Svaki peti državni stan je prazan, za stotine se vode sporovi, u neke je i provaljeno
Na lokaciji u strogom centru Zagreba država prodaje stan od 25
kvadrata u prizemlju. Početna cijena mu je nešto niža od 35 000
eura. 10-tak ljudi došlo se uvjeriti u kakvom je stanju, među
njima i Ivan.
“Nagledao sam se kojekakvih rupa od suterena, štakora, vode,
poplava, srušenih panada. Ovaj isto ima drvene grede – situacija
baš nije bajna, ali ima plin, drugo sve morate uređivati i
kuhinja ima prozor, wc nema – to je minus”, kazao je Ivan
Bižanović iz Otočca.
Stan je otvoren na pola sata. Trguje se po principu viđeno –
kupljeno, a najbolja ponuda pobjeđuje.
“Morate platiti trošak procjene, energetskog certifikata, ovjeru
kod javnog bilježnika, sve je to na trošak kupca i još morate
uložiti 100 000 onda je bolje kupiti nešto novo – i ne smrdi vam
vlaga. To je za ne izdržati. Odustajem da, pa tko bi normalan ovo
uzeo”, kaže Bižanović.
Darko je iz Daruvara. Kaže, dijete će mu iduće godine u Zagreb na
fakultet. Obilazi stanove, pa i one ponuđene na javnom natječaju
u nadi da će pronaći nešto povoljno – kako budućem studentu ne bi
morao plaćati podstanarstvo.
“Ono što gledam preko natječaja , stanovi su smeće, podrum,
prizemlje i tavan, devastirano, nisu pripremljeni stanovi,
namještaj bi trebalo skloniti pa prodavati tako da sam totalno
razočaran. Jednu i pol godinu intenzivno tražim i sve je gore od
goreg u zadnje vrijeme”, kaže Darko.
Ne samo da je u nekim stanovima koje prodaje država stari
namještaj ili odjeća, već i ostaci hrane koji stoje mjesecima,
nitko ih nije bacio prije no što je stan pustio u prodaju. Stan
koji gledamo u Medvedgradskoj ulici u Zagrebu – samo je par
kućnih brojeva više od prvog stana koji smo vidjeli. Na javnom
natječaju nije prvi put.
Zapravo nije ni riječ o stanu, već dvije odvojene prostorije sa
zajedničkim ulaznim dijelom i vanjskim zahodom. Prva od 12
kvadrata prodaje se za minimalno 1100 eura po kvadratu, druga od
18 kvadrata za gotovo 1800 eura. Da bi dobio obje prostorije,
kupac mora dati dvije odvojene, ali najbolje ponude.
“Najveći je problem što je velik volumen stanova. Imovinsko
pravni postupci su dugotrajni. Velik broj stanova koji se steknu
su derutni u starim zgradama i svojim neodržavanjem nose svoje
probleme”, rekao je Danijel Ivezić, voditelj službe za stanove u
Ministarstvu graditeljstva i državne imovine
Stan koji gledamo u Ilici nedaleko od Črnomerca, također ponuđen
na prodaju, u nešto je boljem stanju. Vidljivo je oštećen u
potresu. 45 kvadrata za oko 1700 eura po kvadratu.
“Gledam za brata. Treba u njega uložiti, ali u načelu je OK”,
kaže Hrvoje Mucavac iz Zagreba.
Boro Vujović, vlasnik je agencije za prodaju nekretnina kaže da
su stanovi koje država prodaje uglavnom stari, nema ih previše i
ne utječu na tržište nekretnina.
“Ne bih rekao da se prodaju ispod cijene, oni prolaze procjenu
sudskog vještaka, idu na natječaj tko da više. Možda bi na
tržištu mogli postići veću cijenu, da idu na neki drugi način,
ali ne idu ispod tržišne cijene”, kaže Vujović.
U Ministarstvu graditeljstva i državne imovine kažu da je ovo
prvi natječaj ove godine i u njemu je na prodaju ponuđeno 12
stanova. Princip je sljedeći: kad očiste papire – lošije stanove
prodaju, a bolje ostavljaju u portfelju.
“Za prodaju ih je pripremljeno 120. Vi u svakom trenutku morate
provjeriti je li netko u zemljišnim knjigama pokrenuo neki
postupak, da li postoji plomba, svaka nekretnina ima svoju priču.
Zbog novog preustroja ministarstva i trenutnog preseljenja smo
stavili ograničen broj od 12 stanova, prošle godine smo imali
natječaj i s 40, sredinom veljače bit će ih još 20 ili 25 . Za
sve nekretnine je iskazan interes od ostalih suvlasnika unutar
zgrade i vjerujemo da će se prodati 8 od 10 stanova. Ministarstvo
je jače od deset najvećih agencija s obzirom na broj prodanih
stanova”, kaže Ivezić.
