Promjene DA – nužne su, kvalitetnija skrb – DA, ali ne ovaj prijedlog i ne ovako. Osigurajte kapacitete pa onda transformirajte, poručuju iz udruge starKA.
Jučer je u prostoru Društvenog centra ”Prostor(i)ja”
održana prezentacija Udruge za informiranje, širenje i
razvoj socijalnih usluga za starije osobe “starKA” na kojoj su
iznijeli probleme “transformacije” obiteljskih domova predložene
Zakonom o socijalnoj skrbi u savjetovanju, za koju se nadaju,
kako kažu, da će biti od koristi i samom ministru.
U nastavaku prenosimo cjelovito priopćenje udruge o ovoj
aktualnoj tematici.
Podsjećamo, predlagatelj zakona, odnosno Ministarstvo rada,
mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike u prijedlogu
nije navelo konkretne argumente ni predočilo prethodne analize,
već je sudbinu tisuća ljudi i stotina obitelji svelo na 149
riječi. Nakon mnoštva komentara i reakcija, tih 149 riječi počelo
se pravdati frazama – “transformacija” , dizanje standarda,
povećanje kvalitete, briga za umirovljenike.
Što ministarstvo predlaže i podrazumijeva pod
“transformacijom”?
Predložena su dva scenarija: “transformacija” u ustanovu –
privatni dom ili “transformacija” u udomiteljstvo/profesionalno
udomiteljstvo.
Kad govorimo o transformaciji u dom, govorimo o prenamjeni
objekta iz stambenog prostora u javni te o ispunjavanju uvjeta
Pravilnika o uvjetima prostora, opreme i radnika doma (NN
64/2009). Za prenamjenu objekta treba prije svega potvrda ureda
da je temeljem prostornog plana moguće izvršiti prenamjenu. U
velikom broju obiteljskih domova prenamjena po prostornom
uređenju neće biti moguća.
Drugi problem “transformacije” je još i veći – ispunjavanje
uvjeta iz Pravilnika; u prvom redu tehničkih uvjeta. Tu govorimo
o visini prostorija od 260 cm, širina hodnika min 180 cm,
ugradnji lifta dužina 230 cm, širini vrata koja se moraju
otvarati prema hodniku, osiguravanju niza dodatnih prostorija itd
itd. Tu su i ostali uvjeti koji nemaju većih problema s
realizacijom ali znatno će utjecati na cijenu koštanja samog
smještaja kasnije pa ih valja izdvojiti. Naime, u ustanovi više
neće može pomagati obitelj pa jedan član više neće biti i šef
nabave i domar i vozač saniteta, već će ustanova mora imati
zaposlenog radnog kadra – ravnatelja, administrativnog, pomoćno
tehničko, logističkih, kuhara, pomoćnih kuhara i ostalih koji ne
utječu na samu kvalitetu i standard, ali i te kako utječu na
cijenu smještaja.
Govorimo naravno i blagom povećanju stručnog kadra na što
nemamo primjedbi. Problem je što, ma koliko god ih netko
propisao, dovoljnog broja nema pa su nam i ustanove i obiteljski
domovi deficitarni po Pravilniku jer ih nema na tržištu radne
snage, a ništa se ne čini po tom pitanju.
Nabrojavši sve to, ustanova s 20 korisnika opstati ne može i
kapacitet doma treba proširiti. Prema našim računicama i studiji
isplativosti, privatni dom bio bi na break-even s 45 korisnika
pod uvjetom da dom radi s 100% kapaciteta i s povećanjem cijene
od najmanje 30% u odnosnu na cijenu obiteljskog doma.
Za povećati kapacitet i ispoštovati tehničke uvjete
pravilnika, treba angažirati projektni biro, isposlovati
građevinsku i uporabnu dozvolu te osigurati financijska sredstva
za radove.
Okvirna cijena koštanja “transformacije” obiteljskog doma u
ustanovu/privatni dom: cca 70.000,00kn za prenamjenu te od 2 na
više milijuna za adaptaciju prostora i prilagodbu Pravilniku. Tko
će novac posuditi i pod kojim uvjetima u okružju s ovako
nestabilnom pravnom regulativom, tim više što je dobar dio
obiteljskih domova već kreditno zadužen.
Moramo uzeti u obzir i trošak iseljavanja na stotine obitelji
iz svojih domova, sadašnjih obiteljskih domova; ta neće i ne mogu
živjeti u ustanovama, moraju si nekako i nečim osigurati novi
stambeni prostor.
Druga opcija obiteljskog doma jest “transformacija” u
udomiteljstvo.
