Arbanas je kazao da je moguće da su se posjetitelji kafića uplašili kad su vidjeli silnu agresivnost i zbog toga izašli van
Velika većina ubojica nisu duševni bolesnici nego psihički zdrave
osobe – ali s poremećajima ličnosti, otkriva za RTL jedan od
najuglednijih hrvatskih forenzičkih psihijatara.
Iako o motivima riječkog ubojice i konkretnom događaju ne može
govoriti – pred našom kamerom Goran Arbanas objasnio je zašto
prilikom ovakvih napada – žrtvi ponekad nitko od promatrača ne
priskoči u pomoć. S njim je razgovarao Ivan Vrdoljak.
Doktore Arbanas, ubojstvo žene u riječkom kafiću jedno je od
najbrutalnijih koje smo doživjeli u Hrvatskoj. Što možete reći o
profilu takvog ubojice, odakle takav izljev nasilja?
Iza potpuno identičnog ponašanja mogu stajati različiti motivi,
dakle ljudi mogu napraviti istu stvar zbog različitih razloga.
Jedino što možemo zaključivati je da postoji neka afektivna
tenzija i emocionalna nabijenost, ali što je do toga dovelo, to
ja ne znam jer nisam razgovarao s tom osobom. Na primjer, netko
može počiniti ubojstvo jer je to minuciozno isplanirao, jer mu to
stvara neku materijalnu korist ili zato što će nešto time dobiti.
Ili na primjer, potpuno istu stvar može napraviti osoba zato što
je ljubomorna ili zaljubljena ili ima veliki afektivni angažman
oko toga. Ili vrlo rijetko može osoba to napraviti zbog teške
duševne bolesti jer je teško vidjela realnost.
Kako objasniti da se nakon ubojstva skinuo i trčao gol gradom dok
nije uhićen – je li to znak neuračunljivosti ili pokušaj da se
takvim prikaže?
Netko to može napraviti da se učini bolesnijim nego što jest,
netko to može napraviti pod utjecajem nekog psihoaktivnog
sredstva, ili jer je smatrao da je to najbolje u tom trenu. Na
temelju samog ponašanja, ne možemo govoriti o motivima.
Mislite li da su takvi počinitelji oduvijek psihopati, ili je
riječ o nekakvoj privremenoj neuračunljivosti?
Ako gledamo općenito kaznena djela i specifično ubojstva, vrlo
rijetko duševni bolesnici čine teška kaznena djela. Uglavnom to
čine ljudi koji nemaju teže duševne bolesti. U nekakvim velikim
uzorcima svjetskim hrvatskim europskim, negdje oko 5 posto
počinitelja su duševni bolesnici a 95 posto su hajdemo reći
psihički zdravi ljudi. E sad, unutar kategorije psihički zdravih
ljudi odnosno ljudi koji nisu neubrojivi se nalaze i ljudi koji
imaju različite poremećaje ličnosti. Čak do 2/3 počinitelja
teških kaznenih djela u zatvorima su ljudi s poremećajima
ličnosti. E sad se vraćamo na vaše pitanje jesu li oni oduvijek
takvi, ili samo u tom trenutku? Dakle poremećaji ličnosti su
trajne osobine, razvijaju se u ranoj dobi ili adolescenciji i
zapravo nas prate tijekom cijelog života, što znači da su to
trajne osobine.
Kad je ubojica nasrnuo na svoju žrtvu, trojica muškaraca u kafiću
su ga pokušale spriječiti, ali su ipak odustali i izašli van. Je
li to zbog straha, šoka?
Dakle moguće da su se uplašili i kad su vidjeli silnu
agresivnost, pobojali se za sebe. S druge strane, možemo
razmišljati i znamo iz istraživanja da što je više ljudi prisutno
nekom događaju, da smo manje spremni pomoći, jer ima tu i drugih
koji bi trebali.
Čovjek je godinama bio ulični pjevač, nastupao i na televiziji…
Može li se ovdje govoriti o zakazivanju sustava – je li netko
ranije mogao prepoznati što bi taj čovjek mogao učiniti?
Neka kaznena djela se ne mogu spriječiti jer ih počine ljudi u
tom trenu zbog situacije koja se spletom okolnosti našla u toj
situaciji, ali neka kaznena djela možemo spriječiti. Postoje
faktori rizika za koje znamo da sudjeluju pri počinjenju. Na
prvom mjestu to su ranije počinjena djela. Druga stvar za koju
znamo općenito je da alkohol često igra neku ulogu dezinhibitora.
Tu imamo puno mogućnosti za smanjenje stope kaznenih djela, ali u
konačnici sva kaznena djela nećemo nikad iskorijeniti, jer je
kaznenih djela otkad je svijeta i vijeka.