Mještani najudaljenijih sela na Baniji govore kako se snalaze i kako iz njihove perspektive izgleda organizacija na terenu
U trenutku našeg obilaska Banije od potresa je prošlo deset dana,
a tri dana od kad je osnovan Stožer za otklanjanje posljedica
katastrofe. U selu Stražbenica, desetak kilometara od Petrinje,
kuće Ljubice Letice više nema. Pitamo je otkuda se to
izvukla.
“Otkuda, da, svi me to pitaju, ja vam u onom šoku ne znam ni
sama, kad sam izašla na dvorište, jaučem, ima li koga živoga.”
Đuro Peškir je spavao u košari od traktora za prijevoz
stoke.
“Pa bilo je, jedno četiri-pet noći sam bio, ali turnem noge tamo,
ima ja ovih ploča, pa sam metnuo ovako, turno noge vamo da ne
pokisnem, znate, a moraš se snalazit pa svi su stradali, nisam
samo ja stradao.”
Desa Uglješić iz Stražbenice govori kako se boji snijega koji je
bio najavljen.
“Ide snijeg, što ćemo onda? I tu što su nam struju prikopčali iz
stare kuće, vidite to u hodniku, tu su prikopčali tu struju, ta
se kuća sruši, mi nećemo imati struje nigdje, šta ćemo onda, dva
zamrzivača sam metnula tu pod šator. Što da radim.?”
U trenuku snimanja ove priče ljudi se već deseti dan snalaze kako
znaju i umiju. U selu je osam ljudi u pet kućanstava. Tlo i dalje
ozbiljno podrhtava. Ljubica Letica spava u kamp kućici koju su
još istog dana dovezli neki dobri ljudi.
“Oklen je, ja od onoga šoka ne znam. Hvala mu puno, dovezao je tu
kućicu, tako da tu imam sigurno nad glavom da mogu popiti šalicu
kave da ne mislim kad će mi pasti nešto na glavu.
Kako spavate po noći?
Po noći pa, uvijek malo trese, ali mislim da sam sigurna u toj
kućici.”
Šator u kojem je sve što Uglješići imaju, također su donijeli
volonteri koji su kablovima spojili struju iz ruševne kuće.
Spavaju u susjednoj kući, pošteno obnovljenoj prošle godine, ali
je bez struje.
Tri dana prije Tomislav Ćorić medijima govori da u robnim
zalihama ima 1600 šatora, ali ih nitko nije tražio. Najmlađem u
ovom u selu je 71 godina, najstarijoj 101. Bez posljedica je tek
jedna kuća. Jovan i Desa govore kako im još nisu došli ni
statičari.
“Ma ovih statičara nikako nema koji bi trebali doći najprvi, da
procijene to što bi to trebalo, našto je to i kako.”
Statičari i inženjeri koji danima hodaju terenom, također su
mahom volonteri. Župan Ivo Žinić tjedan dana nakon potresa ujutro
kaže nema zakona po kojem možemo proglasiti katastrofu. No, isti
dan poslijepodne, 5.siječnja Vlada proglašava katastrofu. Tog
desetog dana nakon potresa, dok smo mi na terenu u Stražbenici,
premijer je ljut na kritike kako sustav kasni, a ljude spašavaju
volonteri. Zato izjavljuje:
“Ma tko je taj koji će reći iz komfora svog naslonjača da nešto
nije dobro? Temeljem čega? Temeljem kojih, čijih podataka? Tko
kasni i gdje kasni? Dajte mi jedan dokaz!”
Prije odlaska na teren poslali smo 15 pitanja o aktualnom stanju
na terenu na adresu Stožera koju nam je dao glasnogovonik Mladen
Pavić. Prvo pitanje je koliko se osoba na području županije
prijavilo za kontejner. Email nam se vratio kao neisporučiv. U
selo je taman stigla Ljubičina kćer Ljilja Ovuka, koja majku
stalno obilazi jer Ljubica ne želi od kuće.
“Dobili smo gospođu koja je zadužena za kontejnere, ona mi je
rekla da odmah stižu kontejneri, onda me nazove načelnica
stožera, kaže, ne ona nije prioritet, ja iz Dvora dođem ovdje,
čekam, oni kažu nije prioritet. To tko dobija, oni se
prepucavaju.
Koji stožer, gdje?
