S obzirom na brojna otvorena pitanja, stručnjakinja je na jednom mjestu pojasnila ustavnopravnu situaciju
Ustavna stručnjakinja, profesorica ustavnog prava na Pravnom
fakultetu u Rijeci Sanja Barić na svom Facebook profilu objavila
je svoje viđenje ustavnopravne i opće situacije vezane uz
cijepljenje.
Njezin komentar prenosimo u cijelosti:
“Stvarno ne bih ulazila u rasprave o bilo čemu vezanom za
cijepljenje IZVAN prava.
Budući da se i opet nižu upiti sa svih strana, pokušat ću na
jednom mjestu, što jednostavnije i što kraće posložiti
ustavnopravnu (ali i opću pravnu) situaciju, a vjerujem da će me
poneki kolege i kolegice u komentarima dopuniti ako nešto
propustim.
Dva su osnovna pravna pitanja vezana za regulaciju “borbe protiv
COVID-19”:
1. Što se može ustavnopravno prihvatljivo regulirati?
2. Kojim aktom se to može učiniti, odnosno koje tijelo o tome
odlučuje?
Ad 1)
Opći je okvir odgovora na prvo pitanje da je ustavnopravno
prihvatljivo sve, uključujući i uvođenje obveznog cijepljenja, a
ključni metar/vaga/mjerilo je pravilna primjena načela
razmjernosti (proporcionalnosti). Ponavljam, pravilna primjena
načela razmjernosti. Npr. ako nije uvedena obveza cijepljenja za
sve, a uvedena je obveza COVID potvrda za neku djelatnost, mora
postojati mogućnost da se ova djelatnost obavlja i bez
cijepljenja, i bez preboljenja, ali uz testiranje (koje ne mora
biti besplatno, može se naplaćivati, ali samo onima koji nemaju
valjane medicinske razloge za necijepljenje). Ako pak
nepredočenje COVID potvrde (jer se netko odbija cijepiti, nije
prebolio i odbija se testirati) dovodi do udaljenja s radnog
mjesta, vjerojatnije je da je suspenzija, a ne prekid radnog
odnosa, razmjernije rješenje. To su samo primjeri, ima različitih
varijanti primjera za različite situacije, ali načelo
razmjernosti je ključno.
Dvije izdvojene podteme ovdje su:
a) rad Hrvatskog sabora i
b) otkazi.
Ad 1a)
Ako je uvedena obveza predočenja COVID potvrda za javna tijela,
onda ona vrijedi baš za sve poslove unutar tih tijela,
uključujući i za saborske zastupnike. Potpuno isto kao što bi
vrijedila i druga mjera koja proizlazi iz Zakona o zaštiti
pučanstva od zaraznih bolesti (ZZPZB), a koju donosi odgovarajuće
tijelo (Nacionalni stožer i/ili ministar). Odbijanje cijepljenja
uz odbijanje alternative (tj. testiranja) samoskrivljeni je
razlog za nemogućnost sudjelovanja u radu nekog tijela i kao
takav predstavlja samoskrivljeno odbijanje obavljanja osnovnog
posla tj. predstavljanje naroda. A ne obrnuto.
Ad 1b)
Kod otkaza kao posljedice odbijanja i cijepljenja, i redovitog
testiranja, postoje određene radnopravne dileme, no one su
formalne naravi (kojim zakonom je nešto propisano i da li se
mjerama koje su donesene temeljem ZZPZB može ulaziti u
radnopravni odnos). Sudovi će donijeti svoje odluke na tu temu.
Osobno mislim da odbijanje testiranja doista predstavlja
odbijanje najblaže mogućeg zadiranja u ljudska prava u ovom
trenutku i kao takvo, a u kontekstu javnozdravstvenih mjera, ne
bi trebalo biti pravno prihvatljivo opravdanje radnika koji to
odbija i treba slijediti sankcija. Treba ipak razmisliti o
suspenziji kao blažoj sankciji od otkaza, iako je pitanje gdje
upisati mogućnost suspenzije (udaljenje s radnog mjesta bez
naknade plaće). I opet, a maiori ad minus, budući da se radi o
samoskrivljenom ponašanju radnika (odbijanje čak i testiranja),
ne vidim stvarni problem ni u tome.
Ad 2)
Na pitanje kojim aktom se uvodi koja mjera, jasno je da se obveza
cijepljenja može uvesti samo zakonom (tj. izmjenama ZZPZB).
Također bi zbog dileme 1b) određene radnopravne posljedice mogle
biti jasnije zakonom propisane, ako baš želimo ići u tom pravcu.
Sve ostale mjere “pokrivene” su ovlašćujućim zakonima (ZZPZB i
Zakonom sustavu civilne zaštite), a prema dosadašnjim odlukama
Ustavnog suda RH. Bez obzira što i dalje mogu misliti da bi bolje
bilo, sa stanovišta vladavine prava, određene mjere donositi
zakonima, da je trebalo uspostaviti jasnije nadzorne mehanizme
(učestalije, parlamentarne, sudske, itd.) pa čak i da je bilo
(opet sa stanovišta vladavine prava) bolje proglasiti izvanredno
stanje, druga je priča. Put kojim smo krenuli je takav, nema tu
točnog i ispravnog recepta ni u RH, ni drugdje. Ustavni sud je
rekao svoje.
Zaključno
Ustavni će sud imati posla s načelom razmjernosti i uzimati u
obzir činjenice poput:
– koje su bile znanstvene spoznaje u trenutku donošenja pojedinih
mjera;
– kolika je stvarna opasnost od ove bolesti (izravna – tj.
posljedice po život i zdravlje od ove bolesti te neizravna – tj.
posljedice po zdravstveni sustav, odnosno ugroza za liječenje od
drugih bolesti uslijed prenapregnutosti sustava zbog ove
bolesti),
– koje su bile druge razumne mogućnosti u “borbi protiv
pandemije”;
– da li su napravljene sve potrebne iznimke i uzete u obzir sve
situacije (poput osoba koje se ne smiju cijepiti).
– itd. itd.
I da, postoji pravo da se čovjek ubije, da se zarazi, da puši, da
pije, da kocka… ali se svako od tih prava na samoodređenje,
privatnost i raspolaganje svojim životom itekako ustavnopravno
prihvatljivo ograničava već sada. Ne postoji, naime, pravo da
svojim postupanjima ugrožavamo slobode i prava drugih, odnosno
živote i zdravlje drugih. Ili, da parafraziram one koji uporno
izvrću osnove ljudskih prava koristeći primamljive izraze šupljeg
značenja: “slobodu da se zarazite imate u svoja 4 zida, ne u
javnom djelovanju”. A konzumiranjem takve “slobode” ujedno ste se
diskvalificirali od sudjelovanja u radu tog tijela.”