro se poklopilo i da je baš na dan kada je gradonačelnik došao na kavu i razgovor, iako je bio radni dan, gradilište bilo potpuno prazno, bez strojeva i radnika. Obećao je da će izvršiti pritisak koliko je u mogućnosti da se pojačaju ljudstvo i strojevi i moram priznati da se od tada barem nešto radi. Djelomično je i otvorena cesta pa se napokon malo vraća i život u ulicu, iako i dalje ima problema. Ne znam je li taj razgovor pomogao, ali nakon toga živimo ipak mrvicu lakše.
Problema, dakako, imaju i u brojnim okolnim ulicama kojima je Marmontova aleja bila poveznica s gradom. U obližnjoj Pivovarskoj ulici odnedavno ponovno živi J. T. koja ističe da se s mužem doselila prije godinu dana u želji za mirnim životom i vodeći se sjećanjima na lijepo, mirno i zabavno djetinjstvo i mladost na Dubovcu…
– No, od samog početka, stvarnost je ispala malo drugačija. Čak i prije početka radova u Marmontovoj, dok se rekonstrukcija odvijala na Borlinu, imali smo česte nestanke vode. Ulica nam je bila prekopana i blatnjava. Novi uređaji, pipe i bojleri bi kod svakog puštanja curili na sve strane. Kad je počelo na Dubovcu osim vodovodnih cijevi često su se oštećivale i plinske. U redu ako moramo nešto istrpiti, ali zašto to moramo i plaćati? Računi za vodu su nam narasli još za vrijeme radova na Borlinu, ali Vodovod i kanalizacija ne uvažavaju nikakve reklamacije. Znamo da će i to jednom završiti, ali zaista predugo traje i, iskreno, već smo alergični na poruke da se mole građani za razumijevanje i strpljenje…
S njom se slaže i susjeda Ž. Š. koja kaže da je kretanje alejom prava avantura za svakog tko nema gumene čizme, a vožnja biciklom je nešto na što se slobodno može zaboraviti. Ako bi se u zlu tražilo nešto dobro, onda bi to bio privremeni predah za roditelje što se tiče sigurnosti djece. Naime, koliko god se vesele kraju radova, stanovnici Marmontove aleje i okolnih ulica nadaju se da će nadležni nakon njih napokon posvetiti dužnu pažnju sigurnosti stanovnika, posebno najmlađih.
– Kada se sve završi opasnost će nam postati jurnjava ulicom, koja prelazi sve granice i zbog koje se osobno bojim pustiti dijete samo u školu. Obraćali smo se Gradskoj četvrti, oni su pisali i Gradu i policiji, no ruke su im navodno vezane zato što je riječ o državnoj cesti pa Grad nema nadležnosti. Ako se ne mogu postaviti semafori tražimo da se barem postave ležeći policajci, no ne vjerujem da će išta od naših zahtjeva uvažiti, rezignirano poručuje Ž.Š.
Neven Ferenčina na kraju razgovora kaže da problem nisu radnici, već projekt.
– Ja ne krivim nikoga od radnika na gradilištu, vjerujem ni itko drugi od Dubovčaka. Oni rade posao po projektu, ali problem je da je taj projekt manjkav. Zašto? Ne znam, ali rekao bih da terenski izvidi nisu odrađeni kako treba, ili nisu odrađeni uopće. Problem je da takvi projekti uopće dobijaju dozvolu za izvođenje i mislim da su za to krivci projektanti, ali i gradska vlast koja potpisuje takve projekte…