U posljednje dvije godine, objašnjava, prodali su 238 stanova i
ukupno zaradili 69 milijuna kuna. 121 stan prodali su putem
javnog natječaja, ostale – neposrednom prodajom.
“Ministarstvo prostornog uređenja razvrgnulo je suvlasničke
zajednice s drugim suvlasnicima i od tih postupaka imamo još 10
milijuna kuna”, kaže Ivezić.
Smanjili su tako, kažu u ovom Ministarstvu, svoj stambeni
portfelj u kojemu je sada 1600 stanova, iako se pod stanovima
vode i tavani i podrumi. Ministarstvo upravlja i tvrtkom Državne
nekretnine, a one pak državnim stanovima koje daju u najam.
Raspolažu s gotovo 5000 stanova. U 70 posto stanova žive
zaštićeni najmoprimci ili oni s pravom korištenja, manji broj
stanova namijenjen je službenim osobama, 8 posto stanova je
prazno, dok čak 20 posto otpada na korisnike koji su u njima bez
pravne osnove.
“Tu spadaju najmoprimci koji su uredni platiše i žive u tim
stanovima više od 20 godina, ali su izgubili pravo koje su imali,
nemaju naslijeđe, tu žive već 20 godina i čine to i danas”, kaže
Josipa Franić iz tvrtke Državne nekretnine.
“Za bespravno korištenje plaća se 15 kuna po kvadratu. 3 kune je
najamnina za zaštićene, za slobodno ugovorene najamnina je 6
kuna”, kaže Ivezić.
Zaštićeni najmoprimac u stanu od 50 kvadrata u centru grada tako
može živjeti za 150 kuna, a onaj koji je u stanu bez pravne
osnove plaća nešto više – 750 kuna. Dok uredno plaća nitko ga ne
tjera.
Iz Državnih nekretnina kažu su od najma stanova u svom portfelju
lani uprihodili 22 milijuna kuna, na popravke i obnovu potrošili
su 10 milijuna. Zaštićeni najmoprimci koji su podnijeli zahtjeve
do 2014. mogli su i otkupiti stanove po povoljnijoj cijeni. Neki
su to tražili, drugi nisu.
“Oko 970 je zahtjeva. Ta prodaja po odluci je vrlo
kompleksna. Treba skupljati dokumentaciju, dugotrajni su
postupci, nastojimo ih riješiti”, kaže Ivezić.
Mnogo je toga dugotrajno i komplicirano u priči o nekretninama u
državnom vlasništvu. 6000 stanova imaju samo Ministarstvo
graditeljstva i državne imovine zajedno s tvrtkom kojom
upravljaju. Ostalim nekretninama upravljaju Središnji državni
ured za imovinu, MORH, Ministarstvo branitelja, MUP, Zavod za
mirovinsko, Zavod za zdravstveno osiguranje i svako od njih
upravlja sa svojim. Koliko ukupno – teško je izbrojati.
“Središnji registar državne imovine je trenutno u
ingerenciji Središnjeg državnog ureda za digitalno društvo te bi
njih to trebalo pitati”, kaže Ivezić.
No, njihov odjel za odnose s medijima odgovara.
“Tijelo državne uprave nadležno za razvoj digitalnog društva nije
nadležno za izdavanje potvrda o podacima iz Središnjeg registra.”
U registru koji se može pronaći na internetu još stoje nazivi
ministarstava koja više ne postoje, pa smo pitali svaku od
institucija čime i kako raspolažu.
Središnji državni ured za stambeno zbrinjavanje raspolaže s
najviše nekretnina. Gotovo 13 200. Od toga im je čak 2200
neupotrebljivo. Useljeno je 11 000 nekretnina, a od toga njih
7000 uredno podmiruje obveze. Zavod za Mirovinsko osiguranje ima
477 stanova. 227 je u najmu, 178 prazno, a 67 stanova koristi se
bez pravne osnove. Praznih nekretnina na 37 lokacija ima i Zavod
za zdravstveno osiguranje, dok su na 17 lokacija nekretnine u
najmu. MUP koristi svih svojih 369 stanova. U njima su u najmu
policijski službenici. Sve neperspektivne nekretnine, kažu,
predali su 2017. tadašnjem Ministarstvu državne imovine.
Ministarstvo branitelja pak ima oko 2250 stanova koji su u najmu
ili ih stanari otplaćuju putem kredita. U 47 stanova nema nikoga.
Kad se sve ovo zbroji riječ je o više od 23 000 stanova i kuća,
od toga se gotovo 4500 ne koristi, a više od 2500 podstanara za
te nekretnine ništa ne plaća. No stručnjaci kažu, nije samo
problem što se sva imovina ne vodi na jednom mjestu.
