Prvi put vidio sam ga kod Miloša, u nekom sasvim drugom svijetu,
u kojem se dječje pravobraniteljice, ako su uopće postojale, nisu
oglašavale po pitanju klinaca koji po prvi put u životu probaju
pivu s još jednoznamenkastim brojem godina. Bilo je sunčano
ljeto, bili su tu stari, Trava, Kolarić, Ala, iza na Vunskom neki
su veliki dečki igrali nogomet, probao sam tu pivu i tražio ipak
žuti polo. Svima je bilo smiješno i vjerojatno sam se malo i
uvrijedio pa zato, eto, sav od glave do pete Karlovčan kakav
jesam, ni danas ne volim pivu.
Zadnji put vidio sam ga kod Džafera, na nebu je bilo proljeće,
vedro nebo šarale su prve trake sumraka, a dolje među nama na tlu
bila je još zima, s hrpicama još neotopljenog snijega, prljavog i
razmočenog. Mahnuli smo si, “čekaj!” doviknuo je, tražio cigaretu
i onda mi rekao “ti bi trebao prestat pušit” i slegnuo ramenima
kao da zna da neću.
I kasnije, kad bi ga netko spomenuo, kad bi brat i ja pričali o
tome gdje je ako ga neko vrijeme nismo vidjeli, na spomen tog
nadimka uvijek bi mi se u glavi pojavljivao Džafer, mijenjala su
se samo godišnja doba, mijenjale su se slike, mijenjao sam se ja,
od klinca koji čeka pred automatom za sladoled, do ovog nekog
sadašnjeg mene koji korača prema Rakovcu nad kojim je nebo uvijek
vedro, barem tako kažu moja sjećanja.
Svaka smrt mijenja svijet, svaka smrt mijenja grad. Neke ostanu
neprimijećene osim kod najbližih, neke su velike i svi osjećaju
taj odlazak, kao da netko makne zdenac sa Starog placa, a neke su
male ali jednako nas sve dodiruju, kao da se jednog dana probudiš
s drugom bojom očiju i sve i dalje vidiš isto i ne možeš
objasniti zašto, ali znaš da je sve drugačije.
I do kraja života kod Džafera očekuješ poznato i drago lice, tako
da se ne bi previše iznenadio niti prestrašio da ga jednom i
ugledaš. Svaki put kad netko umre promijeni se grad, a opet,
ostaje i isti, ako je taj netko nenametljivo i, eto, sasvim
slučajno, bio i ostao taj grad.