Milka Babović rođena je 27. listopada 1928. u Skoplju. Školovala se kroz vihor rata u Sarajevu i Rumi, maturirala u Beogradu. U Zagrebu živi od 1948. Studirala je kemiju na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala je na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu (1963.) sport i tjelesni odgoj, hrvatski i njemački jezik. Govorila je engleski i njemački, služila se francuskim i ruskim.
U dogovoru s obitelji obavještavamo javnost da se sućuti mogu
slati na adresu: HZSN, Perkovčeva 2, 10000 Zagreb ili e-poštom na
hzsn@hzsn.hr
Kao članica Mladosti, bila je atletska
reprezentativka Jugoslavije, dvaput svjetska studentska prvakinja
u trčanju na 80 metara s preponama (1953.u Dortmundu i 1957.u
Parizu). Na EP u Bernu, 1954., bila je peta na 80 metara s
preponama. Uz to, 17 puta bila je prvakinja Jugoslavije, 27 puta
rušila je državni rekord (u nekoliko disciplina), 26 puta bila je
članica reprezentacije, 2 put prvakinja Balkana.
U anketi “Sportskih novosti” gdje glasuju
sportski novinari, triput je bila proglašena kao najbolja
hrvatska sportašica, dvaput jugoslavenska.
Od 1949. bavi se sportskim novinarstvom kao
vanjski suradnik. U početku piše za “Narodni sport” , kasnije
sudjeluje u radijskom programu Radio Zagreba, a povremeno
surađuje s “Vjesnikom”, “Slobodnom Dalmacijom”, “Oslobođenjem” i
nizom drugih tiskovina. Iznimno cijeni i poštuje velikoga
novinara Hrvoja Macanovića, za kojega kaže da ju je svemu što zna
on naučio.
Od 1957. radi stalno na Radio Televiziji Zagreb,
prva je sportska reporterka u Hrvatskoj, osnivačica sportske
redakcije televizije i njezina prva urednica, ujedno prva
urednica u cijeloj Euroviziji, surađuje u svim programima TV
Zagreb. Pokrenula je prvo jutarnje vježbanje uz TV ekran (emisija
“Vježbajte s nama”) 1958., a zajedno sa Žuži Jelinek u emisiji
“Porodica i domaćinstvo” je organizirala prvu modnu reviju u
studiju (tada je sve bilo uživo, nije bilo tehnologije koja bi to
snimila). Surađuje i na emisiji “Pionirski mozaik” (Mendo i
Slavica) u dijelu o sportu.
Nekoliko godina, od 1958. uređivala je emisiju TV Zagreb
“Telesport”, koja se poput nekog javnog okruglog stola
aktivno bavila tjelesnom kulturom i sportom. Mnogi znani
sportaši, treneri, pedagozi, liječnici i političari progovarali
su u emisiji o rekreaciji, vrhunskom sportu, opasnostima,
ljepoti, o dopingu, o školskom sustavu tjelesne kulture, o
dvoranama, o svemu sportski relevantnom. Zbog specifičnog
načina komentiranja postala je zaštitnim znakom TV prijenosa
umjetničkog klizanja.
Osim nebrojenih reportaža i javljanja sa svih sportskih događaja
širom zemlje, kao reporter i komentator radi i na OI u Rimu 1960.
i Muenchenu 1972., na Zimskim olimpijskim igrama u Innsbrucku
(1964. i 1976.), Grenoblu (1968.), a na ZOI u Sarajevu 1984. je
zamjenica voditelja Press centra. Tijekom karijere kao
komentator prati atletiku (6 EP), klizanje, gimnastiku,
veslanje, konjički sport, skijaško trčanje i brzo klizanje. Za
vrijeme OI u Lake Placidu 1980. radi kao instruktor EBU
(Eurovizije) u obliku pomoći u organizaciji prijenosa s OI. Za
potrebe OI u Sydneyu 2000.sudjeluje u izradi sustava za praćenje
modernoga petoboja, a za Salt Lake City (ZOI 2002.) za potrebe
sustava praćenja klizanja.
Istodobno s radom na TV Zagreb sudjeluje i u drugim
redakcijama, uređuje i rubriku o sportu u dječjem listu
“Smib” (od 1970-1981.), suradnica je “Plavoga vjesnika”, a
surađivala je i u drugim novinama i časopisima.
Bila je koautor dijela Hrvatske opće
enciklopedije (slova “H” i “I”), te članica uređivačkog odbora
stručnog časopisa “Povijest sporta” (izlazio 1970-1999).
Predsjednica je Sekcije sportskih novinara Hrvatskog
novinarskog društva (danas Hrvatski zbor sportskih
novinara) od 1974.-1978., a aktivno je sudjelovala u organizaciji
domaćinstva čak 2 kongresa AIPS-a (Svjetske udruge sportskih
novinara) u Dubrovniku (1970.) i Splitu (1978.). i danas je
aktivna članica HZSN-a.