“Kad nemate strategiju onda je sve što napravite neki pomak, ako
ne znate gdje idete gdje god dođete ste stigli, otprilike na to
se svodi upravljanje državnom imovinom. U početku kad je
napravljen registar ideja je bila da se transparentnije upravlja
s time, u kontekstu upravljanja trebalo bi postići provjerljive
ciljeve. Ako nemate cilj na temelju kojeg možete verificirati i
mjeriti je li se nešto postiglo, onda strategije nema”, kaže
Josip Tica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
Registar državne imovine krenuo se izrađivati prije 8 godina,
tvrdi profesor s Ekonomskog fakulteta. Prvi je iskorak bio da se
imovina uopće identificira i da se počne redovito naplaćivati
korištenje tih stanova, a onda se opet sve zakompliciralo. Jedni
su vodili, drugi njome upravljali. Da stambeno pitanje stavi u
širi kontekst tražili smo ministra Horvata, no o strategiji
upravljanja državnom imovinom nismo dobili odgovor.
“Pri ulasku u EU mi smo radili strategiju da zadovoljimo
činovničke uvjete, mi nismo radili strategije da po njima radimo.
Sve su one obećavale da će za 2 ili 3 godine biti blagostanje, no
malo ih je koje su u proteklih 30 godina imale praktični efekt.
Sve su one improvizirane, vi tu nemate sustavni pristup. Ja volim
reći da su to kao seminarski radovi”, kaže Ljubo Jurčić s
Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
Profesor ekonomije, Ljubo Jurčić i sam je bio u Vladi kao bivši
ministar gospodarstva.
“Nikad nismo bili zadovoljni upravljanjem tom imovinom, prije
svega nužni uvjet je popis te imovine i njezin pravni status,
svrha kako se može koristiti – to nije napravljeno. Pored toga
ona je uvijek bila instrument korištenja političke pozicije jer u
situaciji gdje gospodarstvo baš ne napreduje, a nekretnine su
skupe, vlasništvo u rukama političara uvijek im daje moć da li će
je nekom dati ili neće”, kaže Jurčić.
Da političke volje, da se pitanje državne imovine riješi, nema
tvrdi i Anka Mrak Taritaš, bivša ministrica graditeljstva.
“U bivšoj Vladi smo imali posebno ministarstvo za upravljanje
državnom imovinom, ja sam bila rijetka da mislim da je to dobro i
da time država šalje poruku da će se baviti imovnom, nažalost
nije se napravio nikakav pomak. Morate znati što imate, što s tim
hoćete i s tim upravljati”, kaže Mrak-Taritaš.
Svijetli je primjer upravljanja imovinom države, objašnjava nam
Josip Trica – Norveška i njihov javni fond koji ulaže u
nekretnine i kupuje dionice diljem svijeta.
“Novac koji su dobili od nafte odlučili su uložiti u financijsku
i realnu imovinu i oni koriste taj fond ne samo da bi ostvarili
profit nego da bi provodili određene ciljeve. Taj fond je poznat
da uvjetuje ulaganje u dionice multinacionalnih kompanije s tim
da se one društveno odgovorno ponašaju. Preko 1 posto svih
svjetskih dionica imali su u svom vlasništvu”, kaže Tica.
No, daleko smo od Norveške.
“Država mora postaviti neke jasne ciljeve. Reći da li se to radi
komercijalno ili želite nekretnine koristiti za ostvarivanje
nekih društveno korisnih ciljeva kao u Norveškoj – jesu li to
dohodovne skupine, ljudi s puno djece, znanstvenici da ne odlaze
iz zemlje, visokoobrazovani itd. Ima tih ideja, ali krovnog
nacrta, iako smo obećali Europi nema, i dalje se dozvoljava
ogroman manevarski prostor onima koji njima upravljaju, a
netransparentan sustav znamo kako završava – na novinskim
naslovnicama”, kaže Tica.
Nedavno ih je tako punio i sisačko moslavački župan s državnom
kućom u Glini i stanom u Zagrebu.
“Prvo gdje krećete s kontrolom je kad netko prestaje plaćati i tu
malu najamninu, vi imate i provale u državne stanove, nisu to
ljudi lošeg imovinskog stanja, imate različite ljude, tu su
godinama i ne izlaze”, kaže Mrak-Taritaš.
Iz Državnih nekretnina nas uvjeravaju kako oni svoje stanove
kontroliraju.
“Za one koji ne plaćaju provode se postupci. Ide se na utuženje i
iseljenje. Vodimo više od 600 postupaka za 10 milijuna kuna”,
kaže Josipa Franić.
Da o svojoj imovini vode računa tvrde i u Ministarstvu. No nisu
susjed za poželjeti jer u praksi to često izgleda kao u stanovima
s početka priče… Trošno, zapušteno, ružno, ponekad i
potencijalno opasno za zdravlje.