I prije je bilo rizičnog ponašanja adolescenata. Izazovi po Tik-toku, ali i drugdje, to sad čine neusporedivo proširenijim. I što to sve čini djeci?
Dječak koji je prije dva dana teško ozlijeđen uslijed strujnom
udaru u Karlovcu, i dalje je u jedinici intenzivnog liječenja,
gdje se oporavlja od teških opeklina i ozljeda glave i mozga.
Stanje mu je zasad stabilno.
Nesreća se dogodila na karlovačkom željezničkom kolodvoru, gdje
se dijete iz neutvrđenih razloga popelo na vagon teretnog vlaka.
Zbog blizine žica pod naponom, došlo do električnog udara.
Ravnatelj Klinike za dječje bolesti Zagreb Goran Roić kazao je:
“Radi se dnevno prijevoj i čišćenje opečenh površina. Ono što je
izvjesno slijedećih dana i tjedana slijedi uklananje opečenih
dijelova kože i naravno sanacija tih ozljeda.”
Koliko je tijela zahvaćeno?
“Po procjenama negdje između 70 i 79 posto tjelesne površine je
zahvaćeno vrlo teškim opeklinama trećeg i dio drugog stupnja.
Nažalost, povremeno na godišnjoj razini mi dobijemo takve teške
ozljede nažalost kao i u ovom slučaju, nezaštićeni vagoni gdje se
djeca popnu, zatvaranje strujnog kruga i vrlo teške ozljede ove
vrste. U razgovoru s našim stručnjacima, dječjim psihijatrima,
psiholozima, u porastu je samoozljeđivanje djece, naravno – oni
se time bave, ali za detalje morate njih pitati”, kazao je.
Zato je Ivana Ivanda Rožić o tome porazgovarala s Gordanom Buljan
Flander iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Što se to događa? U posljednje vrijeme sve više neobičnih, prije
svega opasnih izazova? S čime se sve suočavate u poliklinici?
Suočavamo se puno rizičnog ponašanja, posebno u adolescenciji.
Adolescencija je razdoblje u kojem su rizična ponašanja
uobičajena, razvojna. Nekad su također djeca bila sklona svemu
tome kao i danas, samo što nisu mogla stavljati na društvene
mreže i možda je za pet ili šest djece taj dečko ili cura bili
heroj. A sad s lajkovima, oni postaju sve skloniji rizičnim
ponašanjima, jer je lajk pljesak u stvarnom životu. Oni na taj
način postaju popularni, rizična ponašanja se potiču.
Znači, danas u posebno problematični ti Tik-tok i drugi izazovi
po društvenim mrežama.
Apsolutno. Oni potiču djecu da budu popularni tako što slijede te
izazove.
Kako se uopće kao roditelj postaviti prema tom problemu, mobitele
danas imaju svi i na njemu se provodi sve više vremena. Gdje je
tu granica? Što uopće napraviti?
Pa, mislim da trebamo o tome početi razmišljati već kad se dijete
rodi. Stav je struke da dijete od dvije godine nema što raditi
pred mobitelom ili bilo kojim ekranom. Nako dvije godine
stručnjaci kažu pola sata po godini. Znači, u predškolskoj dobi
sat do dva, ali pod nadzorom roditeljima. Jako je važno da
roditelji ograničavaju i vrijeme i sadržaj. Mislim da već od rane
predškolske dobi roditelji trebaju postaviti pravila, da postoji
neko vrijeme u kući bez mobitela. Kad se ruča, večera ne treba
imati mobitel, ali onda niti mi odrasli. Kad idemo na izlet,
nećemo nositi mobitel, kad posvetimo vrijeme svom djetetu, nećemo
se javljati na mobitel. A kasnije kad djetetu sa devet ili deset
godina djetetu damo pametni mobitel, jer nema razloga da ga prije
ima, jako je bitno i dalje razvijati kritičko mišljenje.
Što ako to nismo napravili, postavili dijete granice, a došlo je
do sedam, osam godina? Je li to kasno?
Nikad nije kasno. Zajedno s djetetom dogovirmo pravila, ja imam
jako puno djece koja s pet ili šest nisu imala pravila, ali sa 10
ili 11, ako su se roditelji potrudili, i slijede ta pravila,
dogovorili koje su posljedice ako se slijede, koje su posljedice
ako se krše ta pravila, djeca će to slijediti. Kad su roditelji
postavili pravila, jer djeca trebaju granice, djeca ih i slijede.
Koliko je na sve ovo utjecala korona, depresija, lockdown?
Jako je to utjecalo na mentalno zdravlje djece. Evo, ponovit ću
rezultate našeg istraživanja, na 22.000 djece u Zagrebu devet
posto djece je anksiozno, devet posto depresivno, 14 posto PTSP.
Djeca su po cijele dane i noći pred malim ekranima. Neka djeca
nam znaju reći da uopće ne poznaju svoje kolege u razredu, jer su
svi pod maskama. Oni imaju potrebu za kontaktom. Ako ga nemaju
uživo, traže ga pred malim ekranima, a onda su izloženi mnogim
izazovima i mnogim opasnostima.
Dakle, djeca dolaze više u polikliniku?
Puno je veći pritisak na polikliniku nego prije pandemije.