U Lepoglavi su zbog švercanja pala dvojica zaposlenika, a u Šibeniku još jedan. Za novac su unosili mobitele, steroide, drogu, pa i filmove
USKOK je ozbiljnije krenuo češljati hrvatske zatvore, a upravo to je tema večerašnje Potrage.
Već smo naime znali da se u zatvore unosi sve i svašta, a sada puno detaljnije znamo tko i kako to radi. U Lepoglavi su zbog toga pala dvojica zaposlenika, a u Šibeniku još jedan. Za novac su zatvorenicima unosili mobitele, steroide, drogu, pa i filmove.
Sve to tražena je roba iza rešetaka, objasnio je Sanji Čatipović jedan bivši zatvorenik koji je i sam za novac bio posrednik. I dok iz Ministarstva pravosuđa o ovoj temi pred kamerom nisu htjeli, pravosudni policajci se pitaju, ako se tako lako unose zabranjene stvari hoće li sutra zatvorenici imati i oružje te uzimati taoce.
Bivši zatvorenik kojeg ćemo nazvati Ante jer ne želi da se njegov identitet zna, ubio je, odslužio pa izašao. Prošao je Remetinec, Lepoglavu i Glinu, sve zajedno 11 punih godina. Nakon toga ispričao nam je kako se u njegovo vrijeme švercalo.
“Čovjek me zamolio da prebacim mobitel i steroide. Ja sam to nosio i mislio sam da cijeli svijet gleda u mene”, kaže pa pojašnjava da je sve skrio u gaće. “To je prva greška, jer svatko očekuje da ako se šverca običan laik stavlja u gaće”, dodaje, ali i otkriva da mu je to taj put prošlo. “Sto puta sam se oznojio u tih 500 metara”, kaže pa zaključuje da je dobio 200 eura za to.
“Traži se od telefona do droge, muzike, mp3 playera, porno uradaka, svaka roba ovdje ima svoga kupca. Porno film je 50 eura, 350 kuna, to je jako isplativo, malo je i lako ga je staviti među druge CD-e. Ljudi najviše to rade da učine život zanimljivijim da svaki dan nije jednoličan, nego da se uvijek nešto dešava”, govori.
Zatvorenik službeno može primiti jedan paket mjesečno, u njemu mogu biti roba, knjige, olovke, cigarete. Smije primati pisma koja se kao i paketi pregledavaju. Smije telefonirati deset minuta na tjedan o svom trošku, obitelj ga može posjetiti dva puta na mjesec te blagdanima. Mogu gledati i filmove, ali samo originalne.
“Sve se to radi da vam dan brže prođe. Na primjer bio je Mićo. On je trgovao satovima, ali u minusu i kad bi ga pitali zašto to radi on bi rekao da dok on ispregovara s budalama vrijeme prođe, a većina ih se navuče na terapije on nije htio”, ističe potom.
Ante je radio u zatvorskoj kuhinji, za oko 350 kuna na mjesec. Dodatno je zarađivao masirajući, ako je zdravlje bilo u pitanju nije kaže naplaćivao, inače je masaža stajala 30 do 50 kuna, no više je dobivao za tzv. usluge odvjetnika. “Preko 3000 kuna mjesečno. Kad ti ja složim pismo zemlja plače. Dopisi sudu, imao sam veliki postotak odobrenja pa sam bio tražen”, navodi.
Vrijeme u zatvoru, kaže Ante, sporo prolazi. A sloboda fali. Navodi kako je zbog toga recimo jaje znalo doseći cijenu od 100 kuna, a brašno 300 za manje od kilogram. Trebalo im je, tvrdi, za palačinke. “To su neke stvari koje ljudima tamo donose sreću”, priznaje.
Izašao je prije nekoliko godina. No, neke su stvari ostale iste. Nedavno je USKOK ušao u Lepoglavu, a izašli su s rješenjem o provođenju istrage protiv petorke zbog kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti, poticanja na to i pomaganja.
