Ljudi koji tako zarađuju za život ljuti su. Ono što prodaju, kod kuće im skuplja prašinu. Osim onih koji prodaju životinje, one ne skupljaju prašinu nego rastu
Ako želite na kavu – može, ako vam se kocka – ništa vas ne sprječava da odete u casino, ako vam se kladi – rade i kladionice, ako vam treba odjeća – možete cijeli dan oblačiti i svlačiti odjeću preko glave. Ali ako biste kupili nešto na sajmu na otvorenom – e to ne može.
I to još od jeseni. Ni svinje, ni krave, ni traktor na poljoprivrednim sajmovima, ni tričarije na Hreliću, ni antikne ormariće na Britancu nedjeljom. Makar se održavaju na otvorenom, sajmovi su i dalje zabranjeni.
A ljudi koji tako zarađuju za život ljuti su. Ne smiju raditi, ono što prodaju kod kuće im skuplja prašinu, osim onih koji prodaju životinje, one ne skupljaju prašinu nego rastu. Nije od igle do lokomotive nego od naušnica do konja…
Spremni smo i čekamo da krenu sajmovi.
Komode, slike, sjedalice, porculansko posuđe, tepisi, barokni ratovi, renesansi ormari, lusteri pa još malo lustera. Sve je to na Šindlerovoj listi antikviteta.
“Ovo je jozepinska komoda iz 1800. godine od trešnje. Ovo je nabavljeno u Beču, ovo je u Zagrebu i ovo je nabavljeno u Zagrebu. Sad smo u dnevnom boravku s puno lustera? Da, i puno sjedalica. Gdje sve to nabavljate? Ovo su stolice iz 1820. Što nosite na sajmove? A neke vetrine to ljudi najviše žele. Jer bi vam u protivnom trebalo par šlepera da sve ovo iznesete? Pa da”, govori Stjepan Šindler.
Ali antikviteti ne idu nigdje. Već mjesecima skupljaju prašinu jer sajmova nema. Više od deset godina Šindlerova nedjelja rezervirana je za Britanac, a četiri puta godišnje posjećivao je Bečki sajam.
“Nažalost to je sve stalo i teško je teško je što se tiče trgovine. Sajmovi su služili da se prezentirate, predstavite svoj rad…”, istaknuo je Šindler.
Gubitci se gomilaju, prašina se skuplja, svinje i konji
rastu…
I ovo društvo stoji kod kuće. Lucky nije lucky. Tužan je jer nema
sajma u Gudovcu. Do sada ni jedan nije propustio. To mu je bio
događaj godine na kojem bi pokazao sve što zna i prezentirao svoj
ranč. Njegovi vlasnici konje ne prodaju, ali sudjeluju u
posredovanju pri kupnji.
“To je velik financijski gubitak za vas i vaše kolege? Svakako je, najviše zbog toga jer nam je to bilo reklama i ljudi su nam se javljali povratno. Poručila bi stožeru da se sabere…”, jasno će Vanessa Kamberović.
Najveći je to sajam u regiji na koji stižu najbolje svinje, krave, kuleni, traktori i 40 tisuća ljudi, na zadnjem prije dvije godine bili smo i mi.
Ovogodišnja sudbina mu je neizvjesna. Već sada su u gubitku od 7 i pol milijuna kuna, ako ni sada Stožer ne dopusti održavanje ta brojka će skočiti. 500 hrvatskih sajmova je zatvoreno, nema ni zagrebačkog Hrelića. Umjesto tisuće trgovaca i ljudi gledamo tisuću galebova. 50 godina duga tradicija je prekinuta.
Cijenkanja nema već četiri mjeseca, a 1500 izlagača stoji kod kuće. Šoping centri u zatvorneom su otvoreni, a šoping centri na otvorenom su zatvoreni. Ali nema toga crnog petka na kojem će te dobiti popust kao ovdje na Hreliću.
Za kunu, dvije ovdje se moglo kupiti se što vam padne napamet – od dobre knjige do haljine i cipela. Ako imate nešto više novca, možete kupiti i auto. Bili smo lani kada je radio subotom.
Zašto tržnice, kazina, šoping centri mogu, a oni ne. Pitaju u Udruzi sajmova. Kažu kako to nisu samo mjesta na kojima se peku odojci i janjci, nego ozbiljan posao od kojeg brojni žive.
Pisali su i Vladi i Stožeru koji su im rekli da su na čekanju i te će o njima odlučivati kada za to dođe vrijeme.
“Ne, nema mi to logike. Zašto kladionice smiju, a mi na otvorenom ne smijemo”, pita se Šindler.
Gubitci se gomilaju, prašina se skuplja, svinje i konji rastu, a ne prodaju se.