U dva mandata bila je članica Jugoslavenskog olimpijskog odbora.
Od 1978-1982. u Izvršnom vijeću Skupštine grada Zagreba,
kao izabrani građanin zadužena je za uvjete u
osnovnim školama, a za vrijeme njezina mandata gradi se i prvi
bazen uz školu, za obuku neplivača!
Dvaput je članica žirija tada vrlo znanog i
popularnog festivala sportskih filmova “Zlatni prsten”
(naizmjence u Genevi i Portorožu). Predstavljala je JRT i kao
članica Eurovizijske sportske grupe u Genevi. Od 1991. je u
mirovini. Za HRT teletekst i nakon mirovine još nekoliko godina
uređuje i piše kolumnu “Sportske zanimljivosti”. Nekoliko sezona
je sudjelovala u radu žirija u zabavnoj emisiji “Ples sa
zvijezdama” HRT-a, gdje je svojim velikim znanjem i iznimnim
govorništvom ostavila veliki trag.
Od 2007. aktivno surađuje u pisanju za list “Zagreb moj
grad” napisavši gotovo 80 članaka iz povijesti.
Teme su vezane uz sportove i događaje ili ličnosti gradskoga
života (sanjkanje, streličarstvo, ženski nogomet, nogomet, šah,
klizanje, kuglanje, sportsku arhitekturu, plivanje, atletiku,
planinarstvo itd..). Pisala je i o Franji Bučaru, Zulejki Tućan,
banu Josipu Jelačiću kao planinaru, o Žarku Dolinaru, Borisu
Hanžekoviću …
Tijekom 2009. sudjeluje u pisanju serijala knjiga
za najmlađe “Mali sportaši”, autora Vite Spasovića kao
promotor bavljenja sportom najmlađih uzrasta te prevencije
uporabe droge među školskom djecom, za što od Međunarodnog
olimpijskog odbora dobija posebno priznanje.
Dobitnica je mnogobrojnih nagrada, između
ostalih:
1974. “Zlatno pero” Hrvatskog novinarskog društva;
dobitnica je Ordena bratstva i jedinstva; 1977. Nagradu Grada
Zagreba za promociju sporta i tjelesne kulture u radu s djecom,
ženama i bolesnim osobama; 1994. za životno djelo Hrvatskog zbora
sportskih novinara; 2002. Nagradu “Milan Grlović” HND-a, za
iznimno ostvarenje; 2004. od HND-a za 55 godina bavljenja
novinarstvom, 2014. godišnja, a 2018. i nagrada za životno djelo
“Franjo Bučar”.
Cijeli život trudi se ukloniti predrasude prema ženama, u
sportu i u životu. Piše, javno govori, sudjeluje u
mnogim raspravama, posjećuje škole i drži predavanja o
ravnopravnosti spolova, o kvaliteti i razvoju tjelesne
kulture, o nužnosti bavljenja rekreacijom i vježbanjem, o dječjem
sportu, o vrhunskim sportašima. Nikad nije odbila sudjelovanje na
“okruglim stolovima” s temama djece, sporta, kvalitete života,
hendikepirane osobe, podučavanje, a sama je organizirala ili
sudjelovala na više od 500 “usmenih novina” u osnovnim i srednjim
školama. Njezine teze poput “sport je najjeftinija kozmetika” ili
“bavljenje sportom je najbolja investicija u budućnost” preuzeo
je i posebni program MOO-a za veće sudjelovanje žena i djece u
sportskim aktivnostima. Radila je i kao pomoćni
trener, doslovce je nagovarala roditelje da djevojčice
pošalju da se bave atletikom kako bi postale ne nužno vrhunske
sportašice nego samosvjesne žene, majke, učiteljice … koje će
same odlučivati o svojoj i o sudbini svoje djece.
U svojem klubu HAAK “Mladost” bila je zadužena
za organizaciju higijene, ponašanja i učenja. Uz ostale članove
kluba koji su pomagali najmlađima, ona osobno je davala poduku iz
kemije i književnosti. U to doba (polovica prošloga stoljeća)
nije postojala ni kultura odlaska zubaru, na čemu je Milka
Babović inzistirala i osobno vodila najmlađe članove zubaru i po
potrebi liječniku.
Kao novinarka i urednica trudila se maksimalno
poštovati zakone posla i etičke i moralne kriterije novinarstva.
Često su ju mnogobrojni učenici (gotovo svi novinari Sportskog
programa HRT-a koji su u redakciju došli do njezinog odlaska u
mirovinu) opisivali kao strogu, no baš svaki će joj zahvaliti na
tome, uvidjevši zbog čega se nešto radilo na “Milkin način”.
HZSN, FOTO: R. Goršić/CROPIX