Jedna od onih protiv kojih se provodi istraga ja majka Amira Mafalanija koja je navodno u zatvor sinu koji služi kaznu zbog sudjelovanja u ubojstvu Ive Pukanića i Nike Franjića slala filmove, najnovije serije i Cecine spotove. U zatvor su stizali mobiteli, sim kartice i steroidi. Ne samo Amiru Mafalaniju nego i još jednom zatvoreniku. Sve preko posrednika i zaposlenika zatvora. Jedan je bio učitelj u stolarskoj radioni, drugi viši stručni savjetnik za tretman. Pali su, navodno, jer su razgovori snimljeni.
Odvjetnica Lidija Horvat, Mafalanija zastupa u drugim postupcima. Nakon ovoga primila je njegovo pismo iz zatvora. “U ovom postupku ima branitelja po službenoj dužnosti, ali mi se obratio da mu se krše ljudska prava pojačano nakon ove kaznene prijave. On je nakon pokretanja istrage smješten u samicu te su mu uskraćena mnoga prava pa smatra da se time vrijeđa njegova presumpcija nedužnosti s obzirom da je istraga tek pokrenuta”, govori nam Horvat te dodaje: “Kaže da su mu oduzete sve pogodnosti, uskraćen mu je poziv kući, dokumentacija koju je vodio, a pitanje kako je moguće da je nekoga tko je školovan da ne učini tako nešto moguće nagovoriti da to napravi”.
Slična priča o kojoj je ovih dana izvijestio USKOK odigrala se i u šibenskom zatvoru, samo ranije. Tamo se pak istraga vodi protiv šestero ljudi. Među njima je zatvorski kuhar koji je dodatno zaradio najmanje 10 000 kuna unoseći u zatvor mobitele i drogu koju je jedan od zatvorenika dalje preprodavao.
Armin Tatarević, predsjednik je sindikata pravosudne policije. Sam priznaje da posljednji događaji nisu ništa novo za zatvor. Slike snimljene mobitelima iz zatvorskih ćelija, već su viđane po medijima.
“Nekome žele nešto poručiti van zatvora, ali poručuju i nama da mogu raditi što žele”, smatra Tatarević.
A ne bi trebalo biti tako. Postupci zbog teške povrede službene dužnosti vode se u Ministarstvu pravosuđa i uprave. Odgovorili su nam da su lani pokrenuli jedan zbog slučaja u Šibeniku, ove godine dva protiv dvojice službenika kaznionice u Lepoglavi.
“To je teško dokazati, ali kad se dokaže stav sindikata je jasan – otkaz. Čim imamo neke indicije on bi to trebao prijaviti USKOKU jer ovlasti zatvorskog sustava su male”, tvrdi Tatarević. Upitan je li on što nalazio kaže: “Prilikom pretresa pronađemo tražimo da se utvrdi kako je to tamo došlo, ali to uvijek nekako stane”.
A pretresi se obavljaju redovito. Pravosudni policajci pronalaze svašta. Od mobitela preko tableta do CD-a.
“Mi vršimo svakodnevne pretrese svih soba, ako imamo dojavu radimo po njoj, ako ne bilo koju sobu. Posvuda skrivaju. U nogama od stola, od kreveta, podignu lajsne od parketa, oni su jako sposobni sakriti i uvijek su ispred nas, ali pratimo ih”, govori Tatarević.
Službene statistike ministarstva kažu da su od 2017. do 2020. ukupno u svim hrvatskim zatvorima pronašli i oduzeli 130 mobitela, 16 noževa i sličnih stvari. Ne kažu kako je to ušlo u zatvor. Ante pak tvrdi da su pravosudni policajci motivirani da otkriju jer tako dobivaju bodove, no motivacija zatvorenika još je veća. Mobitel je tražena roba.
“Neki obavljaju poslove, a neki su samo iz želje da sudjeluju u vanjskom životu. Znam njih par što je mobitel nosilo u sebi. Da oprostite. U stražnjici”, dodaje Ante.
A u zatvoru sve ima svoju cijenu i sve se radi za novac. “Oko 500 kuna pola sata, sat vremena. Ako čovjeka zanima što radi njegova supruga on će dati i tisuću kuna da vidi što ona radi i kakve slike objavljuje. Za njega to nema cijenu”, tvrdi potom.
U zatvoru nema novca, njega na račun, kaže nam ovaj bivši zatvorenik, uplaćuju ljudi izvana. Ili mijenjaju robu.
Jelenko Krešo iz Sindikata pravosudnih policajaca Hrvatske pojašnjava kako zatvorenici s tim međusobno trguju. “Ovaj ima cigarete, ovaj mobitel. Cijena ovisi o ponudi i potražnji. Ljudi govore da su sada mobiteli 50 posto jeftiniji nego što su bili. To znači da ih ima. Ali nije isto svako kazneno tijelo. Negdje treba više riskirati negdje manje, sve to diže cijenu, jel Remetinec ili Lepoglava sve to diktira cijenu”, govori.
Terapijske tablete poput Metadona ili Suboxona znale su se prodavati po desetak kuna, kažu pravosudni policajci. Naš sugovornik pak tvrdi da prava droga ima ozbiljniju cijenu.
“Cijena je puta deset. Ono što vani dođe 500 kuna, unutra je od 3000 do 5000 kuna. A točno se znam otkud dolazi. Pojedinim zatvorenicima kaznionica odobrava da radi s drogom pod uvjetom da oni znaju kome ide ta droga jer se toga čovjeka onda može ucjenjivati i ovaj što radi mora raditi za sustav. A ima i onih što rade samostalno, samo kod njih je taj rad kratkog vijeka – dok ih ne uhvate”, tvrdi Ante.
Njegove navode ne možemo službeno provjeriti. Zatvorenici, kaže, koriste svaku priliku da dođu do nečega ili da zarade. “U pola noći, u tri sata ujutro. Svakako se može. 24 sata je promet. Neki rade neki spavaju”, tvrdi. Pa otkriva da u nekim stvarima sudjeluju zaposlenici, ali da se može i bez njih.
“Počeli su i sa novim tehnologijama raditi, to je olakšalo posao. Dron ti donese na prozor na kućni prag”, pojašnjava.
Ove je navode teško provjeriti i nije ih nitko potvrdio, no naš sugovornik objašnjava kako zatvorenici imaju vremena na pretek da smisle kako će do nečega doći.
Jelenko Krešo, dopredsjednik Sindikata pravosudne policije Hrvatske ističe kako je igra između policajaca i zatvorenika igra miša i mačke. Ipak, priznaju, u toj igri njihov je položaj nezavidan jer niz je problema s kojima se suočavaju, a jedan od njih je svakako manjak radne snage.
“Mi bi trebali prolaziti kontrolu. Znači ima ulaz i metal detektor. Koliko se to provodi ne znamo. Ali kad uzmete koliko ima malo policajaca, to što se radi radi se na brzinu, velika je mogućnost pogreške jer se ljudi troše i dolazi ti do toga ma pusti mene i roba jednostavno može proći”, tvrdi.
Oni procjenjuju da ih nedostaje oko 400 i to kada zatvori nisu prekapacitirani, a iz sindikata tvrde da jesu. Već dugo se bune da su bili prisiljeni i da još uvijek zatvorenicima dijele terapije za što nisu školovani.
“U to vrijeme nije bilo medicinskih sestara, zatvorski sustav je naložio da dijelimo terapiju. Mi za to nemamo vremena. U posljednje vrijeme nakon onih događaja, a znamo da su pronađene velike količine tableta zatvorenicima preko pretresa i u posljednje vrijeme se zaposlilo dovoljan broj sestara čak će im i dići plaću jer nitko to ne želi raditi. I sad nemamo više predoziranja”, prisjeća se Tatarević.
Nikada ministarstvo nije otkrilo koji su točni uzroci smrti osmero zatvorenika koliko ih je lani do listopada preminulo u zagrebačkom Remetincu pa ni sada kada smo ih ponovno pitali. Kažu da to objavljuju u godišnjem izvješću, a trenutno je aktualno ono iz 2020. godine. Nisu s nama željeli razgovarati ni o ostalim temama koje očito muče zatvorski sustav. Poslali su tek pisani odgovor u kojem kažu da svakodnevno surađuju sa svim nadležnim tijelima, osobito s policijom.
“Kvalitetna međuresorna suradnja već je pokazala rezultate u pojedinim kaznenim tijelima, stoga će nadležne službe zatvorskog sustava nastaviti provoditi aktivnosti kako bi se otklonili svi oblici kažnjivog ponašanja koji mogu utjecati na stanje sigurnosti u kaznenim tijelima”, navode.
Problem s drogom svojevremeno imali su u splitskom zatvoru. “U posljednje vrijeme nema više droge i nema mobitela jer se vrše strože kontrole. Rekao sam da posuđujemo policijske pse koji su svakodnevno tamo u splitskom zatvoru i vjerojatno droge više nema, ali nije nemoguće da nešto uđe. Pogotovo u ovim zatvorima koji su u gradu gdje se sve može i prebaciti preko zida. Mi smo tražili da imamo psa ali nam ga ne daju”, kaže Tatarević.
Imaju videonadzor, kažu iz Sindikata, no on nije postavljen gdje bi po njima trebao biti – na mjesta gdje se zatvorenici okupljaju, ili ispred soba.
“Danas sutra kad se utvrđuje – nađen je mobitel da vidimo tko je pristupio. Jer vi kad vodite na šetnju možda netko iza vas nešto radi, pa nemate oči na leđima, a sa videonadzrom se može utvrditi jel netko nekome nešto pružio, na vanjskom osiguranju jel nešto preletilo preko zida, kao na primjer na riječkom zatvoru koji je u gradu. Možete vidjeti jel netko nešto pokupio. Ovako kad nađete mobitel teško ga možete s nekim povezati. Čiji je? Pa neće nitko javiti moj je”, kaže Krešo.
“Ako imate osobu koja radi na paketima, pa ako imate videonadzor i dve troje pa ja kontroliram vas vi mene, neće sigurno tri osobe pustiti da nešto prođe, a sada je jedna . (…) mobiteli su najmanji problem, ali što ako uđe oružje ili dođe do talačke situacije”, pita se potom.
Ne zazivaju ih. To, kažu, nitko ne želi. Ante nam priča o odnosima u zatvoru koji i među zatvorenicima ima svoja pravila.
“Ima svega svašta se dešava. Ako čovjek glumi mangupa krade ili maltretira onda se to rješava po kratkom postupku. Čovjek koji misli da je mangup, a znam slučaj gdje su mu dali tablete i silovali ga i ostavili mu dokaze zato da zna da se mora smiriti”, govori.
Tamo se nikome ne vjeruje, objašnjava, ali se pazi kako se ponaša i nema drukanja. “Najgore je ako ti nema tko ujutro reći dobro jutro i ako piješ kavu sam kao ovca. Onda te ljude tako puste i nakon par mjeseci ih prime natrag”, tvrdi.
Sve se vrti ispočetka. Dok ne dođe dan izlaska, a taj svi čekaju. Zoran Jelić predsjednik je Udruge Stijena koja se bavi rehabilitacijom zatvorenika. Imaju stambenu zajednicu, pružaju im psihološku pomoć, pomažu pronaći posao. Jer kaže, jedino što imaju kad izađu na slobodu jest vreća sa stvarima i autobusna karta koju im plati zatvor.
“Država ne brine. I tu je prijepor. Zatvorenici su nigdje on izađe iz zatvora i dobije za autobus ali tamo više nema nikoga. On dođe u centar gdje mu kažu skupite mi papire, a on ne zna gdje je sjever doslovno. Da bi za tri mjeseca dobio pomoć. A pomoć mu treba sada”, tvrdi Jelić.
A to je samo još jedan u nizu problema zatvorskog sustava. Statistike kažu da se gotovo svaki drugi koji izađe, ponovno vrati u zatvor. Jer su često, objašnjava Jelić, jedini kojima se mogu vratiti oni koje znaju s tzv. uličnog fakulteta.