U Petrinji. Mislim, evo vam poruka koju mi je gospođa koja je
zadužena za kontejnere napisala, da je mama prioritet…evo,
pročitajte poruku što je gospođa zadužena za kontejnere napisala.
Piše da je hitan slučaj. Pet minuta kasnije zvala me načelnica i
rekla da moja majka nije prioritet.”
Prijava štete se mora raditi elektronskim putem
Na putu prema Petrinji živi Aleksandar Marković, konačno mu je na
dan našeg obilaska stigla drvena kućica od jednog privatnika koju
je kaže uspio srediti iz trećeg pokušaja preko poznanice iz
gradske uprave.
“Već sam dva puta trebao dobiti kontejner, jedan iz Splita, jedan
iz…ne znam gdje su završili.
Ogorčeni, volonteri koje smo zatekli na terenu nisu htjeli davati
izjave. Došli su raditi, kao i Gorska služba spašavanja, također
civilna udruga koja je danju i noću obilazila svo područje
pogođeno potresom. Svjedoče nam o tome i u Lovču, najzabačenijem
selu na Baniji kroz koje vodi sedam kilometara dug put kroz šumu.
Tamo smo zatekli Sofiju Trninić.
“Jesu, bili su , prošli su tu, pitali su što trebamo, rekli smo
kad smo vidli ta sela, nek idu tamo, bilo nam je teško, ja sam sa
roditeljima, jedan 39-to godište, jedan ’37.
Jel imate vi sve što vam treba tu sad?
Ostavili su nam ponešto, tako ti dečki koji su prolazili, ima za
sad i brašna i šećera, iako je to udaljeno. Eto, i brat je bio
isto, donio nam je pet kila šećera, ali i kod njega je isto stan
u Zagrebu uništen, tako teško nam je, da.
U Lovču živi desetak ljudi. Pokazuju nam svoje kuće u kojima i
dalje spavaju. Mahom raspucalih zidova, nesigurnih krovova. U
ovom selu nema signala, ne može se prijaviti šteta niti
telefonom, a kamoli emailom. Sad kad je pao snijeg do njih je
gotovo nemoguće i doći.
Drugi dan se vraćamo u Stražbenicu, iz Agencije za poljoprivredu
pitaju žele li da im zbrinu ovce, ne žele dati jedino što imaju,
nepovjerljivi su. Statičara još nema, Ljubica i Đuro prespavali
su u kućici. Najavljuju snijeg, svi su u strahu. Pokušavamo
saznati kome da se obrate. No, prijava štete se mora raditi
elektronskim putem u kraju bez struje i signala u kojemu žive
mahom informatički nepismeni ljudi. U prijavama im pomažu
volonteri.
Istaknut je i broj za informacije na koji možete kontaktirati
pročelnicu za financije na broj mobitela, no kad smo pokušali
nazvati, glasovni aparat nam je rekao da smo birali broj koji se
ne koristi. Večer prije, nakon Stražbenice i Lovča, obišli smo i
selo Veliki Šušnjar u kojem smo na imanju obitelji Bunčić.
Njihova kuća dobila je crvenu naljepnicu. U dvorište im je stigla
kućica koju je donirao paroh Saša Umičević. Stiže i gradonačelnik
Petrinje Darinko Dumbović. Djevojkama iz svog ureda govori nek
pišu kako ovdje treba stići dva kamiona pijeska. Djevojke ne pišu
ništa. Hvali se kako je organizirao da kućica stigne u ovo
dvorište. Pitamo ga zna li tko je vlasnik kućice? Tko ju je
donirao? Ne zna.
Čudi ga što uopće pitamo vodi li ikakvu evidenciju o tome tko
šalje kućice i tko ih točno dobiva i ljuti se što postavljamo
takva pitanja. U Stražbenicu ni petnaesti dan nakon potresa
Ljubici nije stigao kontejner. Kćer ju je odvezla k sebi u Dvor
jer je u kamp kućici prehladno. Uglješićima je još uvijek sve pod
šatorom.
Obišli su ih statičari, dobili su Crvene naljepnice. U
međuvremenu, svojim nespretnim izjavama na dnevnoj bazi netko iz
vlasti ili nadležnih insitutcija oduzme dio zasluga kuharima,
volonterima, Crvenom križu, humanitarcima za spašavanje svojih
sugrađana nakon ove strašne katastrofe. Mediji koji to prenose su
neprijatelji koji demontiraju državu.