Udomiteljstvo je najmanja kategorija pružatelja, ima 4 a u
kriznim situacijama 5 korisnika te radi preko mreže CZSS-a.
udomiteljstvo je još lošija opcija transformacije jer bi njome do
2/3 kapaciteta ostalo prazno, govorimo o nekoliko soba i 10-15
kreveta viška. Od toga ne može živjeti obitelj, od toga će biti
teško namiriti i samo trošak praznog prostora. U toj
transformaciji gube se sva radna mjesta.
Procjena uspješnosti “transformacija”
Pretočimo li procjenu uspješnosti “transformacije” u brojke s
vrlo optimističnom procjenom uspješnosti, optimističnijom od one
dobivene na terenu i istraživanjem, to izgleda otprilike
ovako:
Ako se svaki deseti obiteljski dom “transformira” u dom za 50
korisnika ( 2 500 mjesta), a pet od deset obiteljskih domova
“transformira” u udomiteljstvo (1000 mjesta), govorimo o gubitku
60% sadašnjeg kapaciteta.
Govorimo o cca 4000-4500 mjesta manje – mjesta koja pružaju
dugotrajnu skrb. Mjesta koja danas život i pristojan kraj života
znače, a nema ih dovoljno. Čak i izvješća većine javnih domova za
2020. ukazuju na stalni porast korisnika njege. U bolnicama RH
nam na dugotrajnu skrb starijih otpada 5,1 mjesto na 1000 kreveta
dok je prosjek zemalja članica 2 kreveta. Mi ćemo ih samo tako
ugasiti?
Štete predloženih “transformacija”
Smanjivanje broja smještajnih jedinica – vrlo optimistična
prognoza je – 60 % kroz pet godina, znatno veća cijena doma
(najmanje 30% veća od sadašnje cijene smještaja u obiteljskom
domu) neprihvatljiva za dvije trećine sadašnjih korisnika
obiteljskih domova, oduzimanje prava na smještaj kad čovjeku
treba, gdje mu treba i u kojem obliku mu treba (obiteljski dom
mjesto može osigurati i u pola noći i praznikom i nedjeljom,
ustanova to neće moći) , očita centralizacija kapaciteta,
zatiranje jedne gospodarske djelatnosti važne ruralnim
područjima, gubitak radnih mjesta u slabije razvijenim mjestima i
poticanje daljnjeg iseljavanja, uništavanje cijele postojeće
infrastrukture socijalnih usluga, otvaranje prostora i stvaranje
prilika za još više sive ekonomije i opasne ilegale,
opterećivanje bolnica i izdavanja za zdravstvo (treba pitati
ministra Marića što o tome misli?) itd itd.
Problem po prijelaznom razdoblju
Podsjećamo ministra i predlagatelje da obiteljski domovi do
10. 3 . 2022. moraju uvesti sustav zaštite od požara na što ih
obvezuje Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o minimalnim
uvjetima za pružanje socijalnih usluga iz 2021. s prilagodbom od
godinu dana. Pitamo se zna li ministar koliko obiteljskih domova
još nema te vatrodojave samo 5 mjeseci prije isteka roka i zašto
nema? Čekao se ovaj zakon; uvesti vatrodojavu je skupo, to nije
trošak, to je investicija, a budući da im se već dvije sustav
lopta i zabavlja sudbinom, nitko nije htio investirati dok ne
vide hoće li moći dalje raditi. Prođe li ovaj zakon – nema
vatrodojave, nema mnogo registriranih obiteljskih domova. I nema
nikakve prilagodbe od pet godina. Što će vatrodojava u praznoj
kući?
Što “transformacija” po ministru Aladroviću i
savjetnici Bogdanović uistinu jest?
To jest zatvaranje obiteljskih domova. Sudeći po izjavama i
namjerama, za njih je i standard tek komad papira na kojem piše
drugi naziv i druga namjena prostora, a ne kvalitetna skrb kad
čovjeku treba, gdje mu treba i na način na koji mu treba. Oni
standarde mjere širinom hodnika, smjerom otvaranja vrata i
ravnateljem na plaći, a ne strpljivošću i blagošću njegovatelja
ili kvalitetnom i prilagođenom prehranom.
Podsjetili bi da Pravilnik o standardima kvalitete socijalnih
usluga postoji. Donijeli su ga. Stoga je nerazumljivo zašto se
priča o dizanju kvalitete i standarda kad se to može riješiti
pravilnikom, ne treba nam zakon. Kroz godine se dizao koeficijent
zaposlenih po korisniku, uvela zaštita od požara, rad
fizioterapeuta i socijalnog radnika u obiteljske domove.
Predstojnica gradskog ureda za socijalnu skrb i osobe s
invaliditetom Zagreb, gđa Romana Galić, u “Dobro jutro Hrvatska”
16. 10. 2020. navodi da u 11 zagrebačkih domova s 3799 korisnika
radi 1348 djelatnika od čega 538 zdravstvenih djelatnika
(uključene medicinske sestre i njegovateljice) odnosno 60%
djelatnika je nezdravstveno osoblje.
Vidljivo je da standard nije ispoštovan u ustanovama, i to u
jednom Zagrebu – 0,14 zdravstvena djelatnika na jednog korisnika.
U što ćemo te domove transformirati?
Što je “transformacija” korisnicima i
RH?
Socijalna katastrofa. Onaj tko potpiše ovaj zakon bit će
grobar socijalnih usluga i dugotrajne skrbi za starije. Ovaj
prijedlog zakona ne smije proći. Donesen je napamet, bez
razgovora, bez prethodnih analiza i procjena što se može i u
kojim rokovima, s kojim novcima i ono najvažnije – s kojim
posljedicama po korisnike dugotrajne skrbi – to je pucanj u
prazno, bolja rješenja bi imali da smo bacali grah.
Što se dogodi kad se radi napamet i ne razmatra mišljenje i
stavovi ostalih dionika uključenih u djelatnosti, možemo vidjeti
i s transformacijom udomitelja za djecu u profesionalne
udomitelje. Zakon o udomiteljstvu od 1.1.2019. kojim se uveo
“proefsionalni udomitelj” do 1. travnja 2021. rezultirao je s
ukupno 0 profesionalnih udomitelja. Razlog tome je što je
ministarstvo promašilo kriterije, na što su ih udruge
upozoravale. ? Upozoravali su ministarstvo, nisu htjeli slušati.
Iz gotovo istog razloga smo mi danas ovdje. Tko će snositi
odgovornost za posljedice tih samovolja?
Zadnjih dana govore da će razgovarati u prijelaznom
razdoblju, da će tražiti rješenja, da će vidjeti sve što je
potrebno. Kaže ministar: “mi smo naravno otvoreni za razgovore i
planiramo sa svim onim vlasnicima odnosno ljudima koji se bave
ovim poslom naći adekvatna rješenja”. Tatjana Katkić Stanić,
ravnateljica Zavoda za socijalni rad pri MROSP-u, Radio Istra:
“Pa mi vjerujemo da je pet godina u stvari jedan dovoljan period
da se napravi jedna dovoljna reorganizacija, transformacija… da
vidimo na koji način i što je sve potrebno da kao ministarstvo
damo adekvatnu podršku.”
Sve te “izvide i uvide” o kojima sad govore je trebalo
napraviti prije donošenja prijedloga zakona. Ulog je velik –
tisuće starijih ljudi kojima smještaj treba danas. Sad. I sve
više i više njih kroz narednih pet godina.
Upozoravamo da nemamo čak ni hitnih mjera sanacije ovakvog
prijedloga. Da samo 10% obiteljskih domova u prvim mjesecima po
Novoj godini zatvori vrata jer neće ulagati ni kune u
vatrodojavu, najmanje 500 ljudi ostaje bez smještaja. Kuda? Gdje?
Kamo? A zatvarat će, ljudima je puna kapa svega. Hrvatska si,
koliko god po ministru fenomenalna za život bila, ne može
dopustiti smanjenje kapaciteta.
No razumljivo je zašto se s ovim prijedlogom išlo. Godinama
se nije radilo što se trebalo, a sad ne umiju i ne mogu
uspostaviti red pa se brisanjem jedne cijele kategorije sve skupa
misli pomesti pod tepih, oprati ruke prebacujući odgovornost sa
sebe. Danas su za Andraševac krivi oni koji rade dobro, a ne oni
koji su ga svojim nemarom dopustili. . Nažalost, neće moći,
prašine se nakupilo, kaos s ovim prijedlogom je neminovan.
Ponavljamo, nemamo mi samo problem s ilegalom i šakom loših
obiteljskih domova – mi nemamo smještaja, mi smo siromašni. Mi
imamo i stotinu problema u javnim domovima, decentraliziranim i
centraliziranim – od niske kvalitete i loše skrbi, lista čekanja,
manjka radnika, do netransparentnog financiranja i
kadroviranja..nama istu cijenu javnog doma plaća onaj s 2000 i s
22 000 kuna mirovine. Mi imamo problem po registru dosmrtnih i
doživotnih ugovora.
Promjene Da – nužne su, nema mjesta; kvalitetnija skrb – Da!
Ali ne ovaj prijedlog i ne ovako. Osigurajte kapacitete pa onda
transformirajte.
Ministre Aladroviću, moramo razgovarati, još nije kasno.
Dođite.
S poštovanjem, Sabina Angelina Latin, predsjednica udruge
“starKA”