Vapaji, suze, plač, urušavanje - to su zvukovi koji su obilježili zadnji tjedan 2020. godine u Hrvatskoj
Jaki potresi pogodili su središnju Hrvatsku u ponedjeljak
28. prosinca. Prvi u 6 sati i 28 minuta, jačine 5 prema Richteru
s epicentrom 5 kilometara jugozapadno od Petrinje i 12 kilometara
od Siska. Slijedila su još dva potresa jakosti 4,7 i 4,1 na istom
epicentralnom području. Prve informacije govorile su kako nema
ozljeđenih, ali su mnoge kuće već tada u Petrinji, Sisku i
okolnim mjestima bile razrušene.
Potres se osjetio u cijeloj središnjoj Hrvatskoj, ali i šire.
A onda…Onda je, samo dan kasnije 29. prosinca u utorak,
uslijedila katastrofa koju ćemo svi pamtiti.
U 12 sati i 19 minuta razoran potres kod Petrinje odnio je sedam
života – među njima je bila i 12-godišnja djevojčica i
20-godišnji mladić. Petrinjom su odzvanjali krikovi uplašenih
građana, plač, jecaji. Grad i okolna mjesta razrušeni su
gotovo do temelja. Praktički da nema kuće koja nije oštećena.
Deseci ozlijeđenih prevezeni su u okolne bolnice, koje su također
morale biti evakuirane zbog pretrpljenih oštećenja, tisuće ljudi
ostale su bez krova nad glavom, potres se osjetio u
cijeloj središnjoj Europi. Stradale su i neke zgrade u Zagrebu i
okolici. Svi su se odjednom našli na cesti.
Iz automobila su, među ostalima, vatrogasci, mještani, pa i naši
reporteri i snimatelji spašavali oca i sina koji su se u tom
trenutku našli pod ciglama.
Nema tko nije vapio za pomoć, a sve te vapaje čula je cijela
Hrvatska, kao i okolne zemlje i zemlje članica EU. Nebrojeni su
donirali novac ili potrepštine, a mnogi su jednostavno
krenuli put Petrinje i okolnih mjesta kako bi pomogli;
nema te zemlje koja nije ponudila pomoć – bilo materijalno, bilo
financijski, bilo psihički… Svi smo bili kao jedno, do te mjere
da nam je već više puta rečeno kako ima vremena za slanje pomoći,
kako zasad imaju dovoljno hrane i vode.
Slike upravo iz tih najpogođenijih dijelova obišle su svijet.
Ljudi koji stoje ispred svojih razrušenih domova, ispred nekoliko
desetaka cigli koje su ostale, ljudi koji uz vatru na livadi
dočekuju noć jer nisu htjeli napustiti ono malo što im je ostalo,
psi koji su vjerno čekali svoje gazde ne znajući da se, nažalost,
nikada neće vratiti…
Tlo i dalje podrhtava, već četvrti dan zaredom. Svi se boje da
neće imati kamo otići kad sve ovo završi. Sve što su gradili
godinama, desetljećima, nestalo je u trenu oka. Ipak, i za to su
se pobrinuli svi koji su mogli u Hrvatskoj i šire – nema tko nije
nudio svoje apartmane, sobe, stanove i kuće. Bilo je onih koji su
slali svoje kamp kućice, automobile. “Nitko ne smije biti vani,
na hladnom i u opasnoti”, složili smo se, pa su zato tisuće
volontera, građana i sugrađana pohrlili u ova opasna mjesta ne bi
li mještanima bar malo uljepšali najgori tjedan u životu. Ljudi
iz Petrinje, Siska i okolnih mjesta zahvalni su “do neba”, kažu,
ali još uvijek postoje oni za kojima se traga, još će se danima
trebati pomagati.
Svi smo mi heroji – svi koji su donirali, donijeli, pomogli,
čistili, svi psi tragači, svi zdravstveni djelatnici, svi
volonteri, sportaši, znanstvenici, ljudi dobre volje, svi koji su
se u pravom trenutku našli na pravom mjestu. Opet, za materijalno
ćemo se snaći. Donirat će novac EU, druge zemlje, iz Vladinog i
našeg proračuna davat će se milijuni. Nažalost, onu duhovnu
štetu, za sedam poginulih osoba i za sve one koji još godinama
neće mirno spavati – za to još dugo, dugo neće biti pomoći. Ako,
ikada.