Fotografija na početku ovog teksta nije nastala 4. listopada. Nastala je nekoliko dana kasnije, ali i nakon 30 godina, meni se čini da je na njoj ona sekunda u kojoj se rat počeo širiti gradom.
13. srpnja 1991.
Šetaju koranskim nasipom, Dario, Maša i Goran. Polako piju žuti
Polo iz velike boce, ne pričaju ništa, samo gledaju svijet,
gledaju u to ljeto, ljeto teniskog igrališta nacrtanog na
asfaltu, nogometnih utakmica protiv susjednih kvartova na livadi
između Korane i ulice, ljeto jutarnjeg pecanja na kuli, prvih
noćnih izlazaka, prvog pijanstva, prvih povučenih dimova
cigarete, prvih poljubaca…ljeto slanih kifli u jedan ujutro,
ljeto ležanja na toplom asfaltu mosta i gledanja u nebo, ljeto
koje miriše na travu, izlizanu kožnu loptu, vino, trešnje,
riječno bilje, usijanu sitnu prašinu u podne, na vrelom
asfaltu…ljeto narančastih tendi, lunaparka kod tržnice, Nule,
Hrvatskog, Feferona, Radićeve, Foginovog, taverne hotela Korana,
kafeterije, klupice pod izlogom galerije…ljeto dlanova
ljepljivih od Gringa, sladoleda “jednu kuglicu od svega po malo”
kod Veselog Trovača, hrenovki u pecivu i sladoleda iz automata
kod Džafera, ljeto pomfrita u crvenom kiosku preko puta Gradske
kavane, ljeto kukuruza nataknutih na dugačke štapove i pečenih na
žaru, na onoj istoj livadi između rijeke i ulice.
– Danas smo ostavili potpise na autoputu – kaže Goran ponosno.
– Uuuuu. Bit ćete na dnevniku stoposto – smije se Maša.
– Rekli su nam radnici da će sigurno ostati.
Bilo je još jutro, Goran i Dario biciklima su došli do kraja
asfaltiranog puta, gledali su radnike kako lijevaju užarenu crnu
masu, udisali taj opori, a tako privlačni miris, sunce je
blještalo u pivskim bocama ostavljenim na zidiću između dvije
trake.
– Jel se možemo potpisat? – pitao je Goran.
– Zaleti se po gajbu pive i mo’š prepisat Glembajeve ako ti se
hoće – odgovorio je najbliži radnik.
Po najvećoj vrućini, teglili su tu gajbu od dućana na autobusnom
kolodvoru gotovo do kraja dionice brze ceste, koju su nazivali
“autoputom”, iako baš i nije bila riječ o pravom autoputu.
– Opa, vidi ih – zapljeskao je radnik i dodao – ajd pišite, al
brzo.
Dario se prvi sagnuo, upisao svoje ime pisanim slovima i ispod
podvukao dvije lelujave crte. Goran je preuzeo grančicu, čučnuo i
ispisao GORAN velikim štampanim slovima, onakvim kao kod metal
bendova.
– E jesi pizda, sad za sto godina kad ovo netko vidi ja ću ispast
neki štreber, a ti opaki metalac.
– Pa k’o da nije tako? – nasmijao se Goran.
*
– Uglavnom, naši potpisi su tamo, a tvoj nije, njenjenjenjenje –
podjebavao je Goran Mašu.
– Ne znam kako ću to preživit. Možda mi bude bolje kad odete
jednom tamo pa vidite da nema ni vaših – odgovorila je Maša.
– Aha nema!
– Pa nema, otišli ste i izravnali su.
– A kako ti to znaš molit ću?
– Imam mozak – odbrusila mu je Maša.
– To nije mozak, to su sise – rekao je Goran, a Dario se zagrcnuo
i ispljunuo poveći gutljaj žutog Pola.
– Haha, jebote, koji si ti kreten – smijao se Dario, dok je Maša
rumenila pod sve crvenijim nebom.
Idilu ljetnog predvečerja, tamo dolje u dvorištu, kvarile su
vijesti s radija. Brijunska deklaracija, Slavonija, Baranja,
Tenja…
– Jebale ih vijesti da ih jebale – kazao je Goran i glavom mahnuo
prema dolje, prema odraslima…
– Ma neće bit nikad rata u Karlovcu – rekao je Dario.
– I ja kažem – složio se Goran.
– Svi to kažete, svi to jebeno kažete – promrmljala je Maša i
odmah dodala malo glasnije – samo zavežite, molim vas, neću čut
ništa. Idemo šetat dalje i gotovo.
Bila je kasna večer kada su sjeli na rubni kamen, kod benzinske,
odmah prije početka autoputa. Promatrali su još uvijek crn i još
uvijek topao asfalt, blještave bijele linije koje su još uvijek
mirisale na boju i nove putokaze s imenima gradova na moru. I kao
da je negdje s juga, lagani ljetni povjetarac nosio miris soli.
***
4. listopada 1991.
Dario je pomalo živčano čekao zeleno svjetlo za pješake, tamo kod
Komande, pogledavajući u sat i grčevito stišćući zdravstvenu
knjižicu u ruci, kao da će ti sitni potezi napraviti da vrijeme
ide brže. Boljelo ga je grlo, prejako sunce za ovo doba godine
orosilo mu je čelo, disao je pomalo teško. U glavi mu se pojavila
slika kuhinje, sudopera i čaše hladne vode, gotovo je osjetio tu
vodu na usnama, nepcima, u grlu… Zeleno svjetlo napokon se
upalilo i zakoračio je na pješački prijelaz, osvrnuvši se samo na
trenutak, tako da ugleda mladića u raskopčanoj traper jakni kako
trči prema prijelazu i stupa na njega, u jednakoj žurbi kao i on.
Tamo desno, u daljini, kod Zelenog nebodera, skretao je ogromni
žuti kamion, zrak je treperio kao da je sredina ljeta, čuo se
gradski žamor, trubljenje automobila, brujali su motori autobusa,
kao kad žlicom udariš po staklenoj čaši čula se vika djece.
Kada je prešao na drugu stranu ulice, pogledao je u nebo…i
zastao.
Preko modrog neba prelijevali su se golemi šareni cvjetovi.
Izgledalo je kao vatromet, samo bez zvuka…
Svijetom je zavladala tišina, pogledi su bili upereni u nebo i
kada se minutu kasnije začula potmula grmljavina grad je proživio
posljednju sekundu jedne duge, nevine i čiste faze. Onu sekundu u
kojoj su svi pomislili kako je, eto, samo došao kraj babljem
ljetu 1991. godine, kako će kiša oprati lišće s drveća u još
uvijek zelenim parkovima i kako će već sutra doći prava jesen.
Samo trenutak kasnije u očima se pojavio strah, još i prije nego
je asfalt dodirnula prva granata.
***
4. listopada 2021.
Punih 30 godina prošlo je od sekunde u kojoj su nestale
iluzije da rat nikada neće doći u ovaj grad. Negdje među nama, a
možda i negdje u Njemačkoj ili Irskoj, ono je posljednje dijete
rođeno u svijetu kojeg više nema, ušao je u tridesete i po prvi
puta osjeća da više nije mlad, iako itekako jest. Svugdje među
nama, na promenadi, Korani, u Radićevoj, na asfaltu Grabrika,
Banije ili Novog centra, spuštaju se sa Švarče…skoro
tridesetogodišnjaci koji su rođeni nakon rata. Za njih, rat je
fusnota koja je završila u kolovozu 1995. godine. Ratovi zauvijek
završavaju samo za one koji su poginuli i za one koji su nakon
njih rođeni.
Fotografija na početku ovog teksta nije nastala 4. listopada.
Nastala je nekoliko dana kasnije, ali i nakon 30 godina, meni se
čini da je na njoj ona sekunda u kojoj se rat počeo širiti
gradom. Kad zađeš u Smičiklasovu, od Dragojle, Hrvatskog ili
Džafera, možda kraj Leda i burze, možda od gimnazije i Miloša,
vidiš taj sunčani dan, u daljini zeleni neboder, nad prugom
treperi zrak, vidiš autobuse, automobile, srednjoškolce, pa tako
dalje, skroz do crvenog kioska na skretanju za Grabrik, sve do
Senjske i VTŠ-a.
I lako je na ovoj fotografiji zamisliti da je to ona sekunda u
kojoj je rat već počeo s ove strane pruge. Iza tebe je Komanda,
na krovu su snajperisti, mrtvi ljudi leže na cesti, sunce blijedi
i dolazi siva jesen, dolazi sve ono što nikada neće proći – ti
zvukovi, to rovanje po trbuhu, mrtva sedmogodišnja djevojčica
preko puta autobusnog deset minuta nakon što si dolje u
gimnazijskoj desetki slušao o hiperbolama i parabolama, krov
Šmrca koji gori dok ležiš kod ograde, ljudi koji trče, uplakana
djevojčica na biciklu, prijatelj s krvavim mrljama na leđima
bijele majice, prestrašeni psi, polomljeno drveće preko ceste,
trepereće žuto posvuda u gradu na pustim ulicama dok granate
padaju na grad, opet i opet i opet i čini ti se da više ne možeš,
crveno blato Jamadola i njegovo raskomadano tijelo koje spuštaju
u grob, tupilo u trbuhu i u očima, dok roditelji plaču zato jer
mi ne možemo, pa opet zvukovi, granata koju gledaš kako putuje i
putuje i zabija se negdje u Držićevoj, onaj lijep san u rujnu
1993. kada se probudiš i sretan si i onda čuješ te potmule
eksplozije i sirenu i želiš da te nema, opet misliš da više ne
možeš, ali možeš, jebiga, nekako možeš, svi uništeni rođendani,
svi uništeni poljupci, svi uništeni izlasci, to što nikada nećeš
imati sedamnaest, ali imat ćeš, barem, neke druge godine, i samo
ti zvukovi koji nikada ne prođu potpuno, do kraja života bit će
dovoljno da si posve opušten i da netko jako zalupi vrata na
petom katu i da pomisliš kako je opet počelo, pomisliš na samo
pola sekunde, ali onda još dugo misliš o tih pola sekunde.
A tamo…tamo iza pruge, kao da je još posljednji trenutak mira.
Zeleni neboder blješti pod suncem i lako je zamisliti i sve
ostalo. Dečka koji se frajerski drži, a u sebi drhti od nervoze
dok čeka da se ona spusti sa Švarče, djecu na parkiralištima, s
loptom, s lastišem, s biciklima, lunapark kod tržnice, uspavan u
ranom sunčanom poslijepodnevu, štandove na tržnici, ljude i djecu
i smijeh i svađe i ljubav i pogled sa Starog grada i ribiče na
Kupi, radnice koje izlaze iz Velebita i stan u kojem zvecka
posuđe, čuje se televizija, a ljudi koje voliš se spremaju za
ručak. Ne gledam ovu fotografiju zato da se sjetim rata, nego
zato da se sjetim svega onog prije, što možda postoji samo još na
ovoj fotografiji, skriveno, zaustavljeno, u onoj sekundi u kojoj
je još uvijek sve moglo krenuti i nekim drugim putem.
I u kojoj bi još uvijek, da te netko pita za Smičiklasovu,
pomislio na ljetnu večer, toplu i dugu, u kojoj troje klinaca
sjedi na rubnom kamenu, blješte bijele crte i tek podignuti
putokazi, noć miriše na asfalt i more, i čini se da ljeto nikada
neće proći.
foto: kafotka.net /
Dubravko